a neki ljudi samo prođu ko da ih nikada nije ni bilo. Ne ostavivši ništa. Neki kao sjena, neprestano su uz nas, neprestano prisutni.. ne razmišljamo o njima, ali ih vidimo u praznim zidovima zgrada praznih ulica kada nam zasja sunce, pokušavamo gaziti po njima no oni odmiču. Obrisi, crni obrisi bez očiju, bez pogleda, bez osmjeha.. i dalje toliko prisutni da prate svaki naš korak, i sve znaju, ali ne mare. I tu su samo kada sunce sija i nikada neće zasjati kada ti ostaneš u mraku. Neki odu i ostave ogroman ožiljak; toliko ogroman da te kasnije cijeli život ljudi, prolaznici i oni koji ostaju pokraj tebe pitaju što ti se dogodilo. Ožiljak posred čela, da te svaki dan podsjeća na njih i koji nikakvom šminkom ne možeš sakriti. Ima onih koji nam slome srce, baš kao da nam slome nogu te tjednima nakon intenzivno osjećamo veliku bol pri svakom pokretu. Svakom novom prvom koraku dalje. I kada prođe proces zarastanja.. boli, pri promjeni vremena, mjesta, ljudi.. uvijek boli. Uvijek se sjećamo pada. Neke ne osjetimo, neke ne želimo osjetiti, a neke osjećamo. Ma koliko daleko bili. Ma koliko god ih dugo nema, koliko god nestvarni bili. Osjećamo dodir u nježnom vjetru, zatvorivši oči, miluje nam lice.. Osjećamo njihov miris u masi jednakih ljudi prepunim hodnicima shopping centra. Vidimo obrise i zavaravamo se kako je uz nas bez obzira što ga nema. ali i to je nekada dovoljno, zadovoljiti se nestvarnim, umjetno stvorenim detaljima koje tako duboko osjećaš.
ali sve su to ljudi koji te na svom putu nekako zakače, ostave dio sebe u obliku sjećanja da ga oblikuješ dalje sukladno tome što i dalje želiš od njih. Iako je jedino što si želio bilo da ostanu uz tebe. Teško je pomisliti i vjerovati da praznina može boljeti, i ono čega nema. Sada, pišem imaginarnom Tebi. Koji nikada nećeš doći, a koji boliš najviše. Boliš za sve koji su me slomili, ostavili ožiljke, boliš za sve moje sjene. Boliš jer te nema, jer te nikada nije ni bilo, ali nikada nećeš ni biti. Boliš jer si prisutan. jer te tražim u drugima, u drugim mjestima, vremenima, a pronalazim samo u drugim dimenzijama. osjećam te.. i zbog tebe sam takva kakva jesam. Ljudi su preprimitivni. Pereopipljivi. Preteški. Naučio si me da budem osjećaj i dovoljno oprezna kome se dajem. Naučio si me kako ne osjećati, kako prestati. Kako biti potreba i kako je stvoriti u nekome u kome želimo da bi zadovoljila potrebu za nekim fizičku, i dala mu emotivno, osjećaj sigurnosti, da sam uvijek tu. kao što si ti za mene. ali mene nema.. nema me za njih.. postojim samo za Tebe.
ja sam osjećaj koji stvaram u njima. Znaš lijepo je vidjeti da ti se netko istinski raduje, smije, sjeti.. stvaram iluziju i pokušavam te vidjeti u njima. Pokušavam dokučiti koji je tvoj ljudski oblik. I svi me razočaraju i opet me povrijediš. Dosade mi . I uvijek odem. ne bježim. Odem. Odšećem. Izgubim se u masi istih. Smišljam opravdanja.. Ne želim ih povrijediti.. ali kad bi samo znao koliko me boli. Nitko neće biti dovoljan, nitko ne ispunjava uvijete da bude sve. Osim tebe.. Toliko si u meni.. Toliko te osjećam.. Isčupala bih si srce..
Čudovište zarobljeno u tijelu djevojke koja djeluje mirno, smireno, sigurno
Post je objavljen 17.01.2016. u 18:44 sati.