tebi kojeg volim
ja bi te jubila i mazila i čuvala i pazila i svašta bi ja samo da si sad tu.. mrzim obveze jer mi ne daju da te vidim, mrzim i tvoje i svoje ispite.. želim te tu kraj sebe, trebaš mi, da te zagrlim i da me milkiš po kosi i ljubiš.. i da ja ljubim tebe, da ljubim tvoj maji krivi nosić da se ne bi više krivio i da jubim u uho da zvoni..
trebam te noćaš, da budeš kraj mene, da u tišini osluškujem kako dišeš.. jedva čekam sutra, sutra je naš dan.. još koji sat nas dijeli. i onda će biti sutra. sutra ću te grliti i jubiti i paziti i maziti i skakutati pored tebe, i praviti grimase koje su samo tebi smiješne..
ti moje si utočište, ti moja si želja, moj san, moja fikcija, moja stvarnost.. ti si ja.. ja sam ti.. volim te
živile, ševile, oduševile
Sjedile smo na balkonu hotela "London". Nabrijani neki hotel. Ipak nismo imali pogled na plažu. Gledali smo u autopranu u kojoj su trojica Grka non stop prali auta. Bez prestanka. Doslovno i bez pretjerivanja. Šteta uopće nisu bili zgodni. Mahala sam s grčkom zastavicom koju sam kupila kao suvenir. "Nek se ne primijeti da nismo odavde" to nam je bio moto dok bi hodale Grčkim gradovima - ja sa zastavom, Mare sa kartom grada ispred nosa, a Jopa zaustavljajući ljude i pitajući gdje je šta.
Smijale smo se kao i uvijek. Soba ispod nas bila su tri momka iz našeg busa. Na štriku su bile troje bokserice u kojima su se večer prije kupali na bazenu. Dvoje crne i jedne smeđe. Smišljale smo kako bi ih mogli dokučiti i ukrasti. Nakon par kreativnih ali bezuspješnih pokušaja samo smo se zavaile na stolicu i odustale. Još uvijek smo se cerekale. Kroz glavu mi je prošlo da ja te dvije mahniture stvarno volim. I nema veze što Mare stalno ronca, što joj nikad nije ništa pravo, što je smotana i sve ruši i nema veze što je Jopa ponekad iritantna dobrica, i što melje nepovezano i šalje još nepovezanije poruke.. stvarno ih volim. Izludile su me tisuće puta, naživcirale i rastužile ali opet su uvijek tu bile za mene. Sve tri totalno svoji tipovi, ni jedna nalik drugoj a opet kao jedna. Stvarno je funkcioniralo.
"Nedostajat će mi naše kave nakon predavanja" rekla sam "fakat hoće"
Sve tri smo zašutjele i vjerojatno je svaka bila u svome filmu, vraćajući ga na prve dane druženja, prve ispite, padove i prolaske, bruke i sramote, smijeh i suze.. kao i u svakom prijateljstvu svega je bilo.. Godilo mi je ovo zubato sunce jer me vraćalo u ta neka prošla vremena. U onu večer kad smo tonu para potrošile na ringišpilu u autićima na sudaranje kao da su nam dvije godine, pa na ljetovanja, slavne žrtve i sve vrste solidarnosti da bi se jedna od nas skontala s tim nekim koji je tada bio u điru, neprospavane noći pred ispite, zajednička učenja.. Lagano su se miješale sve te slike.
"I onda jel pijemo večeras" upala je Mare
"Jašta smo" odgovorila sam i već počela trljat ruke
"Jebite se, neću vas ja više nosat, nalit ću i ja blesu večeras" Jopa je već gunđala
"To mala!!!" rekle smo Mare i ja gotov jednoglasno i namignule jedna drugoj
i opet smo se počele smijati i žugati jedna na drugu
"Uvijek imamo kavu nakon posla" ubacila je Jopa niotkud
"Jel nazdravljamo u to ime?" pitala sam otvarajući bocu koja je stajala na stolu još od sinoć
"Ajmo desperadosi ŽŠO" kucnule smo i otpile svaka po gutljaj, Jopa najmanji kao i uvijek