odlaziš..ovaj put stvarno odlaziš
Tek danas shvaćam da je ono značio kraj. Dvije rečenice, tužni pogled i grčenje brade, stisak zuba, sve samo da suza ne izda. Al vidjela sam ih u kutovima zelenih očiju.
Pusti me molim te. Zar je nakon svega to tako puno tražiti?
Samo si to rekao ni riječi više. Stao i gledao, zelene oči su opet bile tužne. Znala sam, samo da sam riječ rekla ostao bi. Da sam ti rekla da te želim kraj sebe ostao bi. Znam da bi, vidjela sam ti to u zelenim očima. One mi nikad nisu znale lagati. Htjela sam da odeš! Da možemo i ti i ja konačno početi živjeti. Spustila sam glavu i napravila korak nazad. Kosa mi je padala preko lica i nisi mogao vidjeti koje tupilo osjećam. Nisam bila tužna, samo sam bila sama. Istinski sama. Nisam dizala glavu, čekala sam da odeš. Nisam mogla gledati zelene oči kako opet odlaze od mene. Pogledala sam tek kad si bio toliko daleko..nisi se osvrtao.
Dragi, zaslužili smo i ja i ti kraj ove priče. Zaslužili smo nove ljude. Ko zna možda i budemo sretni s njima. Nismo imali više ništa jedno drugom za dati. Gorčinu i isprazni poljubac možda, ništa drugo. Živjeli smo u prošlosti, u sjećanjima, u lijepim danima. Oprosti mi al od danas želim gledati druge oči, prije nego što svoje sklopim i poljubim druge usne. Želim gledati druge oči, ne više neću tažiti one tvoje zelene. Ne trebaš mi..nove staze..novi putovi..čekaju me.
opet isti tonovi..
Znate onaj osjećaj kad čujete za nešto, nekome se nešto dogodilo i to vas drmne iz vaše uspavane svakodnevnice. Onaj osjećaj jednak onome kad vam skinu ružičaste naočale po ko zna koji put. I nije da vi niste navikli na dnevnu (il pak noćnu) svijetlost, i nije da vi ne možete živjeti bez ti ružičastih naočala. Al ponekad jednostavno ne želite ih skinuti, a jebat ga strgnu vam ih. I naravno neće da vam ih vrate. Bez obzira koliko skakutali da ih dohvatite, oni vaše naočale drže visoko u zraku i ne možete doći do njih. E tako je nekako počeo moj današnji dan. Ništa što se mene direktno tiče, ali neke stvari se ne moraju vama dogoditi da bi vas pogodile. Ne tiče se vas, ali ipak ne možete a da se ne zapitate šta se događa sa svijetom oko vas? Jeste li vi jedina normalna osoba?
Nakon početnog šoka, nakon što sam uspjela vratiti vilicu koja je kao u crtanima pala do poda i moje rečenice «ma daj ti mene ložiš, nemoguće da je to istina» moja frendica se samo lagano nasmiješila, onako u stilu «pih.. što te to toliko čudi» Tek tad sam se zapitala u kojem sam ja to filmu. Kao to da je svima normalno ono na što ja ostanem paf. Kako to da je svima normalno da nas ljudi oko nas svaki dan mogu razočarati i to baš oni ljudi za koje stavljaš ruku u vatru? I to ne samo razočarati, nego ubosti u samo srce, bez imalo oklijevanja. NE ja to ne mogu shvatiti, meni to nije normalno! Meni nije normalno da prijatelj ogovara prijatelja, da momak vara svoju curu, da otac šamara majku, da brat bratu podmiće nogu.. A ovaj današnji svijet samo to i radi.
I dok sam danas gledala u podbule oči te djevojke koja od danas nije više ona ista osoba, dok sam pokušavala sklopiti rečenicu koja neće glupo zvučati, jednostavno sam izgubila jedan dio sebe. Ono dijete u meni je ponovo dobilo pljusku po radoznalim prstićima prisiljeno da se suoči sa realnošću i da sruši svoje kule koje je tako bezbrižno pravilo u pijesku. Kažem vam ništa se meni nije dogodilo, ta djevojka mi je samo poznanica i samo igrom slučaja sam se zatekla tu kad su njene uplakane oči tražile bar neko poznato lice. Al zbog svega toga pitam se «Da li mi to nebo nešto upućuje? Da li se i ja trebam zapitati ko to mene okružuje?»
ljubav, mir i tolerancija
U ovi par dana desilo mi se toliko toga. Sve k'o neke male promjene, al' kad se to nagomila na jedu hrpu ima toga.
Koliko god priznavali il' ne smrt našeg dragog Pape je itekako utjecala na nas. U svakom slučaju na mene jeste. Tako veličanstven čovjek se pamti.
Druga promjena, ustvari recimo drugi događaj koji je ovi dana utjecao na mene jeste ex YU conference koja je održana u Sarajevu. Riječ je o Aiesec organizaciji za razmjenu studenata. U Sarajevu su se skupili studenti iz svih zemalja bivše Juge kako bi naučili par stvari vezano za razmjenu, par stvari jedni o drugima i naravno dobro se zabavili. Desilo je još par promjena u ovi tjedan dana al one sad nisu toliko bitne.
Zašto vam ovo govorim? Ne da bi se pohvalila kako vodim dinamičan život, moš mislit što je dinamičan, nego da bi vam ukazala na nešto drugo. Željela bi vam ukazati na ljubav, na poštovanje, na toleranciju, na mir. To je ono za što je naš dragi Papa živio, ono što je stalno ponavljao. Ovih dana svi smo nekako bili zajedno, svi smo bili tužni zbog smrti tog velikog čovjeka. Uopće nije bitno jel riječ o katolicima, svi ljudi koji srcu nose ljubav, mir i toleranciju su bili tužni. Jer umro je čovjek koji je živio za te stvari. Čovjek koji je nosio ljubav u srcu, a mir i toleranciju u djelima. Čovjek koji nam je pokazao kako da volimo jedni druge, kako da zagrlimo «gubave», kako da se klanjamo Velikome.
S druge strane kad prebacim stvari na ovu konfernciju isto nas je to povezuje. Ljubav mir i tolerancija! Jer na toj konferenciji bilo je ljudi iz zemalja a kojima smo ratovali, s kojima smo se mrzili, al na toj konferenciji nismo o tome raspravljali. Svi smo bili sretni što je skupina mladih ljudi na jednom mjestu, bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeroispovijest i druge stvari koje nas razlikuju. Dali smo sve od sebe da nas te razlike povežu! Ne ja nisam jugonostalgičar. Premlada sam da bi to bila. Juga je bila i raspala se prije nego sam ja shvatila značenje bratstva i jedinstva. Dakle nisam za to da ponovo svi budemo jedno, da se ne zna šta je čije, da je sve svačije a ustvari ničije. Ja sam samo za mir, ljubav, toleranciju. Svakog dana, sata, minute! Kad bi živjeli s tim u srcima, kad bi samo pokušali živjeti s tim, svaki dan bio bi sunčan, svako lice nasmijano. Sve bi bilo puno drugačije. Da, sad svi odmahujete glavom i govorite «ah još jedna utopija!» A zašto bi to morala biti utopija? Pokušajte zavoljeti male stvari i prije nego što shvatite voljet ćete cijeli svijet.
Danas kad pođete u trgovinu nasmiješite se dosadnoj prodavačici koja uvijek previše pita; riječ je o samo malo ljubavi! Danas na semaforu ne vičite jer se frajeru ispred vas ugasilo auto; riječ je o samo malo mira! Danas kad dođete kući ne živcirajte se ako neko od vaših neće da gleda na tv-u ono što biste vi htjeli gledati; riječ je o samo malo tolerancije!
Ljudi dosta je gluposti, dajte volimo se!
