Sve dok možeš plakati znači da ima nešto u tebi, da nisi prazan. Dala bih dušu! Sve bih dala, sve svoje i svoje suze samo za dio tebe u meni. Samo tvoje prisutstvo. Samo za osmijeh. Ljudi koje najvišee voliš najviše te odbacuju jer tebi svi trenutci nisu dovoljni za ono koliko ti trebaju. 24 sata dnevno je ništa, želim te za vječnost. I ništa ne boli kao riječi jer postupke možeš tumačiti sam sebi i uvjeravati se da je nebo iznad grada ružičasto. Ružičasto jer ga želiš takvim vidjeti, jer želiš da je ružičasto i ono je stvarno takvo. Jer nebo ne može govoriti. Ali riječi.. "bit će ti dosadno sa mnom, odi doma", "Hoćeš da te ostavim ovdje?", "Hoćeš doma na ručak, idem sa prijateljem" Nema veze.. bit ću sama.. jer "doma" već odavno nije doma. To je mjesto na koje svraćam po novu dozu pljuvanja i gaženja. Novu dozu "riječi". Kako nisam dovoljna. Nikada. Uvijek usputna, uvijek opcija. Nikad prvi izbor, nikada prioritet, nikada "dobro jutro". Kada hodaš kao dobri duh, bez prošlosti i budućnosti, bez srca, izgleda, boje, mirisa i okusa. Samo utvara, samo eto toliko. Netko tko će biti uz tebe kao sjena. Tko će stvoriti, ako nema. Netko tko će dati i svijet samo za tebe.. netko tko.. ali, neće..

Znaš u čemu je stvar? U konstantnom pokušavanju da budemo bolji. Pokušajima koji se ne raealiziraju. Pokušaji ostaje kao ćejla. Nagovještaj lijepog dana, a ja ne mogu podijenti dodir pun određene blagosti i ljubavi. Dapače, gadi mi se i čeznem za dodirom neznanca. Koji vidi mene, moje tijelo. Koga ja vidim samo fizički i ta tjelesnost me privlači do ludila. Gledati u njega i sva neistražena i nedodirnuta prostranstva njegovog tijela. Njegove oči o kojima ne znam ništa, koje su misterija, more na pučini. Toliko opasno. I smije mi se jer ga zabavlja činjenica da mi se sviđa i ne mora ništa reći čime bi to potkrijepio. Jednostavno želim da me dira, dodiruje gdje želi, da znam što želi. Da uzme moje ruke i stavi ih gdje mu paše. Da mi pokaže bez riječi jer se tako savršeno razumijemo. Želim da mi stavi ruke na vrat i čvrsto stisne i kaže da sam njegova. U tom trenu i želim biti. Ne želim da me voli. Želim da me životinjski jebe. Da me mrzi čak, da me želi uništiti i da uživa u meni. Da zna da ne može bez mene, da mu trebam. Da se gledamo i znamo da ćemo ubrzo jedno drugome pružiti zadooljstvo od kojeg neću moći doć do daha. Želim da me ubije od kurca, da me boli, da vrištim i da ne staje. Želim da me ispuni, pokaže sve što zna. Da najboljeg sebe jer to ne možeš s nekime tko ste voli. Kakva jebena ljubav. U tom trenu, volim ga najviše, osjećam najintenzivnije.. a onda nestaje, s onim osmjehom.. vidimo se jednom opet, možda..

Možda ljude užasava pojava novih ljudi. Njihovih dodira, pogleda. Oni su bijeg od stvarnosti. Neprestano zamišljam slučajan susret jednakih želja. Borbu pogleda i osmjeh onoga tko je izgubio. Zamišljam dodir koji se još nije ostvario. Dodir u nastajanju i onaj predosjećaj na koži dok ga dočekujem. Osjećaj polakog izluđivanja. Potpunog neznanca koji poznaje moje tijelo. Koji me želi. Želim biti mlada i neiskusna koju će sve naučiti. Želim da me dodiruje bez dodira, da klizi mojom maštom. Da samo stoji iza mene, da osjetim blizinu i toplinu njegova tijela.. da želim da me dotakne.. da taj dodir bude potpuna ekstaza kojia me dovodi do osjećaja ravnom orgazmu. I samo želim još.. On je odvratno nježan i grub i ne dopušta mi predviđanje onoga što će sljedeće biti. Drži me napetom, tjera da dugo držim dah, pruža olakšanje. Izaziva vrtoglavicu ugode.. Samo mi to radi, zauvijek.. Tvoja sam..U potpunom mraku ili prigušenom svjetlu gdje ću samo vidjeti tvoje obrise, upijati te svim osjetilima.. Gdje ćeš me držati nepomičnom.. prepuštam ti se.. Želim te u sebi.. Želim da polako prodireš u mene ostavljajući mjesta želji da te uvijek želim još. Želim da mi nasumično pokrivaš oči, prekrivaš usta, držiš ruke, odmičeš od sebe..

Stvari koje su nas najviše veselile najčešće završavaju kao jedno od naših najvećih razočarenja.
Preljepo je očekivati, u glavi stvarati možda ne idealnu, ali dovoljno lijepu verziju priče za nas. Ne idealnu, sa pokojom bznačajnom manom ili nelogičnosti, nepravilnosti. Ali sva ljepota je u vremenu čekanja i zaokupljenosti mozga time. Ljepota je u mašti. Ljepota je u nervozi u želucu. U varijacijama, u promjenama bez da se išta dogodi. U misli kako imamo kontrolu.. ljepota je u izboru odluka. A kada se dogodi, ili dok se događa.. ionako je već gotovo. I možda one mane budu samo malo veće.. nelogičnosti nešto nelogičnije i nepravilnosti više. Možda samo jedna stvar, stavka, čovječanstvu nebitna bude, ne kriva nego samo malo drugačija. Lijepo je vrijeme koje provedeš čekajuči nešto lijepo, jer te ta misao hrani, gura da izdržiš, da digneš glavu. I traje puno duže od onoga što čekaš jer živiš za trenutak potupune ispunjenosti, potpunog savršenog , orgazmičkog zadovoljstva.