Slavne Tolstojeve rečenice iz naslova sjećamo se svi mi koji smo morali u srednjoj školi čitati priču o Ani Karenjini. No, moram vam priznati da kao sedamnaestogodišnjakinja nisam shvaćala dubinu tih riječi, niti snagu kojom se nameću zapravo u svakome trenutku našeg života.
Ošinula me ponovno njezina istinitost kad me maločas nazvala moja Ana i rekla da se rastaje od čovjeka s kojim je provela divne godine života, koji je otac njenoga sina i koji je nekoć u njenim danima bio najsvjetlija točka. Sada se ta točka ugasila. Jer ona ga je prestala voljeti, mada ni ne zna zbog čega, ali ne želi ga više blizu sebe i zato već pakira torbe i ujutro odlazi sa sinom na selo ka svojim roditeljima. Iako nije bilo preljuba, kao u lektiri.
Naoko su bili sretna obitelj ali valjda se ta nesreća krila u toj "drukčijosti" koju mi oko nje nismo mogli prepoznati. Kako je Tolstoj imao pravo! Mada bih željela da je pogriješio.
Ili je zapravo istina u tome da brakove ne razara nedostatak ljubavi nego nedostatak prijateljstva? Možda su zaboravili razgovarati.
A ako su i razgovarali, možda su stalno griješili u izboru tema...
Post je objavljen 27.08.2004. u 14:05 sati.