Kako li je krasno zaljubiti se.
Osjećati leptiriće u želucu i hodati nekoliko centimetara iznad zemlje, lebdjeti.
Kažu da nijedna osoba nije savršena, dok se u jednu ne zaljubiš. Pokazao je to primjer jednoga mog prijatelja koji se zaljubio u izvjesnu Mariju. On balav, ona još balavija. No, misli da sve zna. I misli da je to ljubav. To ti je je ludost, rekla sam mu i uputila ga na onu priču o našim osjećajima.
Znala sam i slutila da će osvještavanje biti bolno i da neće vjerovati što se događa. No scenarij u kojem ona poljubi drugoga nisam si zamišljala.
Nakon godinu dana onoga što su oni zvali ljubavlju, nakon što je kilometre pješačio po kiši da bi ju vidio pet minuta, nakon tisuća minuta telefonskih razgovora od kojih je njegove roditelje boljela glava, nakon sumnji i plača, smijanja i sreće, kaže on meni – ona je sve to odbacila, zbog nekog tamo Ivana.
Uf, pomislila sam – nezgodan ishod.
Njoj se svidio drugi, kojeg je poljubila, on je bio previše povrijeđen da bi to oprostio pa ju je ostavio. I sad su oboje sami i tužni. Nema više zaljubljenosti. Samo osjećaj neke glupe prevarenosti i besmisla.
Znam kako se osjeća. I znam da mu ne mogu pomoći.
No, i ja sam s njim tužna. I meni je teško. U njegovoj boli, proživljavam sve svoje prevarenosti i nepravde iz rane mladosti i mislim si: Eh, da mi je opet šesnaest, sedamnaest… Kako bi samo plakali. Oni. Ja nikada više. Jer zapravo: sve jest imalo smisla, samo tuga ne. Naime, tek nakon puno vremena shvatiš da je baš taj ishod priče bio najbolji moguć. I nisam trebala biti tužna, ni sekunde. Imate li vi ikada takav osjećaj?
Post je objavljen 10.08.2004. u 23:55 sati.