• Jednom sam se smijala, znas. Smijala kao da tuga ne postoji i kao da su se oni sati i dani dogadali nekom drugom. Rekla sam, nevazno je. Sve je bilo nevazno i sve i je nevazno kada si sretan.. zamisljenog pogleda, ma kakav je to jebeni pogled, pitam se je li se i ta sreca dogadala nekom drugom..
I ono sto mi je ostalo, sto me vjerno cekalo je ona ista hrpa tuge od prije i samo sjecanje. I tesko je biti u trenutku kada se mislima neprestano vracas u ono sto vise nije. I kasnis na dogovore i ne cujes pitanja i sve nekako prolazi jer nisi ovdje. A ja silom zelim da se ta sreca vrati. ''Sama odlucujes hoces li se smijati ili ne'' ako se smijem ne znaci da sam sretna. To je ona davno naucena grimasa kako bi te ostavili bez pitanja sto nije uredu.
Najlakse se napiti i tvrditi kako je ta slabost od teskog podnosenja alkohola. Lako je skupiti hrabrost tada i reci ''ma bila sam pijana''. Lako, biti cudan i usporen jer si pijan.. al tada se samo pogled zamuti.. i koracam prema svjetlima, vidim siluete.. prolazim pored njih, i dalje se sjecam, vrlo jasno.. i zasto se ta jebena sjecanja ne zamute?? Shvatim koliko su nestabilna?? Koliko mi stete??
Pijes da zaboravis, a tada je sve samo intenzivnije! I pokusavas sve jer ai jebwno hrabar i lud i pijan pa je to opravdanje za hrpu bezuspjeanih pokusaja da ti bude lakse.

Naravno da se sjetim starih, nekad davno smisljanih planova. Stvari o kojima smo sanjali, onoga kako smo se osjecali, onog sto smo osjecali. Sjetim se kako je lijepo bilo, i ne znam bih li se smijala ili plakala. Nedostaje mi. Sjecam se kada sam rekla kako cu iduci tjedan dovesti svoju macku k tebi da se igra s tvojom, a ti si me gledao kao da bi mi dopustio sve na svijetu. Pricali smo kako cemo zajedno na trcanje jer smo debeli, sada idemo u dvije razlicite teretane.. sjecam se kad smo zajedno gledali nebo kao dvoje zaljubljenih klinaca, a to nebo je bilo posvuda.. ponekad i u nasim ocima.. sjecam se i one srijede kada smo trebali ici u kino.. iako ga ne volim, voljela sam cinjenicu da gledamo iste stvari. Znam da te gubim i da se gubimo.. ili nas nikada nije ni bilo..
Naravno da se sjetim tih davnih i zaboravljenih planova, ali nekako vise nisu ni bitni. I tako je sve bilo bez plana.. nekako je i ostalo iako sam tako zeljela biti dio tvog plana, biti ti u planu, biti ti rjesenje, izlaz, poziv.. htjela sam ti biti sve.

Sada se zaticem ponovo u masi sretnih i raspjevanih ljudi cije pjesme ne cujem, i mislim o tebi.. o nama.. o planovima.. o onome sto smo mogli, a nismo. I cekam da me netko pita sa vec spremnim odgovorom na svako pitanje.. fali mi..

I noc je hladna, i prsti su hladni.. a sjecam se ljeta.. sjecam se plicaka i zagrljaja dok su nas valovi pljuskali.. i uvijek je bilo smijesno.. i sve je bilo smijesno i uvijek smo se smijali.. znas li koliko sam tuzna sada? Sjecanja na sretne dane obicno djeluju tako.. ratuzuju.. i odbijam biti sretna s nekim drugim.. jer volim dodir tvoje koze pod prstima, sarati vijuge i krugove na tvojim prsima.. volim pogled u tvoje nebo.. volim te zagrliti kao da nikada neces otici.. lagano te stisnuti da me osjetis.. da sam ovdje, da iako njezno i lagano ipak te ne dam nikome. Voljela sam misao kako sam tvoja i da si moj.. ti ocito nisi..

Pa, razlozi najvecih odlazaka su ruzne boje koje dobijes preklapanjem. Razlozi najvecih i najtezih odlazaka, nekompatibilnosti.. tvoj svijet i moj podosta se razlikuju.. iako mi se nas svidao, bio savrsen, ti nisi htio da nas kao takav postoji. Tesko je, ali otici cu.. zivot su odlasci i dolasci.. pruga, stanice i mnostvo lica.. boli, sjecanje na propale planove.. i oprosti, ali.. ne zelim biti propali plan..

Ne poznajem te, ali znam kako si provela tu večer. Svi ti slatki poljupci i nježne riječi.. Piće u ugodnom društvu..
Pažnja koju dobivaš od stranca o kojem ne znaš ništa i to lagano upoznavanje kroz slučajne dodire i sklanjanje kose s prelijepog lica da ti vidi oči..
Ono što ne znaš jest da sam jutros taj krevet spremala svađajući se s mačkom kojem je to jako zabavno i koji ne da da se on spremi. Voli se skrivati među plahtama..
Ono što ne znaš je da su moje stvari u drugoj sobi. Gaćice koje mi je zubima skidao i pidžama u kojoj spavam.
Ono što ne znaš jest da u trenu dok je s tobom ja mislim na njega.. Ne znaš da sam birala vino koje si pila.

Ne znaš da on ima nekoga tko ga voli.. ali i da znaš, bi li to promijenilo tvoju želju za njim?
Želim da znaš, da te ne krivim, želim da znaš da ovim putem opraštam svima vama koje samo prolazite dok ja ostajem i skupljam vašu kosu s mog jastuka. Perem čaše s ispranim i jezikom skidanim ružem s rubova..
Borim se sa svima vama bez da i znate, za trunku njegove iskrene pažnje, borim da izdržim živjeti kao opcija, kao sakupljačica ostataka, ubojica beznačajnog vremena, doktor njegovih problema.. dok ti sve to ne moraš.. za tebe je potpuno posvećen tebi, bez problema s posla, čist i opran, obrijan i mirišljav. A ja ga volim bez obzira..

Pišem na kompu sa kojeg ste slušali muziku i plesali na sredini sobe.. Zatvorim oči i gotovo da vas mogu vidjeti. Tebe, kao siluetu, mračnu sjenu koja mi ga uzima.. koja se izvija njemu pod prstima. Gledam igru zavođenja i zavidim vam..
Prelijepa si, našminkana, dotjerana, stavljala parfem misleći na njega i njegov nos u tvojoj kosi.. Noć ispunjena vama dvoma i vašim uzdasima.. rubovi plahte izgužvani i izvučeni koje jutro poslije vraćam na svoje mjesto..
A htjela sam, biti mu najbolja, dati mu sve, nisam mislila kako ću mu morati dati i vas jer sama nisam dovoljna.. Nisam mislila kako će mu moja kosa kojom se volio igrati među prstima dosaditi, kako će pogled u moje oči postati pre plitak da bi duže gledao u njih. Da će mi, nakon što mu se uvućem u krevet bez gaćica, reći da se obučem jer ću se prehladiti.. da me više ne gleda kao ženu koja bi sve učinila za njega..

Shvaćam da si nova, da je igra osvajanja i pobjeda vrlo zabavna.. Osvaja me svakog dana, uvijek iznova, dok ga u jutro još gledam kako spava i otvara pospane okice.. Tebi to vjerojatno ne bi ništa značilo jer se obučeš i odeš doma kad god želiš.. dok su meni te oči postale dom kojem bih se uvijek vraćala i veselila kad bi me pogledale..
Tako smo slične, a tako različite.. pale na istu priču, na iste oči, isti osmjeh, spavamo u istom krevetu i osjećamo se posebnima. Samo što ja znam, a ti ne znaš.. i tu ti jako zavidim.. ono što ne znaš, ne može te boljeti..

Živiš dijelove mog života, one koje ja više nemam.. Činiš ga zadovoljnim i ispunjenim..
Bojim se samo da jednom više neće biti mene, jebiga, možda ćeš jednom sama morati.. micati svoju i neke nove, tuđe, nepoznate kose raspletene po našem jastuku..

Realnost mi je jača strana dok živim u iluzijama.
Pustila sam ono što pričaju. Dosta mi je. I dobrih savijeta. I ružnih riječi, i ružnih pogleda. Nitko ne živi tvoj život i ne zna za težinu koju određene situacije nose.
možda se i čude što ih prihvaćaš odjednom toliko olako. Al ono, nemreš glavom kroz zid, lakše je zaobići. Nekad sam mislila kako je lakše nauditi sebi, krvariti nesebično i beskrajno svoje boli, samo da ih drugi ne vide i ne čuju.
Jbg, sva ta sranja te ipak nauče nečemu. Nije vrijedno. Čudi se, al preživi. Nitko nije rekao da će biti lako, al šta te boli kurac šta pričaju. Napravi si da ti bude lako. U životu se nađeš na toliko križanja, a toliko budala na zna prometne propise. Ma ne zna ih nitko. Svi živimo prvi put. Pusti sranja i budale da prođu. Nemoj izazivat prometne nesreće jer si ti u pravu. Znaš onu, na grobu mu je pisalo "imao sam prednost". Razmišljanja te mogu ubiti. Bez zajebancije. Pusti nek pričaju šta hoće. Smak svijeta je zamišljen kao udar meteora, urušavanje zemlje, poplave, potresi i uragani, a otkaz, prekid, svađe i ljutnje su možda meteori, urušavanja, poplave, potresi i uragani samo tebi.. Generalno, sve ostaje isto, samo se jedan mali djelić svemira mijenja. Ostrali nastavljaju živjeti normalno i zašto očekuješ da shvate kad ih nisu prošli ni trnci straha onoga što si ti doživio.. Tužno.. jebiga! Život je tuga! Nepošten! Sranje! Pljuj po njemu koliko hoćeš, ali i dalje si sam u svemu tome.
Voliela bih da ti mogu reći nešto što će te utješiti, smiriti.. well.. ni meni nitko nije, ili je, ali sam prestala slušati ona sranja "bit će bolje". Bit će kak si napraviš. I tak je najbolje. Možda jesam malo pijana trenutno, pomalo sjebana, podosta pametujem, ali sve s dobrom namjerom. Hej, i meni je život neizvjestan. Al boli me kurac. Nije poanta ispuniti ga godinama, već godine životom.


- Ikare, nije sve u očima.

- Nego u čemu?

- Neke stvari možeš opipati, neke mirisati, neke okusiti, neke pak samo osluhnuti. A neke...o nekim stvarima treba samo misliti. Zavući se u tišinu svoje glave i domišljati.

- Kako misliš tišinu svoje glave?

- Tvoja je glava samo tvoja. Kao što je moja glava samo moja. To je mjesto gdje nastaju ideje. Ja primijetim problem, zatim se zavučem u tišinu i nastojim ga riješiti.

- Ali kako možeš rješavati u glavi? Zašto ne iskoristiš ruke? Ti imaš velike i snažne ruke, tata.

- Ruke su samo oruđe. Glava naređuje rukama i ruke rade ono što im glava kaže.

- A ako glava ne zna?

- Onda treba još razmišljati. Rastaviti problem na manje dijelove, napraviti neki red i logiku, posložiti, organizirati, imenovati i zatim uvidjeti rješenje. Jer rješenje uvijek postoji, samo ga treba uočiti.

- Ne razumijem te.

- To je uredu. Ne trebaš sve razumjeti. Ima vremena.

- Koliko ima vremena?

-: Beskonačno.

- Beskonačno?

Nekako me sve ovo podsjetilo na onu "tko visoko leti, nisko pada" pa sam krenula čitati Dedala i Ikara. Haha :)

da se vratim malo na sebe. Tko sam ja, zašto sam ovdje* nemam pojma. Možda bih se trebala maknuti, odšetati i naći smisao u nekim drugim nesrećama, jer ova i tako nije moja..

..soba se odjednom nekontrolirano počela okretati iz meni nepoznatog razloga. onaj mrak počele su gutati crvene mrlje i izgledalo je kao nekakav loš lightshow. Odjednom i bol. Glava mi hoće puknuti. Meškoljim se po plahtama i nastojim razumjeti. Što se događa? Ustajem i idem po tabletu. Gladna sam i nije mi dobro. a svi spavaju..
Skupi, stvari i otključavam vrata. Razmišljam koliko ih volim, koliko nije uredu samo nestati bez glasa i kako to ne zaslužuju. Sjedam u auto i krećem sa mišlju kako se još stignem vratiti.
Cesta je divna, prazna, i godi mi vožnja.. daje osjećaj kako bistrim misli..

Jutro je poprilično prazno, cigareta i ja, i potreba da olakšam dušu. Ali ne ide. Shvaćam da se stvari mijenjaju jer ih silno želim, ali u stvarnosti samo nasilu mijenjam svoj pogled na njih.

druga cigareta..
Što da ti kažem, smisao života jest biti sretan i u tome vrijedi ona da cilj opravdava sredstvo. Nauči kronično nesretnu dušu biti sretnom.

Kad te samoća toliko traži da te doslovno istjera iz toplog kreveta i pošalje po cigarete. I boli te briga što si u pidžami i čizmama.. i potkošulji, sjediš na zidiću i škiljiš kroz sunce, i pušiš tu jebenu cigaretu i pitaš se što ti je to trebalo. Nekad si mislim imam li možda, slučajno kakvu važniju svrhu. Nekad, usrećuje li me dovoljno usrećivati druge. Nekad.. je li vrijeme pokušati biti sretna.. ma ne kažem da nisam.. ili nisam ako se to pitam..

Stvar je u tome da ja nemam problema, nikakvih osim svih mogućih, i sve me jebe.. Pokušavam se držati toga da sam nebitna, lakše je onda kada se i drugi tako odnose prema tebi. ne kažem da je ispravno, jer ponašat će se prema tebi onako kako zračiš i doživljavati te onako kakvim doživljavaš samog sebe. Ali lakše je, jer ne moraqš samom sebi davati i izmišaljati opravdanja šta si zajebo, jednostavno si takav. I zato si dozvoljavaš biti opcija jer ti je bitno da si barem nešto jer odavno nisi bio netko. jer nikada nisi bio netko. I lijepo je biti skroman ako takav stvarno jesi, ali nekad se zapitaš zaslužuješ li stvarno samo mrvice koje netko otrese s hlača ustajući od stola-
ali od kuda ti pravo da tražiš više.. i zatekneš se osuđujući gledajući sebe pognute glave kao jebeno pseto koje popelo na stol jer mu je, jebiga, zamirišalo. Pa miriši i meni i dosta mi je biti pod jebenim stolom, cekati da netko odluči uzeti lajnu i prošetati me.

Prividno imaš sve, ali ono jedino stvarno jest šansa da sve to možeš u sekundi i izgubiti. Žalosno je živjeti tako..
Jebena nepravda i život nema smisla, govori buntovni tinejdžer u meni. Ali jedino tada imaš osjećaj da neke stvari možeš promijeniti.

Život je sranje, život je smeće. Ajmo svi pobjeći od doma težeći boljem životu i stvarati nove domove, širiti ljubav i voljeti se.

Ljudi su oduvijek osjećali, a ispravno i krivo je nametno. Jednom je netko rekao novac će pokretati svijet, a vi koji ga nemate se jebite. i eto tako, ljudi su glupi.. i ja vas sve jako volim..

Sretan vam Dan žena, žene..