Uvijek ću se pitati jesam li ispravno odlučila. Kako i možeš znati. Jučer sam osjetila neopisivu tugu usred sreće. Valjda je to trenutak neke spoznaje da sve prođe, da zapravo to nije stvarno. Da sva ta nasmijana lica su trenutna i nisam mogla uživati u njima i smijati se i sama. Meni se plakalo, urlalo. Gledala sam van kako sat otkucava, kako vrijeme prolazi, gledala sam ljude i razmišljala o ljubavi i životu, prolaznoj sreći i neprolaznoj tuzi. Gdje je on sada.. sve što sam htjela nikada neće biti . I tek kada to doživiš, taj preobrat, taj vrtlog svjetlosti i emocija, dok ti se stvarno vrti u glavi od previše popijenih piva, shvatiš da je stvarno, iako nestvarno. Shvaćaš da sve viidiš kao nekakav crtić, šaren, vesel i nasmijan, a tebi se srce para jer znaš da Tom nikad neće uloviti Jerija, Silvestar Tweetija ili Kojot Pticu trkačicu. I sve što možeš je gledati i unaprijed znati kraj, a to boli neopisivo. Boli me kurac za crtiće, znaš! Život mi se raspao jučer! Skočila sam s tog balkona i gledala rasipanu svoju unutrašnjost po jebenom asfaltu i ljude koji okreću glavu jer ih nije briga. Oni gledaju crtiće iz zabave. stari moj ja znam da je to kraj. Tu nema sreće. Tako mi je žao. Htjela sam sve.Reći ću ti još jednu veliku životnu mudrost koju svi znaju, ali ne vjeruju "Ljudi se ne mijenjaju". Nisu oni godišnja doba.. iako su nekada topli, nekada hladni.. ali to ti ne treba.
Sve što sam htjela je jebeni povremeni i vječni stisak ruke i pogled u moje oči, s naglaskom na "moje!. Htjela sam vrijeme.. Jebeš, htjela sam nemoguće, ono što mi on nije mogao dati. Svaki dan volim ga sve manuje i fali mi sve više. Želim odseliti kako ga više nikada ne bih vidjela jer me povrijeđuje njegova hladana pojava. Nije ga briga! Glupačo! Nemam prekidač za emocije i pokušavam vjeruj mi pokušavam ga, ne mrziti nego preboljeti dok je još ovdje jer ne mogu ga pustiti. Prekrasna ljubavna priča. Unatoč svemu imali su jedno drugo.. samo što je ona uvijek bila tu, a on u nekoj sasvim drugoj priči.
Post je objavljen 30.01.2016. u 11:10 sati.