Sve dok možeš plakati znači da ima nešto u tebi, da nisi prazan. Dala bih dušu! Sve bih dala, sve svoje i svoje suze samo za dio tebe u meni. Samo tvoje prisutstvo. Samo za osmijeh. Ljudi koje najvišee voliš najviše te odbacuju jer tebi svi trenutci nisu dovoljni za ono koliko ti trebaju. 24 sata dnevno je ništa, želim te za vječnost. I ništa ne boli kao riječi jer postupke možeš tumačiti sam sebi i uvjeravati se da je nebo iznad grada ružičasto. Ružičasto jer ga želiš takvim vidjeti, jer želiš da je ružičasto i ono je stvarno takvo. Jer nebo ne može govoriti. Ali riječi.. "bit će ti dosadno sa mnom, odi doma", "Hoćeš da te ostavim ovdje?", "Hoćeš doma na ručak, idem sa prijateljem" Nema veze.. bit ću sama.. jer "doma" već odavno nije doma. To je mjesto na koje svraćam po novu dozu pljuvanja i gaženja. Novu dozu "riječi". Kako nisam dovoljna. Nikada. Uvijek usputna, uvijek opcija. Nikad prvi izbor, nikada prioritet, nikada "dobro jutro". Kada hodaš kao dobri duh, bez prošlosti i budućnosti, bez srca, izgleda, boje, mirisa i okusa. Samo utvara, samo eto toliko. Netko tko će biti uz tebe kao sjena. Tko će stvoriti, ako nema. Netko tko će dati i svijet samo za tebe.. netko tko.. ali, neće..
Post je objavljen 28.03.2016. u 15:19 sati.