Pisala sam o tome da mi je dosta igre skrivača, čitanja misli i pogađanja.
Nekoć, djetinjasta i navina nisam znala koliko se opasnosti krije u tim igrama i koliki emotivni krah čovjek može doživjeti spoznajom da je nekoga činio nesretnim misleći da ga čini sretnim.
Davno sam izgubila prijateljstvo u koje sam ulagala dobar dio sebe. Mislila sam da je poznajem. A bila mi je potpuni stranac.
Bilo je to prijateljstvo od prvog brucoškog dana.
Zajednička soba u studenskom domu, ručkovi i večere po menzama, bircevi do zore i tu i tamo koje fakultetsko predavanje. Uslijedili su odlasci u Slavoniju k meni, pa u Dalmaciju k njoj. Pa zajednička ljetovanja.
S vremena na vrijeme činilo mi se da ona živi moj život, jer svi su moji prijatelji postali i njeni, ona svojih nije imala, svi moji hobiji - njeni, sve moje boli - njene, ali kad sam upoznala svoga muža, dijeljenje je prestalo.
A i prijateljstvo.
Nije imala razumijevanja za vrijeme koje mi je trebalo s mojim dečkom, mada mi je govorila da idem, da nema ništa protiv, da joj je jasno... Lagala je. I bila ljubomorna.
Više nije mogla nastaviti živjeti mojim životom. Stati uz mene i biti mi prijateljica - nije htjela.
Onda su uslijedile optužbe: da je ona cijelo vrijeme pratila mene na autobus kad sam išla kući, da je ona uvijek čistila sobu, da je ona uvijek čekala mene, a ja sam bila s njim... A činila je zapravo ono što je sama htjela, nikad je nisam ni na što prisiljavala, čak ni molila. Voljela sam je.
Ni dan danas mi nije jasno kako je sve moglo nestati. I iako živimo u istome gradu, ne poznajemo se više. Tješi me jedino činjenica da ja nju vjerojatno nikada ni nisam uspjela upoznati.
Post je objavljen 31.08.2004. u 00:01 sati.