Najgora stvar je kada se razočaraš samim sobom. Kada te izda vlastito tijelo. Kada jednostavno ne možeš. Fizički. Kada ti se oči sklapaju od umora. Mozak ne funkcionira i ne možeš razmišljati. A želiš sve. Ići svugdje. Nisi supermen. I kada to shvatiš, tu ograničenost.. osjećaš se fakat usrano.. jer "ja za tebe moram da ostanem, superheroj.." i ne mogu podnijeti da se ne možeš osloniti na mene. Ne mogu podnijeti vlastitu nepouzdanost. Ne mogu podnijeti činjenicu da ne mogu uvijek biti tu za tebe, iako želim. Teško je priznati da granice postoje, svuda. Iako moje misli bezgranično lete, bez putovnice.. ali to je zato što su neuhvatljive lutalice. Vječito na putu, vječito slamaju granice i švercaju kojekakva sranja u nova prostranstva i neke nove krajeve.. ali tijelo je granica, određene blokade koje stvaramo u glavi . Naše unutrašnje kočnice.. Ograničenje od 250 km/h. Radno vrijeme u dućanu. Noć ograničena danom. Sve što imalo ograničava naše slobodno kretanje. Voljela bih da si ovdje, ali da nismo ovdje. Nego da smo bilo gdje drugdje, ali zajedno. s tobom granice ne postoje. Jer ne postoji tijelo, prostor i vrijeme. Postojimo samo mi i sve ostalo što uzimamo i odbacujemo. Postoji ljubav s tobom, naše misli isprepletene, postojiš u meni.. Sve je moguće jer ne postojimo i nismo stvarni, kao ni ono što nam se događa. Stvarna su jedino ova slova jer ona su jedino vidljiva i stvarno postoje. To je sve što ostaje od nas.. dok te oživljavam u mislima dajući ti sve.. svu sebe i ti si "ja"
Post je objavljen 17.01.2016. u 18:07 sati.