Lijepo li je vratit se u poluprazan Zagreb. Ni pasa. Tako je bilo i neki dan na aerodromu na Krku, mada je sredina turističke seozne.
Taman sam danas prijepodne htjela opustošit dućane po gradu no sve prodavačice su na moru pa dućani ne rade.
No, tješi me upravo Milićev dokumentarac da po Belgiji ljudi bez pardona odlaze na odmor i ostavljaju sve dućane zaključane.
Na Jadranu ima dućana koji rade no i onih koji zabušavaju. Moram se požaliti na neljubaznog konobara s poderanim hlačama među nogama. Zbog njega sam odlučila eskivirati hotelski ručak. Koji je bio neukusan i bezobrazno oskudan. Onda smo otišli na dvije palačinke u nekom restorančiću uz more, i nakon što smo ih platili 60 kuna odlučili smo i palačinke eskivirati. Tada smo otkrili konobicu s hladnim, pjanušavim i jeftinim pivom i ljubaznim, mladim konobarom bez rupe među nogama. E, tu smo se vraćali svaku večer nakon dugih, slanih i raspjevanih putovanja.
Istražena je Istra, ne baš svaki, ali skoro svaki njen kutak. Obala je krasna, no unutrašnjost mi je nekako dala više mira, egzotike i ljepote.
Krk je također osvojen i to posve, plaža u Baškoj je uistinu lijepa kao se govorka, mada bi pola ljudi trebalo hitit u more pa bi bilo više mjesta.
Vrbnička žlahtina je također bila na meniju, no nema mi do istarskoga Terana.
I tako sam se evo vratila sam s Jadrana osunčana ne previše, izgorjela, da, pomalo i ne – nisam se odmorila u onom fizičkom smislu riječi. Njuškali smo po desecima gradova, mjesta, brćkali se na petnaestak plaža, uvala… Pravo ljenčarenje tek slijedi u mojoj čupavoj fotelji. Na moru nisam stigla pročitat ni jednu knjigu, no bitno je da sam si ponijela sedam naslova.
No, sreća je da me avanturistički duh pomalo napušta i evo - već me počela hvatati posvemašnja lijenost. Uleti u frižider u potrazi za hranom sve su češći.
Veselim se danima koji slijede.
Post je objavljen 09.08.2004. u 23:58 sati.