Realnost mi je jača strana dok živim u iluzijama.
Pustila sam ono što pričaju. Dosta mi je. I dobrih savijeta. I ružnih riječi, i ružnih pogleda. Nitko ne živi tvoj život i ne zna za težinu koju određene situacije nose.
možda se i čude što ih prihvaćaš odjednom toliko olako. Al ono, nemreš glavom kroz zid, lakše je zaobići. Nekad sam mislila kako je lakše nauditi sebi, krvariti nesebično i beskrajno svoje boli, samo da ih drugi ne vide i ne čuju.
Jbg, sva ta sranja te ipak nauče nečemu. Nije vrijedno. Čudi se, al preživi. Nitko nije rekao da će biti lako, al šta te boli kurac šta pričaju. Napravi si da ti bude lako. U životu se nađeš na toliko križanja, a toliko budala na zna prometne propise. Ma ne zna ih nitko. Svi živimo prvi put. Pusti sranja i budale da prođu. Nemoj izazivat prometne nesreće jer si ti u pravu. Znaš onu, na grobu mu je pisalo "imao sam prednost". Razmišljanja te mogu ubiti. Bez zajebancije. Pusti nek pričaju šta hoće. Smak svijeta je zamišljen kao udar meteora, urušavanje zemlje, poplave, potresi i uragani, a otkaz, prekid, svađe i ljutnje su možda meteori, urušavanja, poplave, potresi i uragani samo tebi.. Generalno, sve ostaje isto, samo se jedan mali djelić svemira mijenja. Ostrali nastavljaju živjeti normalno i zašto očekuješ da shvate kad ih nisu prošli ni trnci straha onoga što si ti doživio.. Tužno.. jebiga! Život je tuga! Nepošten! Sranje! Pljuj po njemu koliko hoćeš, ali i dalje si sam u svemu tome.
Voliela bih da ti mogu reći nešto što će te utješiti, smiriti.. well.. ni meni nitko nije, ili je, ali sam prestala slušati ona sranja "bit će bolje". Bit će kak si napraviš. I tak je najbolje. Možda jesam malo pijana trenutno, pomalo sjebana, podosta pametujem, ali sve s dobrom namjerom. Hej, i meni je život neizvjestan. Al boli me kurac. Nije poanta ispuniti ga godinama, već godine životom.


- Ikare, nije sve u očima.

- Nego u čemu?

- Neke stvari možeš opipati, neke mirisati, neke okusiti, neke pak samo osluhnuti. A neke...o nekim stvarima treba samo misliti. Zavući se u tišinu svoje glave i domišljati.

- Kako misliš tišinu svoje glave?

- Tvoja je glava samo tvoja. Kao što je moja glava samo moja. To je mjesto gdje nastaju ideje. Ja primijetim problem, zatim se zavučem u tišinu i nastojim ga riješiti.

- Ali kako možeš rješavati u glavi? Zašto ne iskoristiš ruke? Ti imaš velike i snažne ruke, tata.

- Ruke su samo oruđe. Glava naređuje rukama i ruke rade ono što im glava kaže.

- A ako glava ne zna?

- Onda treba još razmišljati. Rastaviti problem na manje dijelove, napraviti neki red i logiku, posložiti, organizirati, imenovati i zatim uvidjeti rješenje. Jer rješenje uvijek postoji, samo ga treba uočiti.

- Ne razumijem te.

- To je uredu. Ne trebaš sve razumjeti. Ima vremena.

- Koliko ima vremena?

-: Beskonačno.

- Beskonačno?

Nekako me sve ovo podsjetilo na onu "tko visoko leti, nisko pada" pa sam krenula čitati Dedala i Ikara. Haha :)

da se vratim malo na sebe. Tko sam ja, zašto sam ovdje* nemam pojma. Možda bih se trebala maknuti, odšetati i naći smisao u nekim drugim nesrećama, jer ova i tako nije moja..