Znaš u čemu je stvar? U konstantnom pokušavanju da budemo bolji. Pokušajima koji se ne raealiziraju. Pokušaji ostaje kao ćejla. Nagovještaj lijepog dana, a ja ne mogu podijenti dodir pun određene blagosti i ljubavi. Dapače, gadi mi se i čeznem za dodirom neznanca. Koji vidi mene, moje tijelo. Koga ja vidim samo fizički i ta tjelesnost me privlači do ludila. Gledati u njega i sva neistražena i nedodirnuta prostranstva njegovog tijela. Njegove oči o kojima ne znam ništa, koje su misterija, more na pučini. Toliko opasno. I smije mi se jer ga zabavlja činjenica da mi se sviđa i ne mora ništa reći čime bi to potkrijepio. Jednostavno želim da me dira, dodiruje gdje želi, da znam što želi. Da uzme moje ruke i stavi ih gdje mu paše. Da mi pokaže bez riječi jer se tako savršeno razumijemo. Želim da mi stavi ruke na vrat i čvrsto stisne i kaže da sam njegova. U tom trenu i želim biti. Ne želim da me voli. Želim da me životinjski jebe. Da me mrzi čak, da me želi uništiti i da uživa u meni. Da zna da ne može bez mene, da mu trebam. Da se gledamo i znamo da ćemo ubrzo jedno drugome pružiti zadooljstvo od kojeg neću moći doć do daha. Želim da me ubije od kurca, da me boli, da vrištim i da ne staje. Želim da me ispuni, pokaže sve što zna. Da najboljeg sebe jer to ne možeš s nekime tko ste voli. Kakva jebena ljubav. U tom trenu, volim ga najviše, osjećam najintenzivnije.. a onda nestaje, s onim osmjehom.. vidimo se jednom opet, možda..