Uvijek ću se pitati jesam li ispravno odlučila. Kako i možeš znati. Jučer sam osjetila neopisivu tugu usred sreće. Valjda je to trenutak neke spoznaje da sve prođe, da zapravo to nije stvarno. Da sva ta nasmijana lica su trenutna i nisam mogla uživati u njima i smijati se i sama. Meni se plakalo, urlalo. Gledala sam van kako sat otkucava, kako vrijeme prolazi, gledala sam ljude i razmišljala o ljubavi i životu, prolaznoj sreći i neprolaznoj tuzi. Gdje je on sada.. sve što sam htjela nikada neće biti . I tek kada to doživiš, taj preobrat, taj vrtlog svjetlosti i emocija, dok ti se stvarno vrti u glavi od previše popijenih piva, shvatiš da je stvarno, iako nestvarno. Shvaćaš da sve viidiš kao nekakav crtić, šaren, vesel i nasmijan, a tebi se srce para jer znaš da Tom nikad neće uloviti Jerija, Silvestar Tweetija ili Kojot Pticu trkačicu. I sve što možeš je gledati i unaprijed znati kraj, a to boli neopisivo. Boli me kurac za crtiće, znaš! Život mi se raspao jučer! Skočila sam s tog balkona i gledala rasipanu svoju unutrašnjost po jebenom asfaltu i ljude koji okreću glavu jer ih nije briga. Oni gledaju crtiće iz zabave. stari moj ja znam da je to kraj. Tu nema sreće. Tako mi je žao. Htjela sam sve.Reći ću ti još jednu veliku životnu mudrost koju svi znaju, ali ne vjeruju "Ljudi se ne mijenjaju". Nisu oni godišnja doba.. iako su nekada topli, nekada hladni.. ali to ti ne treba.
Sve što sam htjela je jebeni povremeni i vječni stisak ruke i pogled u moje oči, s naglaskom na "moje!. Htjela sam vrijeme.. Jebeš, htjela sam nemoguće, ono što mi on nije mogao dati. Svaki dan volim ga sve manuje i fali mi sve više. Želim odseliti kako ga više nikada ne bih vidjela jer me povrijeđuje njegova hladana pojava. Nije ga briga! Glupačo! Nemam prekidač za emocije i pokušavam vjeruj mi pokušavam ga, ne mrziti nego preboljeti dok je još ovdje jer ne mogu ga pustiti. Prekrasna ljubavna priča. Unatoč svemu imali su jedno drugo.. samo što je ona uvijek bila tu, a on u nekoj sasvim drugoj priči.

Ono što želim je biti s njim. Nakon svega, dolazi samo on i misli o njemu. Nakon odvranih noći, poželim samo da me čeka.. da dođem.. da me poljubi i zagrli, čuva od okrutnog svijeta. Nakon zabavnih noći.. mislim što on sada radi.. Želim sve s njim.. Hrpa sranja.. Ja ne mogu voljeti.. Iako ga volim.. ne volim na način na koji cura voli dečka. Sebičan je, ne cijeni me, ne poštuje, laže mi, nema vremena za mene, ignorira me, ne želi spavati sa mnom, ne voli moje roditelje.. izaziva suze u mojim očima, drhtanje glasa i slomove živaca. Zbog njega sam jadna, zbog njega sam loše.. što mogu, volim kad me boli.. Povrijeđujem samu sebe. ali ja želim, s njim pobjeći od ovog svijeta. Zaboraviti sve. Kupiti stan. Svaki dan dolaziti s posla i imati malu bebu. Želim podršku.
Ne dobivam ništa od njega. Razmišljam o njemu dok spavam s drugim. Mislim, mogao si biti ti.. Zašto me ne možeš voljeti? Zašto ne želim otići? I gledam ga i volim još više. I boli me što sam ga povrijedila, ali on nije povrijeđen. Jer ne zna. Mislim da je povrijeđen i da će me voljeti više ako zna, ali ne zna, da me želi netko drugi. Ne piše mi.. ne slika umjetnička djela na bijelim plahtama. Ostavlja bez teksta samo onda kada me izvrijeđa i kaže da začepim. Da odjebem. Da ga pustim na miru. I da mu se jebe za mene. Odlazim često i još češće se vraćam. Odem, volim, poklanjam ljubav i osmjeh svijetu koji mi se smije natrag. Nakon kiše dođe sunce i smijem se. Sretna sam i želim to podijeliti. Dotrčim kada mi kaže kao glupo pseto, kao malo dijete. Veselim mu se i fali mi. On ne zna kada se vidimo, ne zna vidimo li se uopće. Ako će mu se dati. A ja? Čekat ću. Zašto ga ne ostaviš? Zato što je on moje malo sunce, moja sreća.. promijenit će se..

Rađe sjebi sebe nego drugoga, barem znaš da to možeš podnijeti. Ako si u nedoumici.. Daj molim te budi sretna! Dopusti si. U Novu godinu godinu bez laži, lažnih obečanja.. samo ljepota postojanja.
Tuđu nesreću ne mogu i ne želim pamtiti kako nešto što sam ja uzrokovala. Ako sjebem sebe, znam da sam ja zaslužna i kriva. I nekako uvijek rađe sjebem sebe. Zbog mira u svijetu, mira u kući. Navikla sam biti nesretna i sjebana, a gledavši druge to me rastužuje i više jer oni ne znaju da si se možda odrekao nečega zbog njih. Da si sjebao sebe, a ne želiš im to predbacivati.
Unaprijed očekuješ da će te sjebati. Grozno je živjeti takav život, ali ako nitko ne zna, to se ne događa, jel?
Daj molim te, budi sretna! Pusti malo druge. Drugi ne brinu toliko, znaš?
No, nov početak tebi znači podređivanje nekom drugom. Prokleta sam jer volim.
Svo vrijeme svijeta, eto toliko, ne bi bilo dovoljno da nakon njega ne pomislim na tebe barem tren. Neke boli vječno će boljeti koliko god se trudila, koliko god htjela, zavaravala se.
Boli tvoje odsutstvo makar znam da si jednom bio tu za zauvijek. Priželjkujem sresti te negdje. Pogledom tražim, preljećem i šaram ulicama.. a ne znam gdje si.. možda si tisućama kilometara udaljen, kao što ćeš to uvijek biti.
Otišla sam..
Unatoč tome što sam htjela, unatoč tome što si htio, što smo htjeli. Što smo htjeli?
Kad nekog voliš dok je ovdje možeđ voljeti bilo koga jer nije bitno tko je nego samo da je ovdje. Kada nekoga voliš i kad ga nema.. znači da da je tu, iako stvarno možda nije.. a voliš onoga tko je tu.. uvijek..

a neki ljudi samo prođu ko da ih nikada nije ni bilo. Ne ostavivši ništa. Neki kao sjena, neprestano su uz nas, neprestano prisutni.. ne razmišljamo o njima, ali ih vidimo u praznim zidovima zgrada praznih ulica kada nam zasja sunce, pokušavamo gaziti po njima no oni odmiču. Obrisi, crni obrisi bez očiju, bez pogleda, bez osmjeha.. i dalje toliko prisutni da prate svaki naš korak, i sve znaju, ali ne mare. I tu su samo kada sunce sija i nikada neće zasjati kada ti ostaneš u mraku. Neki odu i ostave ogroman ožiljak; toliko ogroman da te kasnije cijeli život ljudi, prolaznici i oni koji ostaju pokraj tebe pitaju što ti se dogodilo. Ožiljak posred čela, da te svaki dan podsjeća na njih i koji nikakvom šminkom ne možeš sakriti. Ima onih koji nam slome srce, baš kao da nam slome nogu te tjednima nakon intenzivno osjećamo veliku bol pri svakom pokretu. Svakom novom prvom koraku dalje. I kada prođe proces zarastanja.. boli, pri promjeni vremena, mjesta, ljudi.. uvijek boli. Uvijek se sjećamo pada. Neke ne osjetimo, neke ne želimo osjetiti, a neke osjećamo. Ma koliko daleko bili. Ma koliko god ih dugo nema, koliko god nestvarni bili. Osjećamo dodir u nježnom vjetru, zatvorivši oči, miluje nam lice.. Osjećamo njihov miris u masi jednakih ljudi prepunim hodnicima shopping centra. Vidimo obrise i zavaravamo se kako je uz nas bez obzira što ga nema. ali i to je nekada dovoljno, zadovoljiti se nestvarnim, umjetno stvorenim detaljima koje tako duboko osjećaš.
ali sve su to ljudi koji te na svom putu nekako zakače, ostave dio sebe u obliku sjećanja da ga oblikuješ dalje sukladno tome što i dalje želiš od njih. Iako je jedino što si želio bilo da ostanu uz tebe. Teško je pomisliti i vjerovati da praznina može boljeti, i ono čega nema. Sada, pišem imaginarnom Tebi. Koji nikada nećeš doći, a koji boliš najviše. Boliš za sve koji su me slomili, ostavili ožiljke, boliš za sve moje sjene. Boliš jer te nema, jer te nikada nije ni bilo, ali nikada nećeš ni biti. Boliš jer si prisutan. jer te tražim u drugima, u drugim mjestima, vremenima, a pronalazim samo u drugim dimenzijama. osjećam te.. i zbog tebe sam takva kakva jesam. Ljudi su preprimitivni. Pereopipljivi. Preteški. Naučio si me da budem osjećaj i dovoljno oprezna kome se dajem. Naučio si me kako ne osjećati, kako prestati. Kako biti potreba i kako je stvoriti u nekome u kome želimo da bi zadovoljila potrebu za nekim fizičku, i dala mu emotivno, osjećaj sigurnosti, da sam uvijek tu. kao što si ti za mene. ali mene nema.. nema me za njih.. postojim samo za Tebe.
ja sam osjećaj koji stvaram u njima. Znaš lijepo je vidjeti da ti se netko istinski raduje, smije, sjeti.. stvaram iluziju i pokušavam te vidjeti u njima. Pokušavam dokučiti koji je tvoj ljudski oblik. I svi me razočaraju i opet me povrijediš. Dosade mi . I uvijek odem. ne bježim. Odem. Odšećem. Izgubim se u masi istih. Smišljam opravdanja.. Ne želim ih povrijediti.. ali kad bi samo znao koliko me boli. Nitko neće biti dovoljan, nitko ne ispunjava uvijete da bude sve. Osim tebe.. Toliko si u meni.. Toliko te osjećam.. Isčupala bih si srce..
Čudovište zarobljeno u tijelu djevojke koja djeluje mirno, smireno, sigurno

Najgora stvar je kada se razočaraš samim sobom. Kada te izda vlastito tijelo. Kada jednostavno ne možeš. Fizički. Kada ti se oči sklapaju od umora. Mozak ne funkcionira i ne možeš razmišljati. A želiš sve. Ići svugdje. Nisi supermen. I kada to shvatiš, tu ograničenost.. osjećaš se fakat usrano.. jer "ja za tebe moram da ostanem, superheroj.." i ne mogu podnijeti da se ne možeš osloniti na mene. Ne mogu podnijeti vlastitu nepouzdanost. Ne mogu podnijeti činjenicu da ne mogu uvijek biti tu za tebe, iako želim. Teško je priznati da granice postoje, svuda. Iako moje misli bezgranično lete, bez putovnice.. ali to je zato što su neuhvatljive lutalice. Vječito na putu, vječito slamaju granice i švercaju kojekakva sranja u nova prostranstva i neke nove krajeve.. ali tijelo je granica, određene blokade koje stvaramo u glavi . Naše unutrašnje kočnice.. Ograničenje od 250 km/h. Radno vrijeme u dućanu. Noć ograničena danom. Sve što imalo ograničava naše slobodno kretanje. Voljela bih da si ovdje, ali da nismo ovdje. Nego da smo bilo gdje drugdje, ali zajedno. s tobom granice ne postoje. Jer ne postoji tijelo, prostor i vrijeme. Postojimo samo mi i sve ostalo što uzimamo i odbacujemo. Postoji ljubav s tobom, naše misli isprepletene, postojiš u meni.. Sve je moguće jer ne postojimo i nismo stvarni, kao ni ono što nam se događa. Stvarna su jedino ova slova jer ona su jedino vidljiva i stvarno postoje. To je sve što ostaje od nas.. dok te oživljavam u mislima dajući ti sve.. svu sebe i ti si "ja"