Moje virtualno ogledalo
Čista sreća
Vozila sam koji metar iza busa s našim olimpijcima kad su išli prema gradu.
Blaženko Lacković kaže jutros u jednom razgovoru za Hrvatski radio da iz njega izlazi čista sreća.
Onda probajte zamisliti kakav je krasan osjećaj biti blizu tolikom broju ljudi iz kojih sreća naprosto isijava.
Nadam se da i vi isijavate ponosom i veseljem.
Čak se i nebo iznad Zagreba prestalo ljutiti kad su stigli na Trg.
I ono isijava. Sreću.
Igre pogađanja - part II
Pisala sam o tome da mi je dosta igre skrivača, čitanja misli i pogađanja.
Nekoć, djetinjasta i navina nisam znala koliko se opasnosti krije u tim igrama i koliki emotivni krah čovjek može doživjeti spoznajom da je nekoga činio nesretnim misleći da ga čini sretnim.
Davno sam izgubila prijateljstvo u koje sam ulagala dobar dio sebe. Mislila sam da je poznajem. A bila mi je potpuni stranac.
Bilo je to prijateljstvo od prvog brucoškog dana.
Zajednička soba u studenskom domu, ručkovi i večere po menzama, bircevi do zore i tu i tamo koje fakultetsko predavanje. Uslijedili su odlasci u Slavoniju k meni, pa u Dalmaciju k njoj. Pa zajednička ljetovanja.
S vremena na vrijeme činilo mi se da ona živi moj život, jer svi su moji prijatelji postali i njeni, ona svojih nije imala, svi moji hobiji - njeni, sve moje boli - njene, ali kad sam upoznala svoga muža, dijeljenje je prestalo.
A i prijateljstvo.
Nije imala razumijevanja za vrijeme koje mi je trebalo s mojim dečkom, mada mi je govorila da idem, da nema ništa protiv, da joj je jasno... Lagala je. I bila ljubomorna.
Više nije mogla nastaviti živjeti mojim životom. Stati uz mene i biti mi prijateljica - nije htjela.
Onda su uslijedile optužbe: da je ona cijelo vrijeme pratila mene na autobus kad sam išla kući, da je ona uvijek čistila sobu, da je ona uvijek čekala mene, a ja sam bila s njim... A činila je zapravo ono što je sama htjela, nikad je nisam ni na što prisiljavala, čak ni molila. Voljela sam je.
Ni dan danas mi nije jasno kako je sve moglo nestati. I iako živimo u istome gradu, ne poznajemo se više. Tješi me jedino činjenica da ja nju vjerojatno nikada ni nisam uspjela upoznati.
Ne bih JA išla u školuuuuuuuu
... kažem mome bratu kojeg jeza hvata od pomisli na srijedu.
Naime, od ove školske godine, škola počinje 1. rujna ma koji dan to bio, osim ako nije vikend. A nije vikend.
I meteorolozi su potvrdili da je došao kraj dugom toplom ljetu. A mnoge već muči činjenica da još nisu podmirili sve troškove ljetovanja, a pred njima su već novi - oni jesenski.
No, ono što me više zabrinjava su najave novih poskupljenja: kruha, mlijeka, autobusnih karata i mnogih drugih stvari.
Kad to čujem poželim promijeniti iskaz iz naslova i skrušeno priznati:
Išla bih i ja u školu.
I brinula bih se oko škole. Ali - bezbrižno.
30.08.2004. u 15:00 | 1 Komentara | Print | # | ^
Igre pogađanja - part I
Kako nisam pisala dva dana, učinilo mi se kao da sam ostala bez riječi i kao da nemam što podijeliti s vama, a što je najgore - ni sa sobom.
Unatoč tome što su dani bili živahni i ispunjeni zbivanjima.
Od rođendana do rođendana, vjenčanja, fešte zbog našeg olimpijskog zlata...
No, ostanem katkad bez riječi, to je činjenica.
Međutim, ako vam ponešto zamjerim - kroz neku šalu a možda i bez nje, dat ću vam to jasno do znanja. Reći ću vam da mi smeta ova ili ona misao, ovo ili ono ponašanje prema meni ili nekom mome. Ovaj ili onaj stav prema nečemu.
Bez brige, neću dopustiti da se čemer skuplja negdje u dubini mene i onda poput lave nakon snažnog potresa razori naše prijateljstvo.
Jer ništa nije gore od potisnutog bijesa.
A ono što mi zamjerate - također je vrsta bijesa.
Zato ga izbacite iz sebe, ma može i kroz šalu.
Jer uvijek osjetim kad nekome nisam po volji, a ne želim pogađati.
Možda je to pogrešan način i možda bi ga trebalo preispitati, no nije uzalud rečeno da svatko polazi od sebe. Naporno mi je slušati nečije laži i nemam više strpljenja za površne ljude i njihove sitne karaktere.
Nemam više vremena za zagonetke. Ne želim se više igrati pogađanja.
Bravo, Šola!
Jeste li znali da na Trešnjevačkom placu postoji birc koji se zove "Bravo, Šola"?
Vjerujem da njime sada ori pjesma i da rezultatu 33:31 za naše nitko nema što ni oduzeti ni dodati.
Kao ni moje kolege i ja koji smo također napeto bodrili naše svjetske prvake, i nismo samo jednom uzviknuli: "Bravo, Šola".
Nije da nam se živci nisu kidali, ali našem veselju sada nema kraja.
Favoriti za nedjeljno finale su Nijemci, uskoro ćemo vidjeti je li favoriziranje opravdano, a onda - idemo po zlato. Na Internetu su Hrvati, navodno favorit za prvo mjesto. Ako je to točno, to jest opravdano, jel da, jel da?
Bravo za cijelu momčad.
Uf, sva sam ponosna.
Post je pisan nakon POLUFINALA.
Nakon FINALA lijepo je posjetiti službene stranice i uživati u prekrasnoj statistici.
Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.
Slavne Tolstojeve rečenice iz naslova sjećamo se svi mi koji smo morali u srednjoj školi čitati priču o Ani Karenjini. No, moram vam priznati da kao sedamnaestogodišnjakinja nisam shvaćala dubinu tih riječi, niti snagu kojom se nameću zapravo u svakome trenutku našeg života.
Ošinula me ponovno njezina istinitost kad me maločas nazvala moja Ana i rekla da se rastaje od čovjeka s kojim je provela divne godine života, koji je otac njenoga sina i koji je nekoć u njenim danima bio najsvjetlija točka. Sada se ta točka ugasila. Jer ona ga je prestala voljeti, mada ni ne zna zbog čega, ali ne želi ga više blizu sebe i zato već pakira torbe i ujutro odlazi sa sinom na selo ka svojim roditeljima. Iako nije bilo preljuba, kao u lektiri.
Naoko su bili sretna obitelj ali valjda se ta nesreća krila u toj "drukčijosti" koju mi oko nje nismo mogli prepoznati. Kako je Tolstoj imao pravo! Mada bih željela da je pogriješio.
Ili je zapravo istina u tome da brakove ne razara nedostatak ljubavi nego nedostatak prijateljstva? Možda su zaboravili razgovarati.
A ako su i razgovarali, možda su stalno griješili u izboru tema...
Moj Zagreb, tak imam te rad
Nije me danas iznenadila kiša. Slušala sam sinoć prognozu.
No iznenadila me količina crnila koja se nadvila nad Zagrebom u 9 sati ujutro. Činilo mi se da sam zamijenila dan za noć. I količina ljudi u ljetnim majicama za plažu i natikačama iz kojih vire svih deset prstiju. A onda sam ipak i ja sam pokisla do kože. Unatoč kišobranu.
Pa sam se išla sušit po dućanima u potazi za nekim dobrim komadom garderobe.
Kupila sam si krasan komplet, koji su mi odmah malo skratili, no kad sam ga doma pregledala, uočila sam crtu na sredini lijeve nogavice, a tamo joj nije mjesto. Greška u otisku. Pa sam sva tužna, nazvala Namu. Ljubazna mi teta reče da ne bi bio problem to zamijenit da nije skraćeno. Tako ću ja na svečanosti s greškom na nogavici. Još me nije tuga prošla, ali preboljet ću ako mi netko kaže da se i ne vidi tak jako.
Dok su mi zbrajali eritrocite i leukocite uhvatila me nesnosna glad i želja za kofeinom. Tek kad padne kiša shvatite kako su bircevi u Bogovićevoj jadni. Nema terase da popravi dojam. Ni bilo kakvog kafića u kojem nisu neki radovi u tijeku.
A kad su mi promočile polu-ljetne cipele, naišla sam na Šimecki koji je imao i boju i broj i model za moje stopalo. Kupila sam iste kakve sam imala samo crne. No sad su upola jeftinije što me dodatno motiviralo da odem u Home, sweet home i potrošim još koju kunu. Preko raskopane Tkalče, naravno. Danas i poprilično blatnjave.
Sreća je što sam ponijela mali kišobran s plavim točkicama, jer da mi nije njega hrabrog bilo, vjerojatno bi vaša Cyber danas još više pokisnula. A sušenje u dućanima ne bi bilo dobro za njen tekući račun.
U međuvremenu mi je stigla poruka tajnih agenata o BigMamminom privremenom prestanku blogiranja. Pa mi je dolazak do cyber svijeta u ovim večernjim satima u glavi posložio još nekoliko upitnika.
A onda su uslijedili uskličnici nakon što sam pročitala što danas kaže Poliglotna.
S gomilom interpunkcije idem popiti onu kavu s početka priče.
I s nadom da se ona crta ipak neće vidjeti previše.
Da vam samo šapnem
Imate li osjećaj da ste se otuđili od prijašnjega svijeta?
Otkad sam otkrila blog, (a nema tome puno mjeseci) dobar broj mojih radoznalih kolega ostao je uskraćen za moje pospano društvo u ovim ranim jutarnjim staima, ali i za ono veselo iza Dnevnika.
Posve sam se okrenula virtualcima, pa se u Mom virtualnom ogledalu sve više zrcali virtualni svijet, jer tema iz Svijeta - prije - otkrića - bloga - sve je manje.
S druge strane pak - sve je više tema o fenomenu bloga na fenomenalnom blogu.
I što se ovdje više otkrivam, to sam u stvarnome svijetu zagonetnija.
I što sam vama predvidljivija, to sam njima ćudljivija.
I što više čitam blogerske tračeve, to me manje zanimaju uredski.
Iako sam jednako zagonetna, ćudljiva i "uredska" kao i ranije.
No oni to ne znaju.
A vama sam, evo, šapnula.
Mada se o ukusima ne raspravlja...
Baš se ove subote udala jedna moja susjeda.
Gledam fotke na kojima mladenci u lijepim opravicama jedu bez ruku tortu,
pa kako joj skida podvezicu zubima,
pa kako plešu po stolovima...
Kakvo bi, po vašem ukusu, bilo najljepše vjenčanje?
U bijeloj tradicionalnoj vjenčanici s raskošnim buketom,
ili nekoj modernoj, bilo žarkih ili pastelnih boja?
S puno uzvanika, tetkom iz trećeg koljena sa svim njenim unucima, ujakom iz Nizozemske i susjedinom mamom, u raskalašenom tulumu do zore u kojem prema običaju mladenka pleše oko vijenca i skuplja novac, a mladoženja skinutu podvezicu baca preko ramena kao mladenka buket neudanim prijeteljicama?
Ili s malo uzvanika, samo s najbližima, bez tradicionalnih obreda, mada bacanje buketa nije nužno isključeno?
Nemam ništa protiv tradicionalnih vjenčanja, mada se ne bih tako udavala.
Znam da se o ukusima ne raspravlja.
No, ipak moram reći da je meni najljepše bilo moje vjenčanje,
a ono je bilo sve samo ne tradicionalno.
Prije svega, najljepše je jer je moje;
a tek u drugom redu zato jer je bilo takvo kakvo je bilo.
Toliko o ukusima.
Moj bedž
Hvala Bati na bedžu
.
Boja vanilije
Meni je nedjelja radna.
Vama, nadam se - izležavačka i puna raznih hedonizama i ljepota.
Tmurno i neispavano jutro zazvonilo mi je jutros iz budilice i s uvjerenjem da će mi cijeli dan biti siv, na tramvajskoj stanici nisam po običaju srela zaostale pijance od sinoć koji su imali porive da si malo ćaskaju sa mnom mladom, nego dvoje zaljubljenih. Diskretnih, k tome. Pa nikome nije bilo neugodno.
To mi je počelo popravljati jutro.
Možda sam bila još i pod dojmom Neba boje vanilije, filma koji me sinoć istodobno i raznježio i rastužio, pa ako ste među rijetkima koji ga još nisu pogledali, samo dajte...
I tako, gonjena bojama tmurnoga neba jutros, neba boje vanilije sinoć i plavetnila koje se počelo maloprije otkrivati iza oblaka, obojala sam Moje virtulano ogledalo - u ljubičicu. No, ubrzo sam vratila sve na staro. Jer mi se oduvijek više sviđao njen miris nego boja.
Bložanska kava u metropoli
Ljudima koji vas virtualno uveseljavaju vjerojatno poželite reći da malo izađu iz kompjutora. Na kavu, recimo.
Naravski, uvijek je tu rizik da oni neće biti ni upola onakvi kakvima ste si ih zamislili na osnovu njihovih postova i boje njihovih blogova. Na osnovu njihovih komentara i njihovoga loga.
No, možda se taj rizik isplati ako znate da postoji velika šansa da su baš takvi kakve ih vidite ili čak još i draži i još razigraniji nego vam je njihov blog dao naslutiti.
Tako smo BigMamma i ja razmatrale mogućnost da se jednom dogodi neka bložanska kava. No, prije toga trebam je naučit piti kavu. U tome će mi pomoći, nadam se - Beštijica. Uz asistenciju Pasivke, Kulerice i drage Anči.
Rado bih popričala s Ane i s Poliglotnom. S vama me, cure, spaja neka zanimljiva nit. Šteta što nismo išle skupa u školu. I to u isti razred.
Posavjetovala bih se s Georgom o životnim mudrostima, a s TV kritičarem bih ponajviše voljela razmijeniti stavove o meni još uvijek najdražoj televiziji - HRT-u. Ne bih imala ništa protiv da ste bili iz Sedmog be a ja npr., iz Sedmog e.
Voljela bih upoznati i Zrine i pitati ju otkud joj toliko inspiracije, kao i Annie. Da smo išle skupa u razred, vi biste sigurno bile cure iz prve klupe.
Mislim da bi bilo zanimljivo razmijenit razmišljanja, stavove i mudrosti s VLadom i Maritom.
S Joeom bih raspravljala rado o tome kao naći rupu u Zakonu i ne platiti kaznu za vožnju bez svjetala, recimo...
S Udanom bih o bračnim stvarima,
a Sunčicu bih rekla da joj zavidim na njenoj velikoj hrabrosti.
Hajdučicu bih pitala za savjet oko svih obiteljskih sitnica,
a Sanji bih rekla kako ja doživljavam ljepote moje Slavonije.
Fabijan, Luna, Mrva i Silent ne bi dali da se društvo raziđe nakon samo jedne kave.
P.S. Tek sad vidim da se Loptica našla s nekim blogerima. A kad kad pročitam njenu priču, još više poželim što prije izaći iz kompjutora.
21.08.2004. u 13:19 | 16 Komentara | Print | # | ^
Za mene je sreća
... kuhinja i djeca, reči Gabi Novak, i daje mi inspiraciju za neki novi novi post baš kad sam mojoj vjernoj čitateljici Maji odgovorila kratko i jasno SMS - om da danas nemam inspiracije.
Pa ću vam onda i ja, inspirirana tako, reći što je za mene sreća, ma kako ta tema već razrađena bila.
I ma koliko je o njoj pisao još i Platon, iako se ne zna koje su njegove a koje su misli učitelja mu Sokrata. Platonu je sreća bila cilj ljudskog djelovanja. A meni je sredstvo. Za postizanje još više sreće.
Platon je zapisao i to da je cilj svake države (pa tako bi trebalo biti i naše Hrvatske) sreća njezinih građana, a da ona država s kojom građani nisu zadovoljni ne može opstati... Jesu li hrvatski građani sretni? Ne znam. Znam da vozači nisu - no to je bila tema moga prethodnoga posta pa neću ponovno o tome.
U ovome ću - što je za mene sreća.
Kad mami kažem da ju volim, a ona me pita jel mi dobro.
Kad jedva čekam završiti post i zagrliti muža.
Kad mi dolazite na blog i svojim komentarima sudjelujete u mom životu.
Kad čitam vaše priče i upoznajem vas svaki dan sve više.
Kad popijem dvije mineralne s BigMammom i neuspješno ju nagovaram da počne piti kavu.
Kad se veselim jednom rođendanu.
Kad uspijem dovršiti misao koja mi na kraju ima smisla.
Kad unatoč nekim sitnim nedostacima shvatim da je iza mene baš lijep dan.
Možda vam se sve čini nekako trivijalno i možda to i nisu neki razlozi za sreću, ali ja ih takvima doživljavam.
A i to bi mogla biti, ništa drugo nego - (znam, ponavljam se) - sreća!
20.08.2004. u 23:15 | 7 Komentara | Print | # | ^
Ozakonjen pad serotonina, živjela prohibicija
Ne sviđa mi se novi Zakon o sigurnosti na cestama.
Barem ne svi njegovi dijelovi.
Najslađe se nasmijah današnjoj objavi MUP-a da će strogo kazniti vozače koji pokušaju podmiti naše teško podmitljive policajce (svaka čast izuzecima), te da će isto tako strogo kazniti tu manjinu koja se da podmititi. Živi bili pa vidjeli! Al ne nazdravljali!
Ok, neću tračati policiju a ni ikoga drugoga na mobitel dok vozim, ali to nisam činila ni do sada, s obzirom na to da sam friška vozačica pa još držim obje ruke na volanu dok vozim.
Ni na semaforu ne šaljem SMS poruke, eventualno stignem popraviti koju obrvu ako mi strši.
Od ponoći ću, evo obećajem, non stop svjetla držati upaljenima.
Kad rodim dijete, da - vozit ću ga u autosjedalici do njegovog petog rođendana, ali to bih, vjerujte mi, činila i da država nije tako propisala.
Neću piti ni Martini ni Graševinu prije nego sjednem za volan, ali gdje je pravda u tome da ne smijem smazat ni tako zdravu i vitaminima obilatu zrelu breskvu?
Ili u tome da moram dva puta razmisliti prije nego li slistim koju bobicu zreloga grožđa?!
Morat ću upozoravati konobare po restoranima da mi u salatu ne stavljaju ocat, a onaj kućni ću od sada upotrebljavat jedino za skidanje kamenca.
Ma, recite mi - gdje je gušt u tome što ću na čokoladnim bombončićima morati proučavati i sastav, i među brojnim emulgatorima tražiti ne krije li se slučajno koji promil u onom finom punjenju?
Ne zna zakonodavac da mi jedino čokolada s punjenjem pomaže kad padnu serotonin i dopamin u krvi.
Nema pojma ni o tome da je nesretna i ljuta vozačica opasnija od one koja se ogriješila o jednu Griottu i koja zadovoljno vozi trbuha punoga zrelih bresaka...
Koji su vaši prioriteti?
U kući ste, i istovremeno se dogodi 5 stvari, koje trebaju vašu pozornost:
(Ako znate foru, onda nikom ništa.)
1 - Telefon zazvoni 
2 - Dijete počne plakati 
3 - Netko pokuca na vrata
4 - Upravo ste stavili sušiti veš i počela je padati kiša
5 - Voda, koju ste pustili otvorenu, počela je teći preko umivaonika 
Zapišite po kojem rasporedu ste rješavati probleme. 
Ne čitajte dalje post da vam ne propadne fora.
Ako ste poredali prioritete, sad pogledajte što oni znače:
Svaki broj predstavlja neki dio vašega života:
1 - Telefon - posao
2 - Dijete - obitelj
3 - Vrata - prijatelji
4 - Veš - novac
5 - Voda - seks
18.08.2004. u 23:47 | 29 Komentara | Print | # | ^
Pojest ću sve kolačiće
Imam tako nekih dana kad bih stalno nešto grickala.
No, ništa mi nije dovoljno egzotično.
Bi li jogurt? Ne.
Čokoladu? Ne.
Voćku? Ne.
Ćušku? (?!)
Izvolijevam na kvadrat. A gladna ko vuk. No i dalje izbirljiva.
Jede mi se nešto fino i kalorično, a ne znam što.
Onda je uslijedio, ljudi moji jedan veliki šok. Brojka na vagi popela za 1,80 od zadnjega vaganja prije mjesec dana, pa naglo gubim apetit... I mislim si kako bi bilo dobro ići na posao biciklom.
Da nije vruće.
Kakva laž!
Svaki se mjesec nadam sve više.
Mada vjerujem sve manje.
Pa mi je svaki mjesec tih dana sve teže.
Osjećam da je teret sumnje sve veći. Onda si obećam da neću misliti na to. Zatim ne spavam noćima jer maštam o budućim pokoljenima.
Znam da je suđeno da u moj život dođe jedno točno određeno dijete i da vrijeme njegova dolaska još nije stiglo. Znam i to da je na svijetu puno djece koja bi voljela da im dam svoju ljubav. No, mlada sam pa se tako tješim. Ali i utjeha je sve besmislenija kako se približava jedan pa drugi rođendan.
Jedni mi kažu da se trebam opustiti.
Drugi me pitaju što još čekam.
A ja imam sve manje inspiracije za šaljive odgovore.
Pa im slažem.
Kažem da još ne želim dijete.
No i to laganje, iz mjeseca u mjesec, pada mi sve teže.
Kakofonija
Od puberteta me još proganjaju moje misli.
Vrište mi u glavi. Počinju polako, pa sve brže, brže i brže ...
Do neraspoznatljivosti pojedinih riječi.
Ne događa se to često.
Ponekad.
Kad sam umorna.
Kad ispuštam jajašce.
Kao da me opominju.
Ne mogu ih slušati.
Bojim ih se.
Izluđuju me.
Ili sam luda a oni su samo dokaz te moje ludosti. Ne znam.
Idem ih probati ugasiti.
Pouka
Pod pomalo tužnim dojmom razvoja događaja koji su u posljednje vrijeme stigli ljude do kojih mi je stalo, naišla sam na ovu misao:
Gubiti na određeni način znači - dobivati.
Richard Bach
No, sebično i ja iz njihovih poraza izvlačim neke svoje pouke.
...
Ne zatrebalo - za buduće naraštaje.
16.08.2004. u 07:18 | 7 Komentara | Print | # | ^
I opet smijem se
Ovaj sam tjedan čak stigla ispeglat zaostale haljinice i košulje, pa sam sad sva ponosna. Oribat sve fuge između kuhinjskih pločica i presložit sve u ormarima.
Stigla sam svaki dan skuhati fini, zdravi ručak s dobrim omjerom ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Stigla sam se naspavati kao nikad u zadnjih 5 godina 
, stigla sam čitati, pisati mejlove
, stigla sam svaki dan gledati filmove, smijati se i nokte manikirati bar dvaput na dan ... 
Ma, bilo je vremena, želje, volje i snage za sve 
Uhvatila me tuga pri pomisli da je od sutra sve opet po starom, da ću gledati ona ista siva lica i žvakati po stoti put iste priče. 
Mada volim svoj posao. No onda sam se sjetila što je jedan mudri čovjek zapisao:
Gabriel Garcia Marquez
I opet smijem se.
I opet sam sretna.
Mada je od sutra sve po starom.
I - iako volim svoj posao - veselim se penziji.
15.08.2004. u 23:52 | 8 Komentara | Print | # | ^
Nostalgija
…ima je raznih vrsta.
Za djetinjstvom.
Bratom.
Medom koji je sad sam na tavanu.
Morem.
Mliječnim zubima.
Bakinim rukama.
Djedinim pričama.
Mojom prijateljicom Majom T..
Brata ću nazvati, medu okupati, mliječne zube potražiti na fotkama, Baku ću zagrliti, Djeda se prisjetiti, prijatelje posjetiti…
Što ti je ljubav
Kako li je krasno zaljubiti se.
Osjećati leptiriće u želucu i hodati nekoliko centimetara iznad zemlje, lebdjeti.
Kažu da nijedna osoba nije savršena, dok se u jednu ne zaljubiš. Pokazao je to primjer jednoga mog prijatelja koji se zaljubio u izvjesnu Mariju. On balav, ona još balavija. No, misli da sve zna. I misli da je to ljubav. To ti je je ludost, rekla sam mu i uputila ga na onu priču o našim osjećajima.
Znala sam i slutila da će osvještavanje biti bolno i da neće vjerovati što se događa. No scenarij u kojem ona poljubi drugoga nisam si zamišljala.
Nakon godinu dana onoga što su oni zvali ljubavlju, nakon što je kilometre pješačio po kiši da bi ju vidio pet minuta, nakon tisuća minuta telefonskih razgovora od kojih je njegove roditelje boljela glava, nakon sumnji i plača, smijanja i sreće, kaže on meni – ona je sve to odbacila, zbog nekog tamo Ivana.
Uf, pomislila sam – nezgodan ishod.
Njoj se svidio drugi, kojeg je poljubila, on je bio previše povrijeđen da bi to oprostio pa ju je ostavio. I sad su oboje sami i tužni. Nema više zaljubljenosti. Samo osjećaj neke glupe prevarenosti i besmisla.
Znam kako se osjeća. I znam da mu ne mogu pomoći.
No, i ja sam s njim tužna. I meni je teško. U njegovoj boli, proživljavam sve svoje prevarenosti i nepravde iz rane mladosti i mislim si: Eh, da mi je opet šesnaest, sedamnaest… Kako bi samo plakali. Oni. Ja nikada više. Jer zapravo: sve jest imalo smisla, samo tuga ne. Naime, tek nakon puno vremena shvatiš da je baš taj ishod priče bio najbolji moguć. I nisam trebala biti tužna, ni sekunde. Imate li vi ikada takav osjećaj?
Tek na pola odmora
Lijepo li je vratit se u poluprazan Zagreb. Ni pasa. Tako je bilo i neki dan na aerodromu na Krku, mada je sredina turističke seozne.
Taman sam danas prijepodne htjela opustošit dućane po gradu no sve prodavačice su na moru pa dućani ne rade.
No, tješi me upravo Milićev dokumentarac da po Belgiji ljudi bez pardona odlaze na odmor i ostavljaju sve dućane zaključane.
Na Jadranu ima dućana koji rade no i onih koji zabušavaju. Moram se požaliti na neljubaznog konobara s poderanim hlačama među nogama. Zbog njega sam odlučila eskivirati hotelski ručak. Koji je bio neukusan i bezobrazno oskudan. Onda smo otišli na dvije palačinke u nekom restorančiću uz more, i nakon što smo ih platili 60 kuna odlučili smo i palačinke eskivirati. Tada smo otkrili konobicu s hladnim, pjanušavim i jeftinim pivom i ljubaznim, mladim konobarom bez rupe među nogama. E, tu smo se vraćali svaku večer nakon dugih, slanih i raspjevanih putovanja.
Istražena je Istra, ne baš svaki, ali skoro svaki njen kutak. Obala je krasna, no unutrašnjost mi je nekako dala više mira, egzotike i ljepote.
Krk je također osvojen i to posve, plaža u Baškoj je uistinu lijepa kao se govorka, mada bi pola ljudi trebalo hitit u more pa bi bilo više mjesta.
Vrbnička žlahtina je također bila na meniju, no nema mi do istarskoga Terana.
I tako sam se evo vratila sam s Jadrana osunčana ne previše, izgorjela, da, pomalo i ne – nisam se odmorila u onom fizičkom smislu riječi. Njuškali smo po desecima gradova, mjesta, brćkali se na petnaestak plaža, uvala… Pravo ljenčarenje tek slijedi u mojoj čupavoj fotelji. Na moru nisam stigla pročitat ni jednu knjigu, no bitno je da sam si ponijela sedam naslova.
No, sreća je da me avanturistički duh pomalo napušta i evo - već me počela hvatati posvemašnja lijenost. Uleti u frižider u potrazi za hranom sve su češći.
Veselim se danima koji slijede.
Razrječnica
... umjesto razGLEDnice jer u ovom spartnom i zagušljivom hotelskom internet - caffeu nemam kabel da prištekam fotić i priljepim vam koju fotku.
Danas me ćopila strastvena depresija kad sam spoznala da se moj lijepi odmor bliži kraju. No, malo prije me pak uhvatila nostalgija za Intrenetom i Voyagerom što znači da će odmaranja uskoro biti dosta.
Vrijeme je da Cyber izvadi noge iz Jadranskoga mora i da kroči na svoj metropolski asfalt.
