CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

petak, 30.01.2009.

VLAST U HRVATSKOJ NA POGREŠNOJ STRANI POVIJESTI

KAKVU IMAMO VLAST? ...


Idemo dalje!

Komentar

Naša vlada je proizvođač optimizma bez pokrića i glumi borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Naša vlada - kako u zadnjem komentaru ističe Hrvatsko pravo online – nalazi se po riječima novoga am. predsjednika Obame – s druge strane povijesti, umočena u lopovluk, korupciju, skandale, nepotizam, laži i kriminal svake vrste!

Udbo-mafijaški sindrom u Moskvi

Početkom ove godine je u Rusiji, usred bijela dana i 100 metara od Kremlja u Moskvi, izvršeno politički motivirano ubojstvo boraca za pravnu državu u Ruskoj Federaciji, odvjetnika Stanislava Markelova i novinarke Anastasje Baburove.

Smaknuti odvjetnik bio je 34 godine mlad, i branio je pravne interese nekoć od vlasti proganjane i također u atentatu smaknute Ane Politkovskaje koja je za rijetki još preostali nezavisni list u Rusiji, Novu Gazetu (u međuvremenu broji 5 ubijenih novinara i urednika),izvještavala o sustavnim zločinima ruskih snaga sigurnosti u Čečeniji.

Odvjetnik Stanislav Markelov je neposredo prije nego je svoj život položio na oltar demokracije i slobode, izvještavao na tiskovnoj konferenciji o najnovijim vijestima u vezi osamnaestogodišnje Čečenke Elze Kungajev koju je 2000. godine zadavio ruski pukovnik Jurij Budanov. Njezin je slučaj postao simbol zločina i zlostavljanja čečenskih civila od strane ruskih okupacijskih snaga. Za istinu o žrtvi Elzi zalagala se smaknuta novinarka Politkovskaja, a njezina kolegica, dvadesetpetogodišnja Ana Baburova nastavila je tamo gdje je Politkovskaja stala, i završila tamo gdje se posmrtni ostatci Politkovskaje nalaze sada – na moskovskom gradskom groblju. Poruka više nego jasna!

Iako je veliki ruski književnik i žrtva komunizma Aleksandar Solženjicin poručio ruskom narodu, i svima koji su bili „usrećeni“ komunističkom vladavinom, neka ne žive s lažima, on sam je pred smrt primio Judin poljubac od Putina (državno odličje), a ruski narod je radije prihvatio laž nego istinu, a istina je da u Rusiji nema demokracije ni pravne države.

Istina je također da liberalno-demokratski Zapad nije od raspada Sovjetskog Saveza godine 1992. ništa učinio da ruskom društvu nakon komunističkog mraka pomogne izgraditi stabilnu demokraciju i pravnu državu. „Glasnost“ ili slobodu medija koju je omogućio posljedni generalni sekretar KPSS Mihajl Gorbačov postala je sve tiša i tiša, gotovo nečujna. Putin ismijava sve kritičare svoje apsolutne vlasti, i pretvara ih u državne neprijatelje, te prepušta tajnoj službi i ekstremističkim neonacističkim i neoboljševičkim organizacijama koje u Rusiji niču kao gljive poslije kiše, da obračunaju s politički nepodobnim neistomišljenicima. Ruska demokratska oporba, koju predvodi nekadašnji svjetski prvak u šahu, Gari Kasparov, na koljenima je uslijed višegodišnjeg državnog terora, atentata i medijske cenzure. Nekadašnju demokratsku stranku Jabuku su u međuvremenu popapali crvi, a u ruskom parlamentu Dumi, koji je postao ukras kremaljskoga cara (ala hrvatskog kokošinjca s Markova trga), većinu čine neokomunisti i ultra-nacionalisti, pretežito šovinisti i ideološki radikali i ekstremisti kojima je važna jedino Velika Rusija i san o obnovi totalitarnog Sovjetskog Saveza. Staljin je u Rusiji pozitivna povijesna ličnost (je li nas to podsjeća na nešto?), a strahoviti masovni zločini komunizma ne postoje u ruskim medijima niti u naznakama (sličnost s Mesićevom Hrvatskom je sasvim slučajna). Kao da sustav koncentracijskih logora Gulag nikada nije postojao, naprotiv, ako u svijesti nije postojao, postoji sada, ali u zbilji, jer Putinov režim neće se sustezati u obnovi režimske represije iz doba staljinizma!

Zapad je radi pohlepe za profitom i ruskim prirodnim bogatstvima podržao u Rusiji bivše komuniste koji su zapadnim liberalima, bankarima i veletrgovcima omogućili brzu zaradu, a njima brze provizije. Brzo bogaćenje režimskih povjerenika stvorilo je rusku oligarhiju, što se u hrvatskom rječniku zove tajkunizacija. Slučajnost ili ne, manje više su svi oligarsi bili nekada ili komunisti ili suradnici komunističke tajne službe ili njeni oficiri, kao što je i Vladimir Putin nekadašnji oficir zloglasne tajne službe KGB. 0,5 posto bogataša u Rusiji vlada nad 99,5 posto ruske izmanipulirane sirotinje.

Na sprovodu ubijenog odvjetnika u desetmilijunskoj Moskvi jedva da se sakupilo 300 ljudi. Po prvi puta je središnja njemačka javnopravna televizija ZDF dala povodom ubojstva odvjetnika i novinarke poduži kritički komentar, nazvavši Putina lašcem koji je u predsjedničkoj kampanji obećao Rusima demokraciju, slobodu medija i pravnu državu – umjesto toga su Rusi dobili Medvjedeva – Putinova povjerenika na mjestu predsjednika Ruske Federacije.

Inače Amerikanci (američka vlada, State Department, CIA etc.) od svojih marioneta u pravilu proizvedu ljute neprijatelje jer ih do daske prevare i iznevjere – tako je bilo u slučaju Hitlera i Staljina, zatim čelnika vijetnamkog pokreta otpora protiv Japanaca u Drugom svjetskom ratu, Ho Ši Mina, ili iranskog šaha, ili iračkog diktatora Sadama Huseina, mudžahedinskog partizana i arapskog vođe Bin Ladena, a tako je i od Jeljcinove Rusija Putinova Rusija postala ljuti neprijatelj Amerike, kao i članica Bushove osovine zla – Iran. Od saveznika do neprijatelja – to je uspjeh State Departmenta i američke vanjske politike od Drugog svjetskog rata naovamo!

Nekadašnji saveznici i poslije neprijatelji Amerike ne postaju oponenti bez razloga i uzroka – američka hegemonija, zapadni diktat, neoliberalistički kapitalizam, tzv. slobodno tržište i bešćutno izrabljivanje nekoć u komunizmu i diktaturama izrabljivanih radnika, nametanje ideologije liberalizma kao apsolutnoga savršenstva i slične „globalne“ umotvorine angloameričkih tajnih službi vode do stvaranja „osovine zla“.

Srećom se kapitalističko društvo ne sastoji samo od zla nego i od demokracije i pravnog poretka koji omogućava obnovu, tako i Zapad s vremena na vrijeme dobije normalnog vođu, pa je Obama već u svojim prvim državničkim koracima počeo ukidati logor Guantanamo – tu, uz užas američkog zatvora Abu Graib u Iraku, Bushevu ljagu nad Sjedinjenim Američkim Državama, i signalizirao take it easy politiku kad su u pitanju nuklearne rakete, pa je i ruska strana mogla malo odahnuti i najaviti moratorij na razmještanje svojih nuklearnih raketa usred Europske unije, na području Ruske Federacije u Kaliningradu (nekoć njemačkom Königsbergu u istočnoj Prusiji) između Poljske i baltičkih republika.
Otkad je iranski Šah otkazao poslušnost britanskim i američkim naftnim tvrtkama, pa su ga Ameri i Englezi 1979. srušili iz osvete s vlasti i instalirali Ajatolaha Homeinija (koji je za tu priliku došao iz pariškog egzila), a i taj se kao njegov prethodnik, te kao i njegov komšija Sadam Husein, oteo njihovoj kontroli, Amerikanci, dakle, od rušenja Šaha, nisu razgovarali s Irancima; sada Obama pruža ruku Iranu i spreman je izravno pregovarati s tom velikom i važnom zemljom koja ima tisućljetnu perzijsku tradiciju, i 20 posto svjetskih rezervi nafte. Znači, ipak se može kad se hoće, kad postoji dobra volja! Za početak nije loše.

Hrvatski plin Talijanima, a hrvatskim trgovcima provizija!

U Hrvatskoj imamo situaciju da je u Tuđmanovoj eri i u vrijeme tajkunizacije hrvatskog narodnog gospodarstva, uz velike provizije korumpiranim novopečenim katolicima i „Hrvatinama“, Talijanima prodana koncesija za crpljenje hrvatskog plina u Jadranu, i to za bagatelu, odnosno onoliko jeftino koliko sada četiri puta skuplje kupujemo i uvozimo plin iz Rusije, uz frke tipa ukrainsko-ruskog plinskog spora i smrzavanje naših zadnjica usred zime – ali ne zbog Rusa i Ukrainaca nego zbog naših vladajućih političara kojima ne pada na pamet svoje ratno profiterstvo procesuirati jer inače više ne bi bili ugledni političari nego prezreni kriminalci i grijači zatvorskih drvenih klupa. Veliki esdepeov i Račanov stručnjak za gospodarstvo, Jurčić, novi predsjednički kandidat, bez ikakvog je kriterija prodao Mađarima (u pozadini Rusima) hrvatsku naftnu tvrtku INA, i to paket od 25% dionica, ali s pravom Mađara da imaju većinu u upravnom odboru, dakle, kao da su kupili 50% plus jednu dionicu ili većinski paket dionica, što su u međuvremenu, u Sanaderovoj eri, nadokandili. Uz to je pokojni premijer Račan bio potpisao s Europskom unijom sporazum da od 1. veljače 2009. državljani zemalja članica EU mogu bez ikakvih limita kupovati nekretnine u Hrvatskoj, dakle, na programu je totalna rasprodaja Hrvatske! Privileg kupovanja nekretnine imaju inače samo članice EU, tako da Hrvatska to nije morala potpisati nego uz klauzulu da to recimo počne vrijediti tek danom ulaska RH u EU, ali kud gledati na takve sitnice – glavno da ćemo postati dio „europske obitelji“ (da se čovjeku povraća od samog spomena „europska obitelj“). Prije je EU Hrvatskoj zla maćeha nego „obitelj“!
Onda je došao Sanader sa svojim tajnim potpisom na non paper s EU o neprimjeni Zerpa na zemlje članice EU, čime se naš bogati premijer odrekao između 250 i 300 milijuna eura godišnjeg prihoda od talijanskog nekontroliranog ulova ribe u hrvatskom akvatoriju, ali zato dobivamo od EU istu sumu kao velikodušnu pomoć za prilagodbu naših institucija, gospodarstva, reforma i sličnog na prečacu prema Europskoj uniji. Za to vrijeme svi glume reforme, i hrvatska vlada, bilo da je na vlasti SDP ili HDZ, i Europska komisija i hrvatski mediji, i predsjednik bradonja, ne znajući da se nalaze na krivoj strani povijesti, pogovoto s pričama o Titu i antifašizmu, o partizanima i crvenoj zvijezdi kao osloboditeljici od fašizma, a priče o „neofašizmu“ u Hrvatskoj, i brze antisemitske stigmatizacije kakvu je neki dan dobila kritičarka i knjževnica Vedrana Rudan (uz otkaz njoj i deset njenih mladih suradnika na „židovskoj“ NOVOJ TV), samo dokazuju teški psihički poremećaj naše eks-komunističke korumpirane elite velikih lažljivaca i prodavača magle koji glume liberale dok su u stvarnosti marioneta Zapada.

I kod nas je Zapad kiksao kao u Rusiji – umjesto demokracije i pravne države dobili smo raznorazne izazove tipa Mesić, Sanader, Milanović, Pusićka, Đapić, Adlešič, Kajin, Kosorica, Šeks i slični koji nas iz dana u dan uvjeravaju kako smo pametni i dobri kad im vjerujemo.
Kao u Moskvi, tako je i u središtu Zagreba bio cijeli niz politički motiviranih ubojstava (sjećamo se Ante Paradžika) i mafijaških obračuna i bombaških atentata, pod zadnje na predsjednikova prijatelja Pukija, 100 m od Banskih dvora. U čemu je, dakle, razlika između Putinove Rusije i Mesićeve Hrvatske? Zar kod nas novinari nisu bili žrtve atentata i policijskih istraga zbog odavanja državnih tajni i sličnih tipičnih izgovora za ugnjetavanje slobode medija? Zar kod nas nisu isto kao u Rusiji likvidirane čitave demokratske stranke, ubijani oporbeni lideri i stavljeni pod sudske istrage, ali za razliku od Rusije su u Hrvatskoj takvi završavali i pred Vojnim sudom, da ne bi bilo nismo znali da nam državni vrh potječe iz doba boljševizma.

Državni vrh? Jako je zadovoljan radom Crnog Marka – Karamarka. Luka Bebić, partijac iz Metkovića, jako je zadovoljan Karamarkom. Za sada je državna tajna u čemu se to zadovoljstvo nalazi ali vjerojatno se državni vrh nosi s novim izazovima i projektima koje naznači u medijima uz veliku pompu, a zatim tresla se brda, rodio se miš – tako i s Primorčevom obaveznom srednjom školom i besplatnim školskim prijevozom koji se pokazao kao ludom radovanja.

Trule jabuke zarazile one zdrave

Uz adezeova kandidata za zagrebačkog gradonačelnika s titoističkom legitimacijom, Jasenom Mesićem, populist, nacionalist, komunist, partizan i kapitalist, katolik i športaš, po potrebi, naravno, Milan Blenton ne mora ni stupit u predizbornu kampanju, novi mandat mu je već osiguran, a circus maximus može dalje – IDEMO DALJE! To znači, nećemo riješiti nijednu veliku korupcijsku aferu na razini političke korupcije, te će i dalje vladati ona narodna – gdje burgija ne buši, mito prolazi bez problema. Malo podmazat i IDEMO DALJE! Tako je u međuvremenu i Europska komisija balkanizirana, te i cijeloj Europskoj uniji prijeti balkanski koruptivni sindrom jer – trule jabuke zarazile su u međuvremenu zdrave. Tako je primjerice veliki njemački koncern Daimler Benz dijelio otkaze zbog povezanosti s korupcijom u Hrvatskoj. Tko bi rekao da će Nijemci ispaštati zbog korumpiranih Hrvata! Finsku Patriu tresla afera zbog korumpiranih Slovenaca. A sada, kada je ruski kapital preplavio „demokratsku“ Srbiju, i Rusi će osjetiti što znači skroz naskroz biti korumpiran. I turski bakšiš postaje blijed u odnosu na dragoga Ivu i njegov izazovni tim. Mesićev prijatelj Kurjak oslobođen od korupcije. Očekivano jer nemože u jednoj visoko korumpiranoj zemlji netko biti osuđen za korupciju, pogotovo neki Mesićev prijatelj – to ne bi bilo normalno! Već sada žalim NATO, jer kad uđemo, raspast će se zbog korupcije, a Rusi će prodrijet do Atlantika – ono što za vrijeme Hladngo rata nisu uspjeli, uspjet će uz pomoć našeg Stipe i dragog Ive, majka ih rodila!

Kolumnist Davor Butković svakodnevno polaže smjernice koje odredi redakcija Jutarnjeg u konzultaciji sa svojim kolegama iz Bruxellesa. Očito je Zrinjevac preselio u redakciju Jutarnjeg, samo se ne zna je li Milanovićev rodijak iz MVP-a ostao bez posla ili se priprema za tajnog aduta adezea kao badblubojevac Jasen Mesić. Novi veleposlanik RH u Njemačkoj postala je Nives Celzijus, a gologuzi Dino postao konzul. Sada još čekamo rasplet oko veleposlanika kod Mesićeva prijatelja-diktatora Gadafija, pa možemo mirno dočekat finale Svjetskog rukometnog prvenstva u Lijepo Našoj.

Kakvu imamo vlast? ... Onakvu kakvu smo zaslužili! Vlast s druge strane povijesti! Teško da će nam Barack Obama ispružiti ruku. No, nema zime jer Stipe, dragi Ivo i Polančec vade rješenja iz džepa kao mađioničar zečeve iz cilindra. To be continued!

CBK

Breaking News: parlament američke savezne države Illinois je u ustavnom sudskom postupku smijenio guvernera Illinoisa, Blagojevicha (sina od četničkog emigranta, i čovjeka na kojeg je Beograd mogao računati), i doživotno mu zabranio obnašanje javne dužnosti u državi Illinois, dakle, tip je lustriran, i to zato što mu je FBI dokazao korupciju jer je frajer pokušao prodati upražnjeno mjesto bivšeg senatora Baracka Obame u Predstavničkom domu Kongresa SAD. Barack Obama ga je pozvao na ostavku ali šumadijska tvrdoglavost ustrajala je na priči pričam ti bajku. Blagojevich se sada našao s druge strane povijesti, a država Illinois, koja ima nešto više stanovnika od Republike Hrvatske, dokazala je da je privržena načelima pravne države, da je mito protuzakonit čin koji se kažnjava, i na koncu, nije lijepo ni kulturno primati ili davati mito - to je osnovna poruka poučka "Blagojevich"!

ponedjeljak, 26.01.2009.

HOLOCAUST !

Međunarodni dan sjećanja na holokaust,
27. siječanj



Ovom prilikom pišem o Međunarodnom danu sjećanja na holokaust ili genocid - ubojstvo židovskog naroda u Europi u Drugom svjetskom ratu, kao što sam prošle godine pisao o Međunarodnom danu sjećanja na holodomor (genocid ili ubojstvo ukrainskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima u Sovjetskom Savezu od 1930. – 1932. kada je ubijeno nekoliko milijuna ljudi) i Bleiburgu i Križnom putu (genocid ili ubojstvo hrvatskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima Titove Jugoslavije, 1945. godine kada je u mjesec dana, svibanj/lipanj 1945. ubijeno nekoliko stotina tisuća ljudi, slično kao u Ruandi 1994. kada je oko 700 tisuća ljudi ubijeno u roku od mjesec dana od strane hutu-režima).

Organizacija ujedinjenih nacija (OUN) je holokaust, isto kao i holodomor, proglasila Međunarodnim danom sjećanja (memorijalni dan) na nedužne žrtve zločina protiv čovječanstva, te je na Međunarodni dan sjećanja na holokaust preporučeno od strane Ujedinjenih naroda sjećanje i na druge žrtve zločina protiv čovječanstva, kao na pr. na genocid srpskog agresora i okupacijskog režima JNA u Vukovaru i na Ovčari, ili u Škabrnji iz 1991. godine, ili na pr. srpski genocid u Srebrenici iz 1995. godine, ili genocid u Ruandi nad narodom Tuci, ili komunistički zločini kineskog režima protiv tibetanskog naroda, ili izraelski zločini protiv palestinskog naroda, ili komunistički genocid u Kambodži, ili zločini talijanskog fašizma nad Slovencima, Hrvatima i Etiopljanima u WWII, ili zločini srpskih nacionalista (četnika) nad Hrvatima i Bošnjacima, također u WWII, ili zločin protiv njemačkog naroda u Savezničkom angloameričkom bombardiranju Dresdena 1945. godine, ili nuklearni holokaust ili zločini zapadnih liberala nad Japanskim narodom 1945. godine (Hirošima i Nagasaki) itd., nažalost, spisak zločina protiv čovječanstva u Drugom svjetskom ratu je predugačak, i sigurno nije popunjen samo navedenim navodima u ovome postu.

Dan 27. siječanj je preuzet kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust zato što je na taj dan Crvena armija ušla u njemački nacistički koncentracijski logor smrti (Todeslager) „Auschwitz“ kojega su njemačke okupacijske snage dolaskom Crvene armije prethodno napustile, i sve radno sposobne preživjele logoraše prebacile maršom pješice (križni put) u druge logore na jugu Njemačke (konc-logor „Dachau“) i u Austriji (konc-logor „Mauthausen“). Nakon rata su sovjetske vlast bivše njemačke logore koristile za ubijanje ratnih zarobljenika i civila, primjerice u logoru "Buchenwald" u kojemu su boljševici ubili 20 tisuća ljudi, nakon 1945. godine!

Konc-logor u Auschwitzu (na poljskom jeziku Oswiecim) nalazio se na području bivše vojarne Poljske vojske u okupiranoj Poljskoj, i predstavljao je kompleks od nekoliko logora pod nazivom „Auschwitz - Birkenau - Theresienstadt“. Na području okupirane Poljske su njemački nacisti, po uzoru na komunističke konc-logore iz sustava Gulag, organizirali cijeli niz koncentracijskih logora smrti (Todeslager/Vernichtungslager) u kojima je na tvornički način (gušenjem plinom ciklon B) ubijeno u logorima Auschwitz, Chelmno, Belzec, Sobibor i Treblinka između 4.194.200 do 4.851.200 Židova, židovskih civila iz Europe. Po zemljama, tužna statistika o ubijenim Židovima izgleda ovako:

Njemačka oko 160 tisuća, Austrija oko 58 tisuća, a 3. Reich sveukupno oko najmanje 218 tisuća, (okupirana) Norveška sedam (7) tisuća, Slovačka (članica Sila osovine) oko 233 tisuće ubijenih Židova, Mađarska (članica Sila osovine) oko 180 do 300 tisuća ubijenih Židova, Rumunjska (članica Sila osovine) oko najmanje 200 tisuća, okupirana Grčka ali pod formalnom grčkom vladom pod njemačkom vojnom upravom oko 57 tisuća ubijenih Židova, Hrvatska (područje NDH, članica Sila osovine) oko 30 tisuća, Italija, osnivač Trojnog pakta ili Sila osovine, oko 8,5 tisuća židovskih žrtava talijanskog fašizma, okupirana Francuska i Vichyevska Francuska pod francuskom vladom oko 60 tisuća umorenih Židova, okupirana Srbija pod njemačkom vojnom upravom i srpskom vladom oko 11 tisuća smaknutih Židova, zatim na okupiranim područjima u Sovjetskom Savezu, i u samostalnim baltičkim republikama oko najmanje 700 tisuća ubijenih Židova od strane njemačkih okupacijskih snaga, i baltičkih vlasti, u okupiranoj Nizozemskoj oko 194 tisuće ubijenih Židova, u okupiranoj Belgiji oko 25 tisuća, i drugdje, s tim da je većina Židova iz Francuske, Belgije, Nizozemske, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Nizozemske i Rumunjske nakon uvođenja označavanja Židova, konfiskacije privatne i društvene imovine i pritvora u zatvorima i koncentracijskim i radnim logorima, deportirana željezničkim transportima u okupiranu Poljsku, Galiciju, Ukrainu i Bjelorusiju gdje su se u graničnom trokutu nalazili njemački nacistički logori smrti za istrebljenje židovskog naroda u Europi.

Računa se da je u logoru smrti „Auschwitz“ pogubljeno oko 1,1 milijun ljudi, od 1942. do 1945. godine, a sveukupno je režim Hitlerove Njemačke (3. Reich) dao pogubiti oko jedan milijun (židovske) djece, među njima i malu Hrvaticu, hrvatsku Židovku Leu Deutsch, četrnaestogodišnjakinja iz Zagreba, mlada umjetnica iz Hrvatskg narodnog kazališta, koja je umrla za vrijeme deportacije na putu iz Zagreba do Auschwitza, a njena majka Ivka i brat Saša su likvidirani u logoru u Auschwitzu!

Karakteristična žuta židovska Davidova zvijezda postala je po diktatu njemačkih nacista znak obilježavanja za Židove, i to pod prijetnjom smrti ako Židovi taj znak ne bi nosili na svojoj odjeći kad bi se kretali u javnosti, i to točno na propisanim mjestima na kojima su se smjeli kretati, i to isključivo pješice. Davidova zvijezda je uvedena 13. 12. 1939. u okupiranoj Poljskoj, u tako zvanoj „zoni za čekanje“ („Wartheland“) do konačnog istrebljenja, dakle, na područjima gradskih ghetta u Varšavi, Krakowu i drugdje.

U svim europskim zemljama koje su u WWII bile članice Sila osovine je tako zvano „konačno rješenje židovskog pitanja“ („Endlösung“) bilo preduvjet i uvjet pristupanja fašističkom Trojnom paktu, tako da su i francuska policija i mađarska policija, hrvatska policija, rumunjska, slovačka i srpska policija aktivno sudjelovale u holokaustu, po naređenju državnih poglavara tih zemalja, tako u NDH po naređenju poglavnika Ante Pavelića, a u Srbiji po naređenju šefa srpske države, generala Milana Nedića, s tim da je u holokaustu u Srbiji sudjelovao i antifašistički režim generala Dragoljuba Draže Mihailovića čiji su četnici za novčanu nagradu hvatali srpske Židove po srpskoj provinciji, a mnogobrojne skrivene srpske Židove mučili, silovali Židovke, i klali ih! Šef beogradske policije Dragi Jovanović se hvalio brzim rješavanjem židovskog pitanja u Srbiji, već 1941. godine, a to su potvrdili iz Beograda sami njemački provoditelji holokausta nad Židovima iz Službe sigurnosti, SD, kao na pr. zapovjednik SD u Beogradu, Harald Turner. Komandant srpskog dijela njemačko-srpskog konc-logora Banjica kod Beograda bio je srpski oficir Svetozar Vujković, a masovna strijeljanja beogradskih Židova izvršavala je Srpska državna straža kao i beogradska srpska policija i druge srpske oružane formacije i paravojne jedinice. Za razliku od Rimokatoličke crkve u NDH je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji u Drugom svjetskom ratu bila antisemitska. Antisemitske propise uvela je i Kraljevina Jugoslavija nakon 1939. godine kada su počeli intenzivni pregovori jugoslavenske vlade s Hitlerovom Njemačkom o pristupanju Jugoslavije fašističkom Trojnom paktu koji je potpisan 25. ožujka 1941. godine!

Jedan broj hrvatskih Židova koji je, ili živio, ili se nakon Rimskih ugovora i odstupanja dijela hrvatske Dalmacije sklonio 1941. u anektirani dio Dalmacije, uhićen je, nakon kapitualcije fašističke Italije, od strane njemačkih snaga, u rujnu 1943. godine, i otpremljen na likvidaciju u njemački i srpski logor Banjicu i na Sajmište kraj Beograda. Veći dio hrvatskih i Židova iz Bosne je od strane njemačkih vlasti likvidiran u Auschwitzu i drugdje na području okupirane Poljske, Ukraine i Bjelorusije, a manji dio je likvidiran od hrvatskih vlasti u jasenovačkom koncentracijskom i radnom logoru.

Hrvatski diplomat, književnik i kazališni redatelj g. Miroslav Međimorec je povijesnu tematiku o holokaustu u NDH obradio u svojemu povijesnom romanu „Presvijetli i rabin“ u kojemu je riječ o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu koji je spasio mnogobrojne hrvatske Židove od progona i nasilne smrti u holokaustu, i hrvatskim Židovima koji svjedoče o Stepinčevoj humanističkoj politici i kritici njemačkog nacionalsocijalističkog nečovječnoga režima, kao i jasenovačkog logora kao „najveće ljage ustaške vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Svoj roman g. M. Međimorec temelji na autentičnim zapisima i povijesnim ličnostima, tako reproducira i razgovor između Reichsführera SS, Heinricha Himmlera, koji je bio glavni u organizaciji SS za provođenje holokausta nad europskim Židovima, i poglavnika Ante Pavelića, razgovor u kojemu Himmler naređuje Paveliću konačno rješavanje židovskog pitanja u Hrvatskoj, i čita mu bukvicu što je Srbija već „Judenfrei“ (slobodna od Židova), a Hrvatska nije!

Što se tiče holokausta u Europi, najodgovorniji za holokaust, a time i ratni zločinac i zločinac protiv čovječanstva je nacistički njemački vođa Adolf Hitler, odmah iza njega njegov zamjenik Hermann Göring koji je 31. srpnja 1941. naredio provođenje „konačnog židovskog pitanja“ koje je u zadatak dobio četvrtorangirani pod zapovjednoj odgovornosti, SS-Obergruppenführer Reinhard Heydrich, šef državne sigurnosti SD koja je svoj ured u Zagrebu otvorila već 10. travnja 1941. dok je Pavelić još bio u talijanskoj emigraciji, dakle, svi šefovi njemačke nacističke službe SD i tajne polciije GESTAPO u Zagrebu, kao na pr. esesovac Helm, spadaju pored Pavelićeva režima u glavne odgovorne za holokaust na području NDH.

Na okupiranim područjima u Rusiji, Ukraini i Bjelorusiji masovne likvidacije židovskih civila provode tako zvane „Einsatzgruppen“ ili njemačke specijalne jedinice koje operiraju u pozadini istočnog fronta, i one su strijeljale na desetke i desetke tisuće Židova, a u nekim slučajevima su i jedinice Wehrmachta sudjelovale u tom zločinu, ali zbog toga se javio pad morala kod njemačkih vojnika te su „arhitekti“ holokausta smislili novi plan da se to izbjegne, a ujedno ubrza masovno ubojstvo nad židovskim narodom:

Na nacističkoj „Konferenciji Wannsee“ na istoimenom jezeru kraj Berlina su vodeći zapovjednici Službe sigurnosti SD i SS-organizacije na čelu s Heydrichom donijeli 20. siječnja 1942. program o istrebljenju Židova na raznorazne načine, prvo njihov transport iz europskih zemalja na istok, zatim segregacija Židova po spolu i dobi, i istrebljenje kroz rad do smrti i izgladnjivanje u gradskim ghettima i logorima, i masovno ubijanje u plinskim komorama u logorima smrti poput Auschwitza, Treblinke, i drugih takvih logora.

Prvi antisemitski zakoni su u Njemačkoj usvojeni 15.9.1935., tzv. „Nürnberški (rasni) zakoni“, a mnoge savezničke zemlje 3. Reicha su kroz svoja zakondovstva usvojili iste ili slične rasne propise, tako i NDH, kao i Srbija, dok su neke zemlje, poput Bugarske, Danske i Finske pružale otpor donošenju antisemitskih rasnih zakona i propisa.

Hrabri pojedinci su pomagali Židovima pred progonom u Drugom svjetskom ratu, a od organizacija Rimokatolička crkva i Sveta Stolica na čelu s papom Piom XII. Na jeruzalemskom procesu izvršitelju holokausta, njemačkom nacistu Adolfu Eichmannu, je jedan židovski svjedok tužiteljstva naglasio da je obitelj Kvaternik spasila mnogobrojne Židove u Hrvatskoj u WWII, iako je na čelu policijskog progona Židova stajao ustaški dužnosnik koji je i sam bio porijeklom Židov, Eugen Dido Kvaternik koji je Židove dao uhićivati i zatvarati, ali, kako je u listopadu 1942. dao ostavku na položaj šefa hrvatske policije i tajne službe, teret i odgovornost daljnjeg progona Židova u NDH i njihovo istrebljenje leži isključivo na poglavniku Paveliću i njegovim pomagačima iz najužeg ustaškog vodstva, i njemačkog nacističkog režiam u Zagrebu. Vojskovođa i ministar obrane Slavko Kvaternik je svojim utjecajem u NDH spasio mnogobrojne Židove koji su bili de facto hrvatski državljani i pripadnici hrvatskog političkog naroda, a koje je oportunist Pavelić izdao i izručio njemačkim nacistima. Zagrebački nadbiskup Stepinac je spasio cjelokupni židovski starački dom „Lavoslav Švarc“ u Zagrebu od progona i smrti, a o Stepinčevom humanizmu je svjedočio nekadašnji tajnik glavnog zagrebačkog nadrabina (vrhovnog vjerskog učitelja) g. dr. Miroslava Šalomona Freibergera, rođeni Zagrepčanin g. Emil Schwartz koji je poslije iselio u Izrael i promijenio prezime u Shomrony (dr. Amiel Shomrony) koji se u Državi Izreal zalaže da blaženik Alojzije Stepinac bude od memorijalnog centra holokausta, Jad Vašem u Jeruzalemu, prihvaćen kao Pravednik među narodima, kao što je do odličje dobila u ime Hrvatske pokojna gospođa Ljubica Štefan, devedesetih godina 20. stoljeća.

Poslijeratna i hvala Bogu danas bivša Titova Jugoslavija, kao i komunistička partija, bila je antisemitska, posebno su u Srbiji nakon završetka Drugog svjetskog rata srušene one sinagoge koje u WWII nisu bile srušene; k tome je titoistički režim preživjele jugoslavenske Židove ucjenjivao odstupanjem njihove imovine jugoslavenskoj državi i komunističkoj partiji za dobivanje izlazne vize radi odseljenja u Državu Izrael, a za vrijeme borbe za opstanak ostataka židovskog naroda u Palestini 1948. je zločinac Tito uputio jednu jugoslavensku oružanu brigadu da se bori protiv Židova, a godine 1967. za vrijeme izrealsko-arapskog rata je režim maršala i predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza – Tita, prekinuo diplomatske odnose Jugoslavije s Izraelom, kao što je ranije Tito prekinuo i diplomatske odnose s Vatikanom!

Današnje nominalno demokratske vlasti Republike Hrvatske, dakle, bivši komunisti i udbaši, su također antisemitske jer rade na uništavanju Židovske općine Zagreb (ŽOZ), i to najperfidnijim udbaškim metodama registracijom jedne paralelne židovske vjerske udruge koja od strane vlade, a posebno predsjednika Republike, Stjepana Mesića, dobiva svu potporu u javnosti, uključujući neprimjerenu medijsku potporu, kao i novac iz hrvatskog državnog proračuna, a o tome, kao i o protuzakonitoj registraciji te židovske vjerske udruge koju vodi jedan deklarirani ateist, svjedoči predsjednik Židovske općine Zagreb (organizacija/institucija stara 200 godina) g. dr. Ognjen Kraus. Glavni šef vladina odjela za upravu Republike Hrvatske, Antun Palarić, stoji na čelu stvaranja paralelnih političkih stranaka, udruga, vjerskih organizacija i dr. u Republici Hrvatskoj radi potkopavanja temelja demokracije i pravne države Hrvatske, pod vodstvom premijera Ive Sanadera i koalicijske vlade u kojoj sudjeluje Milorad Pupovac ispred srpske stranke SDSS, koja također na taj način podupire antisemitizam, zatim, antisemit Anto Đapić kao koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice od vremena otimanja Hrvatske stranke prava od strane tog istog vladina odjela za upravu (tada u Ministarstvu za pravosuđe i upravu), godine 1993., i drugi podržavatelji nepravde i nositelji političke korupcije u Republici Hrvatskoj.

Za kraj nekoliko primjera antisemitizma za vrijeme WWII u Srbiji, i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, i nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije:

„Sva jevrejska imovina pripada bez ikakve naknade Srbiji“
(„Službeni list“ Nedićeve Srbije, 1942. godine.)

Vođa srpskih četnika i paravojne koljačke jedinice „Beli orlovi“, i nekadašnji potpredsjednik Republike Srbije, i aktualni predsjednik Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj je sinagogu u Zemunu pretvorio u „kafanu“, o čemu je izvještavao list „Pogledi“, naglasivši da je direktor „Poslovnog prostora“ u Zemunu (dakle, sinagoge), postao Toma Nikolić, zvan „Grobar“, Šešeljev zamjenik i današnja „demokratska“ nada „Bruxellesa i Europske komisije, a sam Nikolić kaže u razgovoru za taj list:

„Optuživali su nas i da smo izdali židovsku crkvu, da će u njoj biti restoran, pa smo im dokazali da to od 61' godine nije crkva, da je ta zgrada prodana općini Zemun; socijalisti do sada nisu je stavili u pogon (!), nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je iznajmili ljudima koji su već tri-četiri koncerta duhovne, evergrin i džez muzike organizirali.“

Izraelski veleposlanik u „Saveznoj Republici Jugoslaviji“ (međunarodno nepriznatoj državi), David Sason, nije posebno kritizirao srpsku vladu zbog očitog antisemitizma za vrijeme Miloševićeva režima, a kamoli iz vremena jugoslavenskog komunističkog režima zločinca Tita. Poznato je iz izjave kustosice Židovskog povijesnog muzeja Saveza židovskih općina u Beogradu, Milice Kraus-Mihajlović, da je u Titovoj Jugoslaviji u Ulici cara Uroša u srcu Beograda na temeljima sinagoge, srušene u ratu 1941. – 1944., izgrađena i otvorena 1953. godine srpska Galerija fresaka, da je druga velika sinagoga u Solunskoj ulici u Beogradu, iako poharana, preživjela rat, ali su je komunisti srušili do temelja 1946. – 1947. U Nišu je u sastavu Gradskog muzeja smještena do danas Galerija slika u bivšoj sinagogi koju su srpske vlasti prodale 1943. na javnoj dražbi, objavljena u službenim novinama Srbije, a 1955. je komunistička antifašistička (sapienti sat!) vlast srušila sinagogu u Pančevu, a Vojislav Šešelj od zemunske sinagoge (jedne od najljepših u Europi) napravio „kafanu“.

Nakon što izraelski veleposlanik u Beogradu nije smatrao potrebnim prozvati srpsku vlast zbog antisemitizma, novinar „Pogleda“ postavio mu je slijedeće pitanje u vezi razaranja židovskog groblja u Sarajevu od strane srpskog agresora:

„Jeste li čuli da su se u Sarajevu nažešće borbe vodile /1992./ oko Židovskog groblja? Četnici Slavka Aleksića su branili svaki pedalj te zemlje.“

Veleposlanik Sason: „Čuo sam za to. Tim hrabrim borcima treba odati priznanje.“

U kolovozu 1992. u listu Židovske općine Zagreb je voditeljica knjižnice i arhiva ŽOZ, objavila članak o srpskom divljanju na Židovskom groblju u Sarajevu:

„Ubijaju dojenčad na Koševu. Moj pradjed Koš doselio je na nenaseljeni brežuljak. A ljudi su brežuljak kasnije prozvali Koševom. Pradjedovi i djedovi pokapali su se na židovskom groblju. A sada zločinački barbari /JNA i četnici/ pucaju sa židovskog groblja na civile, ubijajući ljude i grad...“

U srpskoj knjizi židovskoga izvora, Saveza jevrejskih općina Jugoslavije iz 1952. godine u kojoj je „u svemu zadržan tekst koji je usvojila Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu istražnih i dokaznih materijala“, nalazi se napisano slijedeće:

„Tokom ljeta 1941. priredili su pripadnici folksdojčerske organizacije i Ljotićevi oružani odredi (Srpski dobrovoljački korpus, opa. a. Ljubice Štefan) zajedničke „vježbe“ u hapšenju i odvođenju Židova, naročitom petkom navečer poslije službe u sinagogi.“

Srpski Židov Avram Mevorah je pak 7. svibnja 1947. posvjedočio o sudjelovanju Mihailovićevih „antifašističkih“ četnika u holokaustu u Srbiji.

U istom srpskom mjesečniku „Pogledi“ iz Kragujevca u kojemu je u broju od 25. lipnja – 23. srpnja 1997. objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom Davidom Sasonom, uredništvo toga lista je samo četiri stranice dalje objavilo prikaz jedne knjige pod naslovom „Židovski lobby vlada svijetom“, dakle, očito antisemitski članak, gdje se iznose neke misli autora, dr. kliničke psihologije Ratibora M. Đurđevića koji tvrdi:

„Američki kongres je izvršilac naloga skrivene tuđinske uprave. Židovski lobi je suspendirao bar tri tuceta senatora i zastupnika. Malo ljudi zna da su bankari njujorškog Wall streeta i londonskog Cityja upravljači zapadnog svijeta. Vlade i parlamenti samo su zavjesa iza koje se skrivaju glavni financijeri, većina Judejci. Te dinastije pod svojom šapom drže najrenomiranija svjetska sveučilišta, znanost, medije, izdavaštvo, političke stranke, i oblikuju svijest ovoga svijeta po svojoj volji i potrebi.“ (Izvor: zagrebački dnevnik Vjesnik od 11.8.1997.)

Jedan vojvoda od Vojislava Šešelja izjavljuje u Subotici 1993. da „treba oduzeti imovinu Židovima i Hrvatima“, a sličnu antisemitsku izjavu dao je i optuženi antisemit Anto Đapić kada je izjavio da Židovima u NDH nije oduzimana imovina nego samo davana ustaškim vlastima na čuvanje i sl. antisemitske izjave koje je dugogodišnji koalicijski partner HDZ-a i SDP-a davao od 1993. do 2002. godine, u kontinuitetu, u hrvatskom tisku!

Kolovoza 1993. tadašnji predsjednik Židovske općine u Beogradu, komentirajući odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, SPC, kaže u razgovoru s hrvatskim Židovima (prema glasilu ŽOZ), da srpska crkva /SPC, op.a./ „još uvijek propovijeda deicid i protkana je antismeitizmom“.

Koncem 1995. „Jerusalem Post“ spominje da je „jedan član srpskog parlamenta optužio Židove da zabadaju Srbiji nož u leđa“. (izvor: Ljubica Štefan u knjizi „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999.)

Suodgovorni krivci za holokaust su vodeće zapadne zemlje liberalne demokracije čiji je angloamerički establishment financirao Hitlerov dolazak na vlast, i Hitlerov režim neposredno nakon preuzimanja vlasti u siječnju 1933. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata angloameričko Savezničko antifašističko ratno zrakoplovstvo nije bombardiralo konc-logor smrti Auschwitz iako se taj kao i drugi logori nalazili u radijusu Royal Air Force i US Air Force!

Početak holokausta počinje s paktom Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. i njemačkim i sovjetskim napadom na Poljsku, 1. rujna 1939. sa zapada, i 17. rujna 1939. s istoka, okupacijom i podjelom Poljske između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza.

Ovom prilikom spominjem treću obljetnicu rezolucije broj 1481 pod naslovom:

Nužna međunarodna osuda zločina totalitarnog komunističkog režima

Rezolucija broj 1481 Koju je 25. siječnja 2006. izglasovala Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a čije moralno-političke preporuke Mesićeva i Sanaderova vlast nije ispoštivala niti u naznakama, naprotiv, upravo na obljetnicu Međunarodne osude komunističkih zločina je HDZ dana 25. siječnja 2009. javno pohvalio komunističkog zločinca i antisemita Josipa Broza – Titu kao „pozitivnu povijesnu ličnost“. Pametnome dosta!

CBK

četvrtak, 22.01.2009.

OPERATION VALKYRIE

USTANAK SAVJESTI – OPERACIJA WALKÜRE



Uskoro u hrvatske kinodvorane dolazi američki film Valkyrie u kojoj glavnu ulogu igra poznati hollywoodski glumac Tom Cruise.

Radnja filma je istinita priča o državnom udaru skupine njemačkih časnika i generala Wehrmachta protiv Hitlerova režima u 3. Reichu, koji je izvršen 20. srpnja 1944. godine. Tom Cruise glumi glavnog organizatora i vođu zavjerenika protiv nacionalsocijalističkog režima, grofa Clausa Schenka von Stauffenberga, pukovnika Wehrmachta i zamjenika zapovjednika pričuvne vojske u njemačkom ministarstvu rata, u Berlinu.


Claus Schenk Graf von Stauffenberg - atentator na Hitlera, i vođa državnog udara od 20. srpnja 1944. protiv nacističkog režima

I prije nego je ušao u povijest kao odvažna i savjesna osoba koja je osobno postavila bombu u prostoriji u kojoj se nalazio Adolf Hitler, s namjerom da ga ubije, Claus Schenk von Stauffenberg bio je, iz njemačkog kuta gledano, junak rata, sudionik pohoda na SSSR i poslije u stožeru Pustinjske lisice - maršala Erwina Rommela na sjevernoafričkom ratištu gdje je teško ranjen u jednom zračnom napadu angloameričkog ratnog zrakoplovstva; kao teški ratni vojni invalid, izgubivši u navedenom napadu nekoliko prstiju jedne ruke, šaku druge ruke i jedno oko, pukovnik Stauffenberg nije odustao od rata, ali ne zato što mu se ratovalo nego zato da dobije priliku riješiti se uzroka rata – Hitlera! Svojim suradnicima je ratnu situaciju prikazao pogledom kroz prizmu svoje obitelji, rekaviši – Kad je Hitler došao na vlast, ja sam se oženio, dok sam sa svojom suprugom na svijet donio naše petero djece, Hitler je pripremao rat, zapalio Europu, i pobio milijune ljudi!


Pukovnik Wehrmachta Claus Stauffenberg sa suprugom


Stauffenberg sa svojom djecom

Misao o prevratu protiv Hitlera postojala je u njegovoj glavi i prije početka Drugog svjetskog rata, samo što nije imao dovoljan broj značajnih suradnika iz njemačkih oružanih snaga koji bi se odvažili na takav korak koji je sa sobom nosio opasnost od smrtne kazne u slučaju da prevrat ne uspije.

Godine 1938. uoči priključenja Austrije 3. Reichu je načelnik Glavnog stožera Njemačke vojske, general Ludwig Beck, proglasio u Berlinu izvanredno stanje po naputcima iz tajnoga plana Walküre, i tenkovi Wehrmachta su krenuli prema kancelariji Reicha da uhite Hitlera i Führera stave u kućni pritvor ili drugim riječima, da ga svrgnu s vlasti, jer je njemački glavni stožer bio od strane svoga vrhovnoga zapovjednika Hitlera (tajno, bez javnosti) obaviješten o namjeri da pokrene seriju ratova, i to je generale zaprepastilo, s obzirom na loša iskustva koje su njemačke generacije imale u Prvom svjetskom ratu. Posebno mogući sukob s Francuskom i Engleskom koji je prijetio kroz Hitlerovu politiku je vojno vodstvo Njemačke navelo da najozbiljnije razmišlja o zbacivanju Hitlera s vlasti. Vojni udar koji je general Beck pokrenuo 1938. protiv Hitlera je on sam zaustavio kad je preko središnjeg njemačkog krugovala čuo vijest o priključenju Austrije njemačkom Reichu („Anschluss“). Hitler je bio na vrhuncu popularnosti, i svrgnuti ga u tom trenutku s vlasti značilo je imati narod protiv sebe, kako su generali razmišljali. Navedeni vojni udar je general Beck naknadno proglasio vojnom vježbom, i stvar je uspješno zataškana, ali on osobno nije htio sudjelovati u Hitlerovim ratnim namjerama i dao je ostavku na svoj položaj; prilikom drugog ozbiljnog pokušaja državnog vojnog udara protiv Hitlera, 1944. godine, je u slučaju uspjeha upravo on trebao u prijelaznom razdoblju zauzeti položaj glavnog šefa njemačke države. On i pukovnik Stauffenberg bili su moralne vertikale ustanke, drugi su u pravilu bili oportunisti i kukavice.

Riječ „Walküre“ inače dolazi iz njemačkog jezika i označava u starogermanskoj mitologiji djevicu koja izabire one koji padnu u boju, naime, glagol „küren“ znači odabrati, a imenica „Walhall“ je simbolično prebivalište u ratu palih bojovnika – otud i imenica Walküre.

Naziv Walküre su stratezi 3. Reicha uzeli kao zaporku za označavanje tajnoga plana koji u tančine propisuje postupke koji se imaju izvoditi u slučaju iznenadnih masovnih nemira moguće nezadovoljnoga njemačkog stanovništva, posebno radništva, ili ustanka preko sedam milijuna robova u koncentracijskim logorima. Kad je pukovnik Stauffenberg dobio u ministarstvu rata i odjelu pričuvne vojske u ruke plan za operaciju „Walküre“, nije ni časa dvojio da je to najveća šansa da se Hitlera svrgne s vlasti, naime, tuči ga vlastitim oružjem! Njemački povjesničari se slažu s ocjenom da je realizacija operacije Walküre usmjerena protiv Hitlera bila realna i imala velike izglede na uspjeh, čak i u slučaju da se Hitlera ne ubije ili ne uhiti, jer Hitler se za vrijeme rata u pravilu nije nalazio u Berlinu, u sjedištu njemačke vlade, Reichskanzlei, nego na istaknutom položaju na istočnom frontu, u istočnoj Prusiji, na zapovjednom mjestu usred velikog kompleksa šuma i utvrđenog betonskog bunkera zvan Wolfsschanze ili Vučja jazbina; Hitlerov glavni stan je dakle zasjedao tisuću kilometara istočno od Berlina, na granici prema Rusiji, i cijeli kompleks je obuhvaćao trostruku žičanu ogradu kao zapreku, s minskim poljima, specijalne jedinice vojske za osiguranje, i željeznički prilaz kao i zrakoplovnu uzletno-sletnu stazu; s toga mjesta je Hitler dnevno upravljao s oko tri milijuna njemačkih vojnika samo na istočnoj bojišnici, bez milijunske vojske na zapadnom frontu; svakog dana je točno u podne održavao konferenciju o stanju položaja sa zapovjednicima iz glavnog stožera Wehrmachta i po potrebi sa zapovjednicima vojnih jedinica na terenu; svaka zapovjed koja je iz Vučje jazbine bila namijenjena zapovjednicima na bojišnici prvo je iz Vučje jezbine išla u obavijesni stožer u Berlin (Fernmeldezentrale), i od tamo je telegrafski upućivana na bojišnice.

Godinu dana prije državnog udara od 20. srpnja, je, dakle, 1943. bilo planirano ubojstvo Führera, ratnog zločinca i masovnog ubojice, i to po uzoru na ubojstvo Julija Cezara, dakle, svi časnici i zapovjednici iz stožera za istočni front dogovorili su se da će Hitlera prilikom obilaska stožera ubiti na način da istovremeno potegnu pištolje i pucaju u njega; međutim, kad je došao trenutak istine, nitko se u improviziranoj dvorani nije usudio na taj čin, tako da je ta sjajna prilika propala zbog kukavičluka i oportunizma njemačkog časničkog zbora. Tada je situacija na bojnom polju za njemačku stranu još bila dosta povoljna, dok je u srpnju 1944. bila doslovno katastrofalna, naime, prvo se dogodila invazija Zapadnih saveznika u Normandiji, koja je uspjela, i stvoren je za Njemačku ubitačni rat na dva fronta jer je time otvorena nova, zapadna bojišnica, ali uspjela je i istovremena kontra-ofenziva Crvene armije na istočnoj bojišnici u kojoj je razbijena središnja skupina njemačkih armija u ruskom dijelu Sovjetskog Saveza, i njemačke snage našle su se u tom sektoru u brzom, paničnom povlačenju kako ne bi došle u okruženje u kojemu je prijetilo uništenje; do tada je ratna taktika „Kessel“ ili „obruč“ bila specijalitet njemačkih snaga koje su na taj način 1941. u okruženje stavile tri milijuna sovjetskih vojnika koji su zarobljeni, samo u području Kijeva u Ukraini su Nijemci zarobili (1941.) u jednom potezu preko 700 tisuća vojnika Crvene armije.

Nakon propale akcije časničkih zavjerenika protiv Hitlera iz 1943. godine, koju je bio pokrenuo glavni zapovjednik njemačkih snaga na istočnom bojištu, general Henning von Tresckow, koji je bio u dosluhu sa Stauffenbergom, je Stauffenberg postavio novi datum za akciju, a to je trebao biti 15. srpanj 1944. za koji je iz Hitlerova stožera dobio poziv da dođe na vojnu konferenciju u Vučju jazbinu, sa zadatkom da Führeru predoči plan o postavljanju zaprečnih divizija pričuvne vojske na istočnoj bojišnici, s obzirom na kaotičnu situaciju u vezi razbijanja središnjeg dijela istočnog fronta od strane neprijatelja. Međutim, na konferenciji 15. srpnja nije se nalazio Hitlerov zamjenik, Reichsführer SS, Heinrich Himmler, šef sigurnosti, tako da je Stauffenberg odustao jer je jednim udarcem htio eliminirati cjelokupno nacističko vojno-policijsko vodstvo; osim toga, zavjerenici su skovali takav plan u kojemu su njemačkoj javnosti htjeli nakon Hitlerova ubojstva prikazati Himmlera kao navodnog vođu državnog udara protiv Hitlera, a živi Himmler bio bi problem; druga prilika se ukazala 20. srpnja 1944. i akcija je krenula:

Prilika za atentat na Hitlera bila je odlična jer je vojna konferencija u Führerhauptquartieru održana izvan bunkera koji se dodatno utvrđivao, tako da je sastanak održan u jednoj drvenoj baraci pokraj bunkera, međutim, nesreća je bila što je početak konferencije pomaknut sat vemena unaprijed, s obzirom na najavljeni dolazak u službeni posjet talijanskog vođe Benita Mussolinia; za taj detalj Stauffenberg nije znao, tako da je nastala panika, jer je u roku od 10 minuta trebao doći u baraku na sastanak; u žurbi je umjesto dva kilograma eksploziva stavio u torbu samo 1 kg, i to se pokazalo kobnim, jer stručnjaci jamče da 2 kg plastičnog eksploziva ne ostavlja na životu niti jedno biće u krugu od nekoliko metara; nesreća u nesreći je bila i ta da je Stauffenberg doduše uspio plasirati svoju torbu s bombom odmah pokraj Hitlera, ali jedan adjutant je torbu pomaknuo metar dalje ispod stola i iza masivnog potpornog stupa od stola iz masivnog drveta, što je u konačnici Hitleru spasilo život jer je bio samo lakše ranjen u ruku; nakon što je postavio bombu s vremenskim upaljačem, Stauffenberg je brzo izašao iz prostorije, pod izgovorom telefonskog poziva koji ga je čekao, unaprijed dogovoren sa zavjerenicima; dok se u vojničkom automobilu hitro udaljavao s mjesta događaja čuo je eksploziju, koja se dogodila točno u 12.42 sati, i sa svojim šoferom i asistentom Wernerom von Haften, jednim poručnikom iz zavjereničkoga kruga, vlastitim očima je vidio kako preživjeli časnici izlaze iz urušene barake i na jednim nosilima nose mrtvu osobu, pokrivene Hitlerovim vojničkim šinjelom, tako da je bio uvjeren da je Führer mrtav; međutim, na nosilima se nalazila mrtva osoba ali ne Hitler nego jedan časnik čije su mrtvo tijelo prekrili Hitlerovim šinjelom; no, na početku je Stauffenbergova uvjerenost da je Hitler mrtav bila dobrodošla jer je uvjerljivo uvjeravao skeptične suzavjerenike da je Hitler navodno mrtav.


Izgled barake nakon eksplozije, u kojoj je Stauffenberg 20. VII 1944. postavio bombu da ubije Hitlera

Državni udar nije bio uspio iz nekoliko razloga. Prvi je što je Hitler ostao živ, iako to nije bilo presudno za prevrat, ali Stauffenbergovi suradnici su tri sata kasnili s proglašenjem izvanrednog stanja u Berlinu i cijeloj Njemačkoj, naime, uplašeni od moguće rekacije oružanih SS jedinica i zloglasne Službe sigurnost SD, zavjerenici su sa aktiviranjem plana Walküre čekali da se Stauffenberg vrati zrakoplovom u Berlin, a to je trajalo oko dva do ri sata, tako da je tek nakon 15 sati stigao u Berlin, i bio zaprepašten što operacija Walküre još nije bila proglašena; došavši natrag u ministarstvo rata, tzv. Bendlerblock, glavni zapovjednik pričuvne vojske, upućen u prevrat, odustao je od straha, i Stauffenberg je zapovjedio da ga se smjesti u kućni pritvor; nakon toga je krenuo drugi dio državnog udara (prvi dio predviđao je smrtotnosni atentat na Hitlera), i zavjerenici su aktivirali tajni plan Walküre tako da su iz zgrade ministarstva rata i sa telefona iz ureda zapovjednika pričuvne vojske počeli u sve vojne centre u 3. Reichu, i na okupiranim područjima kao i u savezničkim zemljama, tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, slati zapovjedi njemačkim snagama; u Parizu je državni udar u cijelosti uspio jer su razoružane sve SS-jedinice i tajna državna policija Gestapo kao i Služba sigurnost SD, dok su u Beču, Pragu i Zagrebu djelomično razoružane njemačke policijske i paravojne snage SS. Na zapadnom frontu je vlast u cijelosti došla u ruke njemačkih protuhitlerovskih snaga s preko miljun vojnika Wehrmachta, s tim da treba napomenuti da obični vojnici nisu bili upoznati s prevratom nego su mislili da se nakon Hitlerova ubojstva, a ta je vijest odaslana u sve vojne centre, njemačke snage pregrupiraju kako bi se zaštitio režim i 3. Reich od urotnika koje su pravi urotnici predstavili kao da se radi o krugu oko Heinricha Himmlera, da je dakle, SS pokušao državni prevrat protiv Hitlera. Plan je bio perfektan, ali poteškoće su nastale u Berlinu, jer kao prvo, zavjerenici nisu osigurali središnji njemački krugoval preko kojega se Hitler oko 17 sati popodne obratio naciji iz Vučje jazbine, i dokazao da je živ, i kao drugo, prilikom razoružanja SS-jedinica dogodila se još jedna nesreća, naime, zapovjednik pričuvne bojne u Berlinu, uvjereni nacist, nije bio upućen u državni udar nego je mislio da akcijom izvođenja vojske na ulice spašava nacistički režim od državnog udara, dobio je zapovjed da uhiti šefa državne propagande Reicha, Josepha Goebbelsa, i nesreća je bila što zavjerenici nisu na vrijeme prekinuli telefonske veze iz vladine gradske četvrti tako da je Hitler imao otvorenu liniju s Goebbelsom koji je na telefon pozvao bojnika koji ga je došao uhititi, i ovaj se uvjerio da je na telefonskoj vezi Hitler koji ga je odmah unaprijedio u viši čin, i izdao mu zapovjed da od sada na dalje ima uhićivati zavjerenike, i osigurati vladinu četvrt od zavjerenika! Zapovjeđeno, i učinjeno! Negdje oko 18 sati, kad je puč tek krenuo u Parizu, puč u Berlinu je propao, i počela su hapšenja svih onih kojih su sudjelovali u državnom udaru; do ponoći je uhićeno i na smrt strijeljano oko 200 osoba, ukljućujući i likvidaciju Clausa Schenka von Stauffenberga koji je strijeljan u dvorištu ministarstva rata (umjesto istrage, smrtnu presudu mu je navečer 20. srpnja presudio glavni zapovjednik pričuvne vojske kako se ne bi otkrilo da je i on bio u krugu zavjerenika), a u slijedećim tjednima je smaknuto oko dvije tisuće osoba koje su sudjelovale u prevratu, među njima i neki njemački diplomati, generali, i tri maršala, maršal Erwin von Witzleben koji je bio predviđen kao vrhovni zapovjednik njemačke vojske nakon državnog udara (on je suđen na političkom montiranom sudskom procesu u staljinsitičkom stilu, i poslije smaknut), zatim, glavni zapovjednik okupacijskih snaga u Francuskoj, general Karl-Heinrich von Stulpnagel, te šef vojne obavještajne službe, admiral Wilhelm Canaris, zatim maršal von Kluge koji je 1941. predvodio njemačke snage u napad na SSSR, dok si je bivši zapovjednik njemačkih snaga na istočnom frontu, general von Tresckow, sam oduzeo život. Smaknut je još i zamjenik šefa njemačke obavještajne službe Abwehr, general Oster, kao i general Friedrich Olbricht koji je predvodio njemačke snage prilikom napada na Poljsku, 1939. godine – svi su oni sudjelovali u zavjeri protiv Hitlera, uključujući i najpopularnijeg njemačkog maršala Erwina Rommela koji je nakon skršenog državnog udara dobio ultimatum, ili da se sam ubije, ili će biti smaknut dok će mu obitelj završit u konc-logoru, i također biti smaknuta! Rommel se odlučio za samoubojstvo, i time spasio svoju obitelj, koja je doduše odvedena u konc-logor, ali nije smaknuta i preživjela je rat; jedan Rommelov sin postao je nakon Drugog svjetskog rata dugogodišnji gradonačelnik grada Stuttgarta; rat je preživjelo i svih petero Stauffenbergove djece. Kako ne bi izazvao revolt njemačke javnosti, Hitler je za Rommelove posmrtne ostatke priredio javni svečani sprovod kojeg je snimala njemačka televizija, uz masovno sudjelovanje njemačkog stanovništva. Neke od zavjerenika je Hitler dao objesiti o kuke za svinjske polovice, te je ta smaknuća dao snimati na filmsku vrpcu i osobno pogledao snimke.

Biti će zanimljivo pratiti u najnovijem filmu o uroti protiv Hitlera, Operation Valkyrie, jesu li režiseri predvidjeli ponudu njemačkih diplomata i visokih vojnih časnika koju su još mjesecima prije atentata i državnog udara od 20. srpnja 1944. u više navrata uputili Amerikancima i Winstonu Churchillu za bezuvetnim prekidom rata na zapadnom frontu i talijanskoj bojišnici, koju su Zapadni saveznici odbili na način da na nju nisu ni odgovorili, barem ne u službenoj formi. Naime, od 20. srpnja 1944. do kraja rata, 9. svibnja 1945., poginulo je više vojnika nego od 1. rujna 1939. do tada, naime, poginulo je preko jedan milijun njemačkih vojnika do kraja rata, stotine tisuća njemačkih civila, kao žrtve angloameričkih bombardiranja gradova, i stotine tisuća savezničkih, američkih, kanadskih, britanskih i drugih vojnika je poginulo od 20. srpnja 44' do kraja rata. Ozbiljni zapadni povjesničari postavljaju i pitanje, je li Zapad uopće pobjednik u Drugom svjetskom ratu, jer ratni cilj zbog kojega je Velika Britanija i objavila rat protiv Njemačke 1939. godine je bio osloboditi Poljsku, međutim, Poljsku je koncem 1944. okupirala Crvena armija, tako da javni ratni cilj Velike Britanije nije ostvaren, osim što je Njemačka u cijelosti uništena, i nestala kao političko-ekonomski konkurent u Europi, za nekoliko desetljeća. Njemački zavjerenici nisu sa zapadnim Saveznicima išli pregovarat spuštenih gaća nego su kao adut imali čvrstu voničku organizaciju njemačke sile, i najnovije izume njemačke ratne i vojne industrije – mlazne borbene zrakoplove, rakete, i taktičko atomsko oružje, međutim, liberalni zapadni antifašistički angloamerički Saveznici imali su samo jedan cilj pred očima – uništenje Njemačke, i u tu svrhu se Zapad nagodio s komunističkim Istokom o podjeli Europe, što kvalitetno za Europu nije bila neka novost jer su Europu na isti način podijelili 1939. godine Hitler i Staljin ugovornim paktom s tajnim protokolima o napadu na Poljsku i podjelu interesnih sfera, kao i podjeli Poljske između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha.

PUČ VOKIĆ - LORKOVIĆ

Ono što u igranom filmu Operacija Valkyrie sigurno neće biti prikazano je hrvatski udjel u prevratu protiv Hitlera, naime, puč Vokić-Lorković koji se po svjedočenju ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića, počeo u ljeto 1944. izvoditi po svim vojnim centrima Hrvatskih oružanih snaga u NDH. Tako je Vrančić bio osobno nazočan obilasku bojišnice u Travniku, 1944., kada je ministar obrane, general Ante Vokić uputio zapvjednika obrane Srednje Bosne, domobranskoga pukovnika i ratnoga viteza Bona Bunića, u namjere prevrata, i priopćio mu da je od sada on, Vokić, vrhovni zapovjednik hrvatske oružane sile, a ne poglavnik Pavelić, i da od sada na dalje ima izvršavati samo njegove (Vokićeve) zapovjedi. Naime, hrvatske zavjerenike za državni udar protiv Hitlera, i poslije protiv Pavelića, je u Zagrebu pridobio opunomoćeni izaslanik 3. Reicha u NDH, i zavjerenik, austrijski general Glaise von Horstenau; iako je državni udar u 3. Reichu propao na sam dan izvođenja, 20. srpnja 1944. godine, nastavljen je u NDH, ali od tada bez poglavnika Pavelića odnosno protiv njega, a sa ciljem da se NDH prebaci na stranu zapadnih Saveznika paralelno s Rumunjskom i Bugarskom, također dotadašnjim članicama Trojne osovine. U tu svrhu su gotovo svi domobranski generali i neki ustaški pukovnici stali na stranu pučista, sa zadatkom da se III njemačku armiju u povlačenju iz Grčke blokira na području NDH koje se ne povuku prema Budimpešti. HSS je u puču imao zadatak povezati se s Englezima, a pučisti osloboditi od ustaša i vlasti odgovorne za ratne zločine. Međutim, puč Vokić-Lorković (Ante Vokić, ministar obrane NDH, dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova) prokazan je njemačkim vlastima od samoga poglavnika; Pavelić je generala von Horstenaua prijavio Hilterovom sljedbeniku i policijskom atašeu 3. Reicha u NDH, SS-generalu Siegfriedu Kasecheu.


Dr. Mladen Lorkvić, ministar vanjskih poslova NDH, i zavjerenik protiv Hitlerova režima


Ustaški pukovnik i general Hrvatskih oružanih snaga, ministar obrane NDH, Ante Vokić, pučist protiv poglavnikova režima

Glavni zapovjednik partizana u Hrvatskoj, ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang je 30.8.1944. o namjeri hrvatskog prevrata obavijestio radiodepešom Titov Vrhovni štab, a Josip Broz – Tito je preko svog agenta Bakrača o hrvatskim namjerama prevrata protiv Hitlera i Pavelića obavijestio njemačkog veleposlanika u Zagrebu, jer su obojica procijenili da uspješni hrvatski prevrat ugrožava poslijeratnu obnovu Jugosavije i vladavinu komunističke partije. U puču Vokić-Lorković sudjelovao je i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je preko Švicarske u Rim (Vatikan) nosio prijedlog Vladka Mačeka i jednog dijela ustaša i domobrana, a iz Rima papinu poruku da se hrvatska država u zajednici sa Slovenijom, Mađarskom i Austrijom poveže u neku vrstu podunavske federacije kao brane komunističkoj Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Pročelnik političkog odjela Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), Ante Štitić, koji je i sam sudjelovao u zavjeri, izdao je druge zavjerenike Paveliću, i tako je krenuo Pavelićev obračun sa zavjerenicima oko Vokića i Lorkovića koji su obojica uhićeni, stavljeni pod istragu, i otpremljeni u zatvor, te pred konac rata likvidirani kao neugodni svjedoci o tome da je i sam Pavelić na početku, prije 20. srpnja 1944., bio za državni udar protiv Hitlera, a poslije se kao oportunist okrenuo protiv, pretpostavljajući vlastitu samovlast pred opstankom hrvatske države koju je na koncu žrtvovao radi svoje vlasti. Po poglavnikovoj zapovjedi je obojicu hrvatskih ministara umorio ustaški satnik iz Imotske krajine, Mijo Grabovac, a oba ministra su proglašeni „veleizdajicama“ kako bi se opravdalo njihovo izvansudsko smaknuće. Zapadni antifašistički saveznici su u Britanskoj enciklopediji napisali:

„Godine 1944. bio je učinjen pokušaj da se Hrvatsku prevede na stranu Saveznika, ali nije uspio; njegovi vođe Ante Vokić i Mladen Lorković bili su zatvoreni i ubijeni po Pavelićevim skutonošama.“

U svakom slučaju, igrani film Operacija Valkyrie, koji se već prikazuje u Njemačkoj, a za mjesec dana i u Hrvatskoj, vjerojatno je pravi hollywoodski spektakl, u kojemu je 3. Reich prikazan u najvećem glamouru, a je li prikazan Stauffenbergov najveći motiv, da se naime, prekine s masovnim ubojstvima nad Židovima u koncentracijskim logorima smrti (Todeslager), vidjet ćemo tek kad film budemo pogledali. Do tada lijep pozdrav i ugodno gledanje filma koji preporučujem svakome tko imalo voli povijesne spektakle, makar i ne sadržavali srž povijesne istine, kao na pr. u filmu Patriot s Mel Gibsonom i sličnim hollywoodskim uradcima, ali naglasak Hollywooda je na zabavi, a ne na povijesnoj istini, zar ne, jer povijesnu istinu tumače pobjednici, pa makar ta istina bila i nategnuta, izokrenuta i premazana s nekoliko slojeva boje i glamoura, a kako to izgleda vidjeli smo na primjeru jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije i junačko jurišanje partizana Boška Buhe na neprijateljske bunkere, i kako su se „Švabe“ usrali u gaće!

Treba reći da je puč Vokić-Lorković, kao i operacije Walküre, predstavljao ustanak savjesti njemačkih i hrvatskih rodoljuba protiv despocije, tiranije i ratnih zločina, ustanak protiv nečovječnoga režima! Šteta samo što nakon WWII nismo dobili humanistički i demokratski režim nego opet isti, čak još gori nego što je bio fašizam - komunističku diktaturu! Mogu naglasiti da je predsjednik Barack Obama na inauguracijskom govoru, a što sam zamijetio, osudio poražene ideologije fašizma i komunizmaJ I to je možda još bolje od samog filma Valkyirie.

Nadam se i da je film preveden na hrvatski jezik kako treba, a ne kao što je ispao prijevod filma Der Untergang koji je jako loše preveden; prevoditelji su možda svoj antifašistički ponos htjeli potkrijepiti time da Hitleru stave u usta kako se suradnicama i suradnicima obraća s „ti“, a ne s „Vi“ kao u originalu. Poz!

CBK

ponedjeljak, 19.01.2009.

44. američki predsjednik Barack Obama. Welcome Mr. President!

Dana 20. siječnja 2009. događa se do sada nezamislivo, za 44. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država će pred milijunskim mnoštvom američkih građana i televizijskim ekranima cijeloga svijeta, ispred saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, Capitol Hilla, prisegnuti prvi predsjednik afroameričkoga podrijetla, gospodin Barack Obama!

Time su SAD učinile definitivni odmak od rasizma koji je tu modernu kolijevku demokracije opterećivao od njena osnutak 1776. godine. Ostvario se san Obamina uzora, predsjednika Abrahama Lincolna, predsjednika Kennedya i Martina Luthera Kinga Juniora, i milijuna Amerikanaca, i slobodoljubivih ljudi širom svijeta!


Do sada nezamislivo postaje stvarnost: časnici američke vojske ispod portreta svoga novog crnačkog predsjednika:-)

Barack Obama je na posljednjim američkim predsjedničkim izborima pobijedio pod geslom

YES WE CAN!

Poručio je Amerikancima da su moguće promjene na bolje, dao im je nadu nakon osam godina najgoreg predsjedništva Georga W. Busha u povijesti Amerike, koji je svjetionik slobode i demokracije odveo u dva nepravedna rata, pod prozirnim izgovorom borbe protiv terorizma, a u stvarnosti sa ciljem najbezobzirnije pljačke nafte u Iraku u povijesti, i zaokruživanja Rusije na Srednjem Istoku u Afganistanu, sa krajnjim ciljem eliminacije Rusije iz svjetske politike i preventivnim nuklearnim udarima, za što se zalažu najuži Bushevi savjetnici i vojni i geo-politički stratezi.

U svrhu ostvarenja toga neljudskoga cilja, a što je čovječanstvu dobronamjerno i zorno, na osnovi dokaza, opisao američki istraživač William Engdahl u svojoj knjizi „STOLJEĆE RATA 2“, je najbogatiji sloj svijeta, angloamerički bankarsko naftni lobby unutar nekoliko prošlih mjeseci umjetno spustio cijene nafte s vrtoglavih preko 140 dolara na 40 dolara po barelu (oko 169 litara) kako bi se vrtoglavo smanjili prihodi Bushevoj Americi "neprijateljske" zemlje, koje samo u retorici tog mračnog predsjednika, hvala Bogu sada bivšega, čine „osovinu zla“, a koje svoj državni proračun najviše pune prihodima od prodaje nafte, a to su Rusija, Venecuela i Iran te Kina. Rusija i Iran nisu demokratske zemlje u smislu demokracije zapadnih liberalnih zemalja, ali nitko nema pravo uništiti narode tih zemalja samo zato što se nekome na Zapadu ne sviđa njihovo društvo, naprotiv, Busheva administracija umjesto da pomogne demokratskim snagama u Rusiji, podržala je autokratski Putinov režim koji je proganjao demokratsku oporbu i skršio slobodu medija u Rusiji (isto se dogodilo u Hrvatskoj, po istom obrascu), a u Venecueli su američki i britanski naftni koncerni doslovno pljačkali narod koji se putem svog novog i demokratski izabranoga vodstva (Hugo Chavez) sada okrenuo sebi, nacionalnom osvješćivanju i ukidanju socijalnoga siromaštva kroz nacionalizaciju naftnoga bogatsva s kojima njihova zemlja raspolaže, i ukidanju koncesije za crpljene plina i nafte parazitima ovoga svijeta – zapadnim angloameričkim bankarsko-naftnim companyama, tajkunima i oligarsima. Taj isti nedemokratski zavjerenički angloamerički naftno-bankarski krug je prošlih mjeseci prouzročio najveću svjetsku financijsku krizu od poznate povijesne krize sloma burze na Wall Streetu iz 1929. koju je tada također prouzročio taj isti krug tajkuna i oligarha koji sebe vide kao novovijeke faraone, a narode svijeta kao „izjedlice“.

Uoči inauguracije Baracka Obame na predsjedničku dužnost u Bijeloj kući, u gradu i okrugu Washingtonu održavaju se inauguracijske svečanosti; tako je ispred Lincolnova memorijalnoga centra održan veliki koncert pred stotinama tisuća ljudi koji su u povodom svoga novoga predsjednika došli odati mu počast, kao što se i on pojavio na koncertu odati počast pjevačima i narodnim masama mladih ljudi za koje je Obama konačno nada na horizontu tamnih oblaka i oluje koju je prouzročio neodgovorni saveznik premijera Ive Sanadera – George W. Bush!


Veliki koncert u čast inauguracije Baracka Obame za novog am. predsjednika, ispred Lincolnova memorijala, Washington D.C. 18.01.2009.

Izabrani američki predsjednik Obama je u nedjelju, 18. siječnja 2009. pred okupljenim masama govorio o potrebi buđenja nacionalne svijesti za gospodarski i duhovni oporavak Sjedinjenih Američkih Država, i izrazio uvjerenje u oporavak zemlje od ratova i gospodarske krize, ističući kako je „njezina prošlost ovjekovječena u nacionalnim spomenicima koji svjedoče da je sve moguće u Americi“. Stotine tisuće mladih Amerikanaca, Obama je pozdravio riječima:

„Dobrodošli na proslavu američke obnove“


Barak Obama pozdravlja glazbenike na inauguracijskom koncertu

Na koncertu „Mi smo jedno“ (dakle, opet isticanje kolektivne nacionalne svijesti) nastupili su mnogi poznati svjetski glazbenici koji su izvodili domoljubne, ljubavne i mirotvorne pjesme, od cijenjenog rockera Brucea Springsteena preko irskog glazbenog sastava U2, Jon Bon Jovia, crnačkog pjesnika i invalida (slijepca) Stevea Wondera i mnogih drugih. Poznati glumci Denzel Washington i drugi čitali su povijesne govore američkih predsjednika Franklina Roosevelta i Johna Kennedya, a najcitiraniji je bio Ab Lincoln, borac za slobodu i ljudska prava! Frontman grupe U2, humanist i aktivist za ljudska prava, Bono, u svom je nadahnutom pozdravom govoru u čast Baracka Obame istaknuo kako je izbor novoga predsjednika USA ne samo „američki san, već i irski san, europski san, afrički i izraelski san“... i nakon kratke stanke reko „..i palestinski san“.

Nakon ovakvih riječi mogu samo ustvrditi da je izbor Obame i hrvatski san!

Bruce Sprengsteen se na kraju koncerta pridružio folk pjevaču, 89. godišnjem Peteu Seegeru, i vjerskom zboru u izvedbi pjesme „This Land Is Your Land“.

Barack Obama spada po američkim uzusima u liberalnog političara, a po europskim standardima u političara demokratske ljevice, dakle, neka vrste socijal-demokrata; po hrvatskim mjerilima bio bio starčevićanac ili pravaš; inače je i vjernik u Boga.

Za razliku od novih vjetrova koji pušu u Americi (wind of changes), kakvo je stanje stvari u Hrvatskoj, početkom 2009. godina, devet godina na početku 21. stoljeća?

Predsjednik Hrvatske i šef države Stjepan Mesić, dok su u Washingtonu priređivali mirotvorne koncerte s domoljubnim i ljubavnim pjesmama i govorima, u Zagrebu je pod pokroviteljstvom i vodstvom predsjednika Mesića održan još jedna meeting mržnje na kojemu je hvaljen komunistički terorizam, i mediji su i ovaj puta, umjesto da bojkotiraju i cenzuriraju takve sramotne manifestacije, upravo tu vijest naglasile kao najvažniju i vrijednu, na opću sramotu glavnih urednika i urednika i novinara tiska i televizija – svih i bez iznimke, a šutnja vladajućih i parlamentarnih političkih stranaka o tom Mesićevom verbalnom terorizmu je zastrašujuća!

Iako je crvena zvijezda petokraka dolaskom demokracije s pravom skinuta godine 1990. s hrvatskog nacionalnog stijega kao simbol, ne samo mračne prošlosti, nego i sužnja, Mesić je na, ne zna se već kojem po redu sastanku partizanskih ratnih veterana u posljednjih osam i više godina, ponovo lažima nametnuo simbol boljševizma – crvenu zvijezdu petokraku, umjesto da se poklonio žrtvama toga simbola zla u Maclju – u jamama u kojima leže hrvatske žrtve komunizma (titoizma).

Mesićevo stavljanje petokrake na hrvatsku zastavu, kao znaka „slobode i demokracije“, kako je istaknuo u Skupštini Grada Zagreba na Gornjem gradu, 17.01.2009., na proslavi 65. obljetnice partizanskog „X. korpusa zagrebačkog“ Jugoslavenske armije maršala Tita, predstavlja veliku obmanu i laž!

Velika obmana boljševika ležala je u pervertiranju jezika, tako da su mnoge svoje institucije nazivali jezikom nazivlja koji uopće nije odgovarao istini, tako ni taj partizanski „Deseti korpus zagrebački“ nije bio zagrebački nego jugoslavenski i komunistički, „Narodno-oslobodilačka vojska“ (NOV) nije bila narodna ni oslobodilačka nego protunarodna i porobljivačka. Evo primjera: partizani su u Drugom svjetskom ratu jednu svoju jedinicu nazvali imenom hrvatskog junaka i velikosrpske žrtve Stjepana Radića, vođe demokratske oporbe u nedemokratskoj Kraljevini Jugoslaviji koji je ubijen u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu! No, to su boljševici učinili kako bi zavarali antifašiste, željni slobode i demokracije.

Kad su partizani došli 1945. na vlast, održali su fiktivne izbore na kojima su navodno svi smjeli sudjelovati, a za kandidaturu je bilo potrebno 30 potpisa. Super!

Kako nam svjedok tih izbora i demokrat, g. Ante Kunek, svjedoči, udovica Stjepana Rradića, gospođa Marija Radić, povela je i okupila pristaše Hrvatske seljačke stranke za te izbore. Tiskala je i stranačko glasilo povodom tih izbora, „Narodni val“, ali i Udba je tiskala isto glasilo s istim naslovom, ali protiv Marije Radić. Demokratski, nema što.

Studenti na pravnom i tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dali su 60 potpisa za dvojicu kandidata Hrvatske seljačke stranke. Skojevci (ekstremni ljevičari – titoisti, koje Mesić hvali) sazvali su sastanak omladine u Radničkoj komori i pozvali studentske aktiviste iz Hrvatske sejačke stranke da predoče svoje predizborne liste. Na sastanku su skojevci vikali studentima da su „fašisti“ i pretučene potpisnike izbacili iz Radničke komore.

Tito je uoči tih „izbora“ došao iz Beograda u Zagreb na predizborni skup, i govorio je na manjem igralištu u Maksimiru, i u tome govoru je predsjednika Hrvatske seljačke stranke, Vladka Mačeka, etiketirao kao „neprijatelja hrvatskog naroda“. Taj „neprijatelj“ je od ustaške vlasti bio zatvoren u jasnovački logor, i poslije stavljen u kućni pritvor, ali njegov je „grijeh“ u očima titoista bio što nije bio boljševik i ljubitelj marksističke ideologije.

Stjepan Radić je, inače, nakon dolaska iz službenog posjeta Sovjetskom Savezu rekao da - komunistima nisu potrebni saveznici, oni trebaju samo sluge!

Ti prvi i za dugo vremena posljednji višestranački izbori u Titovoj Jugoslaviji završili su nakon Drugog svjetskog rata tako da je antifašistička komunistička tajna policija Ozna uhitila udovicu Mariju Radić, zabranila tiskanje „Narodnog vala“, ispred knjižnice obitelji Radić u Jurišićevoj ulici u Zagrebu (danas se u njoj nalazi državna trgovina „Narodne novine“, i ta imovina nikada nije vraćena natrag obitelji Radić, čak ni do danas!!!) je titoistički režim postavio bombu koja je cijelu trgovinu raznijela, i na kraju su ti navodni „narodni izbori“ završili s natjecanjem samo jedne partije pod nazivom „Narodni front“, i jednoumni komunistički tisak, npr. Vjesnik, je slavodobitno objavio izborne rezultate, da je naime „Narodni front“ pobijedio sa "99,9 posto" glasova.

Odmah nakon izbora je Titova tajna služba uhitila Mariju Radić i njene suradnike koji su mučeni na ispitivanju u istražnim zatvorima Ozne (tada je Josip Manolić, kojeg je predsjednik Mesić nedavno odlikovao najvišim hrvatskim državnim odličjem, bio mladi i okrutni oznaš) bilo suđeno na „narodnom sudu“, i „u ime naroda“ su na teške robije osuđeni zbog (nedokazane) optužbe za „profašističko djelovanje“. Optuženi dužnosnici Hrvatske seljačke stranke, civili, osuđeni su na vojnom sudu kao „teroristi“ na zatvorske kazne u trajanju od četiri do 12 godina, pod optužbom da su hjetli rušiti „narodnu vlast“. I to sve pod geslom „Smrt fašizmu sloboda narodu“, i pod simbolom crven zvijezde petokrake!

U Washingtonu i Zagrebu, dakle, u isto vrijeme dvije manifestacije, samo drugoga sadržaja, dijametralno suprotnog sadržaja!

Tko je pametan i dobronamjeran, i želi dobro svojoj zemlji i svom narodu, odustat će od crvene zvijezde petokrake, od antifašizma koji to u Titovoj varijanti nije jer se radi o boljševizmu, revoluciji i nasilju, od gušenja slobode i potiskivanju demokracije radi nametanja socijalizma!

Živjela sloboda! Long live USA and Croatia!

CBK

petak, 16.01.2009.

SLOVENCI!???

Slovensko more? Evo vam more - jebalo vas more!

utorak, 13.01.2009.

SANADER NIJE ZA DOM SPREMAN, CAK NI ZA TOPLI DOM!

Kako bi od javnosti prikrio svoje moralno-političke posrtaje na dužnosti predsjednika vlade Republike Hrvatske, i umiješanost nekih njegovih ministrica (lady's first) i ministara u političku korupciju, od koje Hrvatska pati i koja koči razvoj demokracije, a njezino neučinkovito suzbijanje, za koje odgovornost pored predsjednika Republike snosi također premijer Sanader i njegova koalicijska vlada, i svaka predsjednica (opet lady's first) i predsjednik koalicijske stranke osobno, ZNA SE tko sada kao crnog pedra hrvatskoj javnosti podmeće navodnu upitnost starog hrvatskog vojničkog pozdrava

Za dom spremni!

I to premijer predstavlja kao glavni problem Republike Hrvatske. Pametnome, ne dosta, nego previše!

O toj pojavi zanimljivo piše bloger Pravaš – Bog i Hrvati! i Hrvatsko pravo online, a ja ću se osvrnuti na slijedeće činjenice koje dokazuju stvaranje programiranog kaosa u Hrvatskoj, koje ima za cilj što više suzbiti suverenitet Republike Hrvatske, i omogućiti stranim vladarima i kapitalistima da zavladaju nad kapitalom hrvatskog narodnog gospodarstva ili drugim riječima nad društvenom imovinom Republike Hrvatskom, nad javnim (materijalnim) dobrom, i hrvatskim prirodnim resursima:

Koalicijska vlada premijera Račana odbila je prijedlog predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. (HSP1861.), g. Dobroslava Parage, o zakonskoj zabrani javnoga isticanja u svrhu veličanja simbola totalitarnih pokreta i diktatorskih nedemokratskih režima, i u tom smislu isticanje i veličanje crvene zvijezde petokrake i srpa i čekića (simbola boljševizma), znaka „U“ (simbola ustaškog pokreta), četničke kokarde, talijanskog fascia, i nacističkog kukastog križa. Taj demokratski dokument Hrvatske stranke prava 1861. nosi naslov:

„Prijedlog Hrvatske stranke prava 1861. o antitotalitarističkom zakonu“,

i predstavlja predstavku, upućenu Hrvatskom saboru i vladi Republike Hrvatske, u Zagrebu, 13. lipnja 2000. godine. (Uz to je od strane Hrvatske stranke prava 1861. upućen 22. svibnja 2000. godine i prijedlog o preimenovanju Trga maršala Tita, u Zagrebu, i imenovanje Trga žrtava komunizma, što je poslije jedna od glavnih preporuka i Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u rezoluciji broj 1481 od 25. siječnja 2006. godine pod naslovom „Nužna međunarodna osuda zločina totalitarnih komunističkih režima“ , a što je i Račanova vlada odbila, kao što sada obija Sanaderova vlada i predsjednik Mesić koji se radije bavi obilježavanjem obljetnica partizanskih jedinica pod simbolom zločinačkog boljševizma).

Cilj ovog zakonskog prijedloga je bio uklanjanje svih prepreka iz prošlosti kako bi se Republika Hrvatska mogla u sadašnjosti posvetiti izgradnji pravne države i razvoju demokracije, kao i gorućim problemima u gospodarstvu. Umjesto toga, Sanaderova koalicijska vlada, uz najveću odgovornost Hrvatske demokratske zajednice, donosi zakon o navijačima u sklopu kojega se misli sankcionirati one navijače koji na stadionima skandiraju poklič „Za dom spremni!“. Kao razlog je premijer na nedavno održanoj sjednici vlade naglasio da su pod geslom „Za dom spremni“ počinjeni od strane ustaškog režima zločini nad političkim neistomišljenicma, što je točna konstatacija, ali i nedorečena.


Povijesni dokument: pozitivni odgovor predsjednika
Zagrebačke skupštine na prijedlog HSP1861. o preimenovanju Trga maršala Tita, u Zagrebu, u Trg žrtava komunizma

Ali, novac s kojim je financiran jasenovački logor u kojemu su stradale navedene žrtve zvao se „kuna“, i zamislite, ustaški režim je kao monetu NDH uveo „kunu“. Čemu licemjerje? Zašto ne ukinuti ime te „fašističku valute“. Uvedimo jugoslavenski dinar – to je prava stvar, zar ne? No, za informaciju revnim mrziteljima svega nejugoslavenskog i nekomunističkog, ime prve hrvatske valute u modernoj povijesti, kunu, nisu uveli ustaše nego seljaci Vladka Mačeka i Hrvatska seljačka stranka, i to u banovini Hrvatskoj u kojoj je službena valuta bila hrvatska kuna (HRK). Poklič i pozdrav Za dom spremni postojao je pak u hrvatskoj vojsci bana Josipa Jelačića, međutim, koga to briga od vladajuće oportunističke bagre, glavno da se sve što je povezano s hrvatskom poviješću proglašava „ustaškim“, kao da je hrvatska povijest počela s ustašama ???!

Istim argumentom kao što ga koristi Sanader koristio se i prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Prvo je pod grbom povijesnog hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem, koji potječe iz 1526. godine, pokupio glasove većine hrvatskog biračkog tijela na prvim višestranačkim izborima, 1990. godine, da bi poslije tvrdio da se hrvatski grb, nakon što mu je u srpnju 1990. napokon skinuta boljševička petokraka, mora promijeniti, jer da je to navodno „ustaški grb“, jer ga je koristio i poglavnik Ante Pavelić; međutim, i to je pogrešno, ustaše su povijesni hrvatski grb koristili u kombinaciji sa simbolom svoga pokreta, slovom „U“ iznad grba, kao i u hrvatskom državnom stijegu crven, bijeli plavi. Umjesto hrvatskog povijesnog grba, pod kojim je većina hrvatskog naroda prepoznala 1990. hrvatsku opciju umjesto jugoslavenske, Franjo Tuđman je stvorio današnji grb i stijeg Republike Hrvatske, jedan grb i stijeg koji NIKADA u povijesti Hrvata nije postojao, i koji predstavlja ruganje hrvatskom narodu, bez obzira što su Hrvati i takav grb i stijeg prihvatili kao nužno zlo, i pod njim ginuli u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.


Dr. Ivo Sanader:
Hrvatska u mom srcu?



Međutim, Sanader i društvo, pa i saborska tako zvana „oporba“, „zaboravljaju“ da je pod pokličem „ZA DOM SPREMNI“ poginulo u borbi protiv srpskog fašizma i velikosrpske agresije u Vukovaru i na drugim teškim ratištima 1991./1992. preko 500 hrvatskih branitelja, dragovoljaca i pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Sanader i društvo zaboravljaju da udruge ratnih veterana, proizaše iz Hrvatskih obrambenih snaga – HOS u svojemu grbu imaju geslo „Za dom spremni“, i da je to zakonom tako regulirano, tako da nitko tko taj poklič želi sankcionirati ne može kazniti nikoga tko se na njega i na borbu hosovaca poziva! Uzalud vam trud svirači, druže Ivo! No, ne sumnjamo da će Sanader & Co ukinuti i te udruge, samo malo strpljenja, narode, sve će Sanader sredit, kao što je sredio i gospodinu generalu Anti Gotovinu doživotnu robiju, makar je to u biti račun bez krčmara!


Dr. Ivo Sanader - izazov za Hrvatsku!

Sanadera ne smeta kad padne nedavni opskurni prijedlog o odlikovanju bivših visokih funkcionera totalitarne političke partije CK SKH, Sardelića i Domitrovića, što je predložio HAZU i u javnost iznio bivši boljševik i Tuđmanov suradnik Dušan Bilandžić „Dule“, partizanski pukovnik JNA, armije koja je razorila Vukovar, pod crvenom zvijezdom petokrakom i u savezništvu sa četnicima, dakle, savez komunista i četnika je razorio Vukovar. A što je hrvatski junak i novinar Hrvatskog radio Vukvoara, pokojni, od četnika i jugo-oficira na Ovčari zaklani Siniša Glavašević, rekao o onima koji vojnički pozdravljaju sa „Za dom spremni“? Rekao je, a o tome postoji njegovo osobno pismeno svjedočanstvo, slijedeće:

„Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu 1991.“


Trg Hrvatskih obrambenih snaga, HOS, u Zagrebu, Črnomerec

No, kao što komunistički pizdeki i njihovi udbaški žbirovi nisu bili za dom spremni nego za Jugoslaviju, partiju i Tita, tako nisu ni 1990. bili spremni ni voljni braniti Hrvatsku, nego su oružje Teritorijalne obrane tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske predali rado u ruke protunarodnoj „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“ (JNA), u travnju 1990. godine, četiri mjeseca pred početak velikosrpske pobune srpskih odmetnika iz Knina kojima su to hrvatsko oružje i podijelili, sa ciljem da Hrvatska u mjesec dana doživi vojnički poraz; s obzirom da hrvatski branitelji iz HOS-a nisu imali tenkove i topove, imali su samo pozdrav Za dom spremni, i pod tim pozdravom su JNA slomili kičmu u Vukovaru!


Zoran Milanović: raditi za SDP je izazov!

Sanader će radije tjednima i mjesecima pričati kako ON, „hrvatski kralj Louis XVI“, OSUĐUJE USTAŠKE ZLOČINE, i od kolumnista Jutarnjeg lista, Davora Butkovića, dobiti ekstra pohvalnicu radi toga (zločini koji su osuđeni davno prije, čak i onda kad je Ivo Sanader prodavao zagrebačkom socijalističkom polit-magazinu „START“ erotske fotografije mladih djevojaka koje su bile u starosnoj dobi kao što je danas njegova jedna kćer) NEGO SE BAVITI ENERGETSKOM POLITIKOM Republike Hrvatske koja strijepi od nestanka plina i s tim povezanim velikim poteškoćama u funkcioniraju industrije, i zadržavanju radnih mjesta, ili o tome kako je od ove godine na snazi Račanova odredba da stranci smiju neograničeno kupovati nekretnine u Hrvatskoj, što znači RASPRODAJU HRVATSKE, ili o tome kako puzi pred Europskom unijom i pred Slovencima kojima se ulizuje u zadnjicu, kako je suspendirao ZERP za članice zemalja EU, kako šuti o slovenskoj okupaciji hrvatskog teritorija na vrhu žumberačkoga gorja, Sveta Gera, kako šuti o neriješenim teritorijalnim pitanjima oko otoka u Dunavu kod Vukovara, sa Srbijom, ili neriješenom pitanju teritorijalnoga mora na ulazu u Boku kotorsku, ili teritorijalne sporove sa Bosnomi Hercegovinom, koji su sve problemi koji su današnjim generacijama Hrvata ostavili HDZ i Franjo Tuđman i tadašnja poslušna "oporba" na čelu sa Socijaldemokratskom partijom.




"Druže Tito, mi ti se kunemo, da s tvog puta ne skrenemo"
Milan Bandić: raditi za Zagreb!

No, zato će svaki esdepeovac, pogotovo njihov podmladak, njihova OMLADINA, koja u izbornoj noći 2007,. u šatoru na Iblerovu trgu, u Zagrebu, pjeva jugoslavensku komunističku pjesmu „Od Triglava do Vardara...“ i pleše kozaračko velikosrpsko kolo, u svakom trenutku svoga postojanja stvarati histeriju o navodnoj opasnosti od „neofašističke Hrvatske“.

Ti mladi fanatici (u suradnji sa starim partizanskim prdonjama), tako odgojeni u 18 godina hrvatske „demokracije“ od strane svog političkog vodstva na čelu s pokojnim Račanom, za kojega je Tito bio „najveći hrvatski državnik“, kao i za Franju Tuđmana, Mesića i Sanadera, predvodnici su u proizvodnji mržnje prema svemu što nije jugoslavensko i komunističko, što nije nehrvatsko, a „Mladež“ HDZ-a je tako i tako preslik esdepeove „Omladine“. Isto sranje samo drugo „pakovanje“. Svima njima su uzori Josip Broz – Tito, i NJEGOVI ZLOČINI, svi oni nose majice s likom komunističkog gerilca staljinističkog pečata, Che Guevare, i joint im je češće u ruci nego olovka. Naravno, puna su im usta „ustaški zločini“, i to kao papige ponavljaju iz dana u dan, te je to ta „hrvatska“ ljevica na koju možemo biti ponosni, ili se varam? Ni „s“ u domaće ljevice o socijaldemokraciji, o zaštiti radništva od presizanja neoliberalnih kapitalista, tajkuna i oligarha, ratnih profitera i drugog ološa.

U nas su oni koji se nazivaju „socijaldemokratima“ u biti neoliberali, a porijeklom su bivši komunisti koji su iz komunističkog drugarskog šinjela i opanaka nakon pada Berlinskog zida skočili u gospodsko odijelo i zapadne limuzine, ali odijelo ipak ne čini čovjeka, nego čovjeka čine njegova djela!

U nas se ljevica i liberali bave ustašama (to im je životna preokupacija), dok im boljševici i komunistički zločinci i udbaši plešu pred nosom, i međusobno si dijele hrvatska državna odličja – jer u svojoj patološkoj mržnji prema hrvatskoj državi, koju trenutno ne mogu izbrisati s političke karte svijeta, smišljaju nove načine kako što više se narugati hrvatskom narodu od kojega su se odnarodili, i kao ljevica postali marioneta zapadnih liberalnih demokrata kojima sve ovo u Hrvatskoj odgovara, i visoka politička korupcija, i ratno profitersto, i vladavina udbo-mafije, jer preko takvih domaćih pokvarenjaka mogu vladati nad Republikom Hrvatskom po miloj volji, a istovremeno ljubomorno čuvaju svoje vlastite nacionalne države, a progon hrvatskih „nacionalista“, kao u doba druga Tita, prepuštaju Titovim šegrtima.

Ali, ipak ima pravde, naime, uzor ljevici (SDP, HNS, SDSS etc.) i HDZ-u je cinker sovjetske političke policije i tajne službe NKVD, drug „Valter“ ili maršal Tito. Nema veće kazne od ove za titoiste što je na svjetlo dana izbila povijesna istina, činjenice, da je Josip Broz bio cinker, doušnik staljinističkog režima. Imaju zaista pravi uzor na koji mogu biti ponosni, ali ni slučajno neka ne budu umišljeni da su time antifašisti. Nisu antifašisti nego luzeri, bijedni, licemjerni pirovi pobjednici !

Zaključno, Sanader nije za dom spreman nego je spreman za NEHRVATSKU HRVATSKU, i za Tita i partiju, za titoizaciju Europske unije! Sanader nije spreman čak ni za topli dom, jer u slučaju ponavljanja rusko-ukrainskog plinskoga spora, domovi u Republici Hrvatskoj ostaju hladni. Pošto je ovaj puk izgleda davno ostao bez mozga, ne moramo sumnjati da će na proljetnim lokalnim izborima najviše glasova odnijeti one stranke i partije koje će dati najviše lažnih predizbornih obećanja, dakle, SDP i HDZ, jer i Sanader, Milan Bandić i Zoran Milanović nude IZAZOVE. Oni su zgodni, mladi, pametni, hrabri, pošteni, oni su jednom riječju, IZAZOVNI!

Veliki ustaša, CBK, u (neo)ustaškoj Hrvatskoj (s eks-komunističkim i udbaškim državnim vodstvom), 13. siječnja 2009. godine!

srijeda, 07.01.2009.

LIBERALIZAM - LIBERALNA DEMOKRACIJA?

Konačno rješenje Novog svjetskog poretka?

RASPRAVA O VLADAJUĆOJ ZAPADNOJ IDEOLOGIJI


Raspravu o liberalizmu započeti ću sa citatom jednoga čovjeka sa Zapada koji je tu zapadnu ideologiju upoznao kroz rad u središnjoj obavještajnoj službi Sjedinjenih Američkih Država (CIA) i pri tome naišao na dokaze u vidu dokumenata kojima je potkrijepio svoje tvrdnje da je liberalizam najopasnija ideologija na svijetu, ideologija vrlo opasna za čovjeka i njegovu slobodu, za slobodu naroda, za slobodnomisleći duh čovjekov, za povijest i narodnu tradiciju i kulturu, ideologija koja je neprijatelj demokracije, ljudskih prava, građanskih sloboda i nacionalne nezavisnosti ili souverainitet:

„Neprijatelj slobodnih ljudi posvuda nije toliko komunizam, koliko tajna, svemoćna, paralelna svjetska vlada /liberalnog angloameričkog, op.a./ visokog sloja, koja je, doista, komuniste posvuda uvijek smatrala saveznicima, a da nikada nije priznala da su i komunizam i socijalizam stvoreni u Velikoj Britaniji (...) Taj babilonski monetarni sustav, lažno zvan „kapitalizam“, daleko je veća opasnost po Zapadnu civilizaciju od doktrine Karla Marxa /marksizam/socijalizam, op.a./ zato što stvara globalne uvjete, a onda njima manipulira u ime svojih gospodara svjetske vlade, to jest “novoga svjetskoga poretka“, u korist međunarodnih bankara. Taj oligarhijski savez osnovan je prije više desetljeća /početkom 20. st., op.a./ kako bi narodima i državama oduzeo suverenitet, kulturno nasljeđe i prirodna bogatstva (...)“ Dr. John Coleman

Uvod

Želja mi je da naši nemarni ljudi prestanu biti nemarni, i da poruku gospodina Johna Colemana shvate ozbiljno; pri tome napominjem da ne nasjedaju na propagandne laži mas-medija ideologije liberalizma u nametnutom sustavu liberalne demokracije o tome da je John Coleman teoretičar zavjere jer takvom propagandom ideolozi onoga što se zove „mainstream“ pokušavaju automatski diskvalificirati kritičare liberalizma, obično mu prišivajući navodnu uskogrudnost, navodno neznanje ili čak i etiketu „ekstremista“, najčešće etiketu „desničara“. Dokaz u kolikoj mjeri su tvrdnje dra. Colemana ili na primjer gospodina Williama Engdahla i drugih kritičara liberalizma opasne u pozitivnom smislu, svjedoči da se takvi kritičari nalaze u zapadnim medijima, ali i u liberalnim medijima tako zvane tranzicijske Hrvatske, pod sveobuhvatnom cenzurom, ili su izloženi podsmjesima i izrugivanju, ali najčešće su izloženi cenzuri ili prešućivanju jer ono što u zapadnom svijetu liberalne demokracije nema na televizijskim ekranima i u kolumnama vodećih ideologa liberalnoga tiska, kao da ne postoji u stvarnosti, iako postoji, ali sakriveno od javnosti jer razobličena laž budi svijest u javnosti i okreće javno mišljenje prema stvarnim problemima ovoga svijeta, a ne u slijepu ulicu u kojoj se javnost bavi sama sa sobom. U nas je na primjer na djelu jedan igrokaz liberalnih medija – igrokaz za budale: stvara se panika od navodne ustašizacije ili fašizacije Hrvatske. Pametnome dosta!

Liberalna indoktrinacija

Odnosi u društvu proizvode određenu svijest s kojom se može stvoriti odnose razumljivim i prihvatljivim, ali se sa (kolektivnom) sviješću može i manipulirati, što se zorno vidjelo u totalitarnim ideolgijama poput marksizma (boljševizma i zemljama socijalizma) i u nacionalsocijalizmu ili nacizmu i fašizmu. Međutim, i liberalizam u zemljama, često protivustavnoga sustava tako zvane liberalne demokracije, također žestoko manipulira javnim mišljenjem, ništa manje opasno nego u komunizmu ili fašizmu, samo što liberalizam primjenjuje suptilne metode u kolektivnom podvrgavanju stanovništva jednoj volji, i to pod ciničnim izgovorom razvijanja čovjekove individualne slobode.

U liberalizmu je dopušteno reći gotovo sve, izuzev odavanja tako zvane državne ili vojne tajne, a što se također često zloupotrebljava od strane birokatskih struktura liberalizma, te se politički nepodobe pojedince optužuje i za to, ili ih se optuži za klevetu. Liberalizam je tu elastičniji od komunizma i fašizma koji ljudima stavljaju flaster na usta i otprema ih u zatvor ili logor radi tako zvanog verbalnog delikta, kao što je čl. 133. kaznenog zakona bivše Titove Jugoslavije propisivao. Liberalizam je, međutim, mudriji od fašizma i komunizma, jer čemu stvarati mučenike i nacionalne junake, političke žrtve i progoniti neistomišljenike kada istu tu nacionalno i demokratski svjesnu manjinu u jednome društvu i sustavu liberalne demokracije mogu mase, obuzete pohlepom potrošačkoga materijalističkog i poganskog društva, ismijavati ili ih barem ignorirati. Čemu Gulag ili Goli otok kada postoji Big Brother?

Liberalizam predstavlja prikriven način porobljavanja sa jezikom laži gdje se kamatarenje i lihva naziva razvojnom pomoći, gdje se okupaciju, kao na primjer u Iraku, naziva uvođenjem demokracije i spasom, gdje se nametanje naziva uvođenjem i prilagodba ovoga i onoga, tobože za dobrobit ljudi; u Hrvatskoj je najnovija fora pojam „prilagodba“ („reforma“), na primjer prilagodba hrvatskih zakona onima u EU, ili drugim riječima, briši svoje zakone i uvedi tuđe, a svrha je da stranci mogu kupovati nekretnine u Hrvatskoj, dok hrvatski građanin će teško kupovati nekretnine u inozemstvu, na liberalnom Zapadu, jer je u tranzicij pao na prosjački štap; laž se vrti 24 sata dnevno na komercijalnim, često i javnim televizijama koje su najčešće javne samo na papiru, kao u Hrvatskoj.

Liberalizam je navodno novi duh vremena, iako je star 200 godina, novi „mainstream“, koji ima drugačija sredstva reperesije i diktature, i neviđene mogućnosti psihološkog masovnog terora nad slobodoumnim ljudima. Komunizam ili jugoslavenski socijalizam je u svojoj kasnijoj fazi se pokazao velikom lažju i farsom, i primitivizam njegovih sljedbenika bio je vrlo očit. Urušio se naoko sam od sebe, „malo“ potaknut od liberalizma koji je bio mišljenja da više nisu potrebne pomoćne snage u ugnjetavanju ljudi jer je tehnologija omogućila toliki napredak da se sve postiže kroz sofisticirane medije i znanstvene psihološko-propagandne metode, te je stoga ideološki konkurent (komunizam) otpremljen u ropotarnicu povijesti; u pričuvi liberalizma je naravno tajna služba koja može masovno prisluškivati osobe preko mobitela, i čitati e-mail poruke. Tko kaže ili može dokazati da Goebbelsova propaganda ne postoji u medijima liberalne demokracije? Naravno da postoji, samo što se ne propagira nadmoć navodno više nad navodno nižom rasom, niti se u lenjinističkoj propagandi trubi o „klasnom neprijatelju“ i „kontrarevoluciji“, nego se nameću upitne moralne vrijednosti tipa homoseksualnih „brakova“, pornografije, i emisija tvrdih seksualnih sadržaja, ili „show“ u kojemu osoba cijeloj naciji podastire svoju intimu, pa kakva god bila, nema veze jer nema srama – svi smo jednako besramni – to je poruka liberalnih medija, a najnoviji primjer u Hrvatskoj je emisija NOVE TV, „ISTINA“, u kojoj se razobličuju bračne prijevare, homoseksualne veze, ljubavne i seksualne afere, najčešće se govori o seksu sa tendencijom odvajanja spolnog odnosa od ljubavi tako da se ljubav svodi na spolni odnos, i time se okupira cijelu naciju iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, desetljeća u desetljeće, prvo su zapadna društva bombardirana s liberalnom ideologijom, a nakon Drugog svjetskog rata i svi ostali, danas cijeli svijet. Jezik je u liberalizmu isti kao u komunizmu i fašizmu, naime, ono što je dobro, predstavlja se kao zlo, a ono što predstavja istnsko zlo prikazano je kao oličenje dobra, normalnoga. Poruka liberalne demokracije je da se čovjeka može kupit za siću, pa zašto ne iskoristit rasprodaju?! Poruka je: kupit ćemo vas sve! Gazda je naravno vlasnik „robe“ zvan potrošač!

One zemlje koje se najžešće suprotstavljaju liberalnom razvratništvu bivaju od vlade SAD i Velike Britanije stavljene pod sankcije i gurane u tako zvanu Osovinu zla, što bi trebalo asocirati na fašističku Osovinu iz Drugog svjetskog rata. Manjim utjecajnim zemljama koje se odupiru liberalizmu se na Zapadu nedaje takva važnost kao „Osovini zla“, njih se jednostavno etiketira kao „nacionalističke“ i po logici liberalizma kao nazadne dok „progres“ navodno leži u zemljama liberalne demokracije. Tko takvu laž želi progutati postaje moderni čovjek, ili drugim riječima kmet ili rob bez vidljivih lanaca, ali i to nije kraj, jer i lanci su u pripremi, dakako visoko sofisticirani elektronski lanci upravljani putem GPS-sustava iz Zemljine orbite, dakle, putem satelita. Osim u orbiti postoje i zemljani sateliti, a to su raznorazna društva, organizacije i tako zvane civilne udruge za navodnu zaštitu ljudskih prava, ali i ispeglane političke stranke s korumpiranim vodstvima koja obično za program imaju raznorazne „izazove“, a najveći izazov je kako upropastiti vlastitu zemlju i narod, kako narod opljačkati i za to kazneno ne odgovarati, kako zemlju učiniti poslušnom, a vladu de facto kvislinškom, i to sve u ime naroda, legalizirano kroz izborni višestranački proces koji na primjer u Hrvatskoj funkcionira tako da sve parlamentarne stranke i saborski zastupnici djeluju kao jedno tijelo, a kontrolni organi i institucije su preplavljene permanentnom korupcijom, i time onesposobljene; u Hrvatskoj na primjer Ustavni sud u pravilu ne štiti Ustav i ustavni poredak Republike Hrvatske, što ima fatalne posljedice za mirnu i prosperitetnu budućnost hrvatskih građana! Naši domaći sateliti, mahom ostatci ekstremnih ljevičara ili titoista služe liberalnoj demokraciji Zapada kao neka vrsta oštroga psa čuvara koji nametanjem kulta ličnosti maršala Tita u demokraciji Hrvatske umrtvljuje tu istu demokraciju, sprečava bilo kakav demokratski razvitak; stare partizanske prdonje i udbaški doušnici koji reže na sve što nije projugoslavensko i komunističko, što predstavnici tog ancien-režima zovu „antifašizmom“, etiketiraju istim onim etiketama kojima je komunistički režim bivše Jugoslavije etiketirao političke nestomišljenike. Zašto, dakle, stari arsenal agitacijske propagande ne koristiti i u nekomunističkom okruženju ako to pomaže usidrenju sustava liberalne demokracije i okupaciji uma slobodumnih ljudi? Vuk (liberalizam) je sit, a ovčice (puk) su na broju, i spremne za društvo konzuma, za potrošačko društvo, za psovanje Boga, za sprdavanje s vlastitom poviješću i narodnom tradicijom, za pljuvanje po patriotizmu, i ugrožavanje nacionalne sigurnosti jedne zemlje kao Hrvatske.

Kako liberalizam ne bi ispao zao, pobrinuo se za deklarativnu osudu komunističkih režima na razini na primjer Vijeća Europe, a Hrvatski sabor je to kopirao, i opet je vuk sit, i ovca su sve na broju, dok se u praksi ništa ne mijenja jer nema zakonske lustracije niti javnog prosvjećivanja o zlu komunističkog totalitarizma. U teoriji liberalizam ispada naoko dobar kao marksizam,i sve se u ime hrvatstva dekroatizira, i hrvatska postaje nehrvatska Hrvatska!

Paralelno s time radnik u škveru postaje tehnološki višak, umjesto hrvatskih brodogradilišta, koja su konkurencija onima u zapadnim zemljama EU, dolazi još više zapadnih trgovačkih lanaca, i svi smo uvjereni kako pripajanjem Republike Hrvatske jednoj liberalnoj i nadnacionalnoj umjetnoj tvorevini tipa EU, i pridruženjem vojno-političkom Sjevernoatlantskom paktu jadranska Hrvatska i njeni građani postaju sretni jer ih u EU i savezu NATO čekaju med i mlijeko. Sve će biti bolje kad uđemo u EU, jer Europskoj uniji nema alternative. Naravno, alternative nema samo u totalitarnim sustavima!

Kako funkcionira liberalna indoktrinacija?


Orwell, 2009.

Liberalni mediji koriste se socijalizmom ili socijalističkim prikazom odnosa u društvu koji u stvarnosti ne postoji, ali, eto, postoji takva slika o tome u javnosti; primjerice, u američkim serijama mnogo je toga neobičnog što u stvarnom životu ne postoji, ali zato u virtualnom svijetu koji se predstavlja kao stvarni svijet; tako su crnci na primjer suci (Princ s Bel-Aira) što je rijetkost u američkom pravosuđu, ili liječnici (Bill Cosby), što je još veća rijetkost, ili u američkoj bolnici gledamo podjednako bijelce i crnce kao liječnice i liječnike i medicinske sestre, što je nepostojeće u Sjedinjenim Američkim Državama jer su bolnice strogo podijeljene na one u kojima osoblje čine crnci, i one u kojima osoblje čine bijelci, a da bi se formalno ispoštovao zakon koji zabranjuje diskrimanciju na osnovi boje kože, zaposli se po jednog crnca u privatnoj bolnici kojom dominiraju bijelci; ista situacija u školstvu. Posebna priča su emisije poput „Oprah show“, „Jerry Springer show“ ili „Seks i grad“ u kojima je sasvim normalno da čovjek priča o svojim najintimnijim stvarima pred licem nacije. Ono što je u našoj kulturi bilo nezamislivo, liberalizam je nakon pada Berlinskog zida donio na naš kućni prag. Sada je normalno da našu intimu želimo prikazati svima, bilo na televiziji, na radiju, u novinama, ili na blogu. Liberalizam ruši intimnu sferu čovjeka, isto kao i komunizam ili fašizam, samo ne izravno tajnom policijom nego medijskim prikazima i scenarijima, a svi problemi se u konačnici rješavaju shoppingom. Razne trač emisije o bogatima i slavnima, koji su umjetno slavni jer se običnog nekog dripca može preko noći učiniti slavnim, barem u trajanju od 24 sata, svoju veliku gledanost duguju prije svega uspjehu liberalne indoktrinacije, ili ispiranjem mozgova, kao u komunizmu i fašizmu.

Stoga je razlika između liberalne demokracije i demokracije velika, jer u liberalnoj demokraciji narod nije slobodan, niti je slobodna individua; shoppingiranje je ništa drugo nego naučena vještina koja stvara ovisnost, isto kao pušenje; naravno, kad čovjek u sustavu liberalne demokracije više ne može izaći na kraj sa svojim problemima, tu je gospodin diler koji će ti prodati joint, i sutra si opet fit za slijedeću rundu indoktrinacije. U stvari, od slobodoumnoga čovjeka se stvara nesposobnjakovića, ovisnika, i bedaka kojega, kad se potroši, baci se kao istrošenu krpu u reciklažu. Uzori u društvu više nisu ljudi koji čine dobro, pošteni i radišni ljudi, nego mulci, dripci, lažne i astronomski plaćene zvijezde sa estradne scene i iz svijeta sporta i filma, raznorazni skorojevići i novopečeni bogataši koji naručuju najskuplje automobile i jahte, Penthouse-stanove, i izražavaju želju postati gradonačelncima, županima, ministrima, predsjednikom i premijerom, jer novcem možeš kupiti sve, pa i ugled – u sustavu liberalne demokracije. Mafijaši tako postaju ugledni građani, a usrani jet-set postaje uzor za sve u društvu.

U biti, usred Europske unije nalazimo se kao u poznome dobu korumpiranoga Rimskog Carstva u kojemu caruje mito, razvratništvo i blud, amnezija i životni defetizam.

Kad se još dogode tektonski poremaćaji i velike krize u svijetu, tipa teoristički napadi, evo prilike za smanjivanje građanskih ustavnih prava, tobože radi zaštite građana. Brze izmjene kaznenog zakona preko noći, bez javne rasprave, čak ni parlamentarnoga plenuma, treba uvjeriti građane da je pet do 12 ili je vrag odnio šalu. Liberalna indoktrinacija se služi i stvaranjem umjetnog straha, kao što je nedavno nakon bombaških atentata u Zagrebu na jednog predsjednikova prijatelja rečeno s najvišeg mjesta da se neće tolerirati „bejrutizacija“ niti Zagreba, niti Hrvatske! „Bejrutizacija“ podrazumijeva građanski rat kao u Beirutu i Libanonu ali od građanskog rata u Hrvatskoj ni traga ni glasa, međutim, liberalni mediji su nas uvjerili i uvjeravaju nas da je upravo tako, te da su potrebne mjere da se to spriječi. Obično takve mjere uskraćuju slobodi da bude sloboda, javnoj riječi da bude javna riječ, a sloboda javne riječi je obično prva na udaru jer je i najopasnija za manipulatore; policijska država se uvodi na mala vrata, zakoni o tako zvanoj domovinskoj sigurnosti niču kao gljive poslije kiše. Kritični novinari tako preko noći nestanu; nije ih progutao mrak, kao u komunizmu i fašizmu, „samo“ što su dobili nogu u tur, i nema ih više u javnosti, na televiziji, u novinskoj redakciji; ista stvar je s kritičnim javnim službenicima, s nastavnicima, i svim onim ljudima koji su na izvoru kontakta s večim brojem ljudi; poznati političari, omiljeni u narodu, preko noći nestanu s TV-ekrana, ako su uopće u Hrvatskoj ikada i bili na Hrvaskoj televiziji, režim liberalne demokracije ih preko svojih dvorskih urednika i novinara stave pod cenzuru, i stvar riješena; ista stvar je s povjesničarima: dok dvorski povjesničari objavljuju knjigu za knjigom, kao na tekućoj traci, naravno, sve sa blagoslovom vladajućih i iz državnog proračuna, dotle kritični povjesničari, sociolozi, pedagozi, profesori i svi utjecajni ljudi koji autonomno razmišljaju, koji su neovisni intelektualci, dolaze pod udar režima, skinu se s dražvnog proračuna, izbace iz instituta i javne ustanove na ulicu, i čiča miča, gotova priča! Na kraju krajeva, svjetska je financijska kriza, i treba štedjet.

Projekti koji šire destrukciju imaju prednost pred projektima koji u Hrvatskoj trebaju učvrstiti demokratski poredak. Što će nam demokracija kad možemo uvoziti strane ideologije poput liberalne demokracije; to što su strane ideologije u 20. st. uništile Hrvatsku, kao komunizam i fašizam, nikome ništa, glavno da se uvozi i ispuni uvozni plan. U pravilu ni riječi u liberalnim medijima o uzrocima svjetske financijske krize, niti o tome da vlasnici angloameričkih banaka koji su prouzročile tu krizu trebaju kazeno odgovarati; nema odgovornosti za potrkčala od vlasnika banaka, raznorazne i astronomski plaćene menadžere i burzovne špekulante! Nikoga u liberalnim medijima ne brine što cijena nafte preko noći naraste na 150 dolara po barelu, ili padne na 40 dolara. Kad zakaže sustav liberalne demokracije i neokapitalizam, evo naroda koji će iz svog džepa sanirati posrnule banke, tako da odgovaraju kradljivci kokoši, dok one velike lopuže i gangsteri koji kradu za pisačim stolom u velikom stilu dobiju u liberalnoj demokraciji novu priliku za stjecanje osobnoga bogatstva, za profiterstvo bez limita.

Rezutat toga može biti samo kaos, revolucije i ratni sukobi, prolijevanje nedužne krvi, sve dok čovjek ne dođe pameti i tome ne stane na kraj jednom jedinom riječju: demokracija!

CBK

nedjelja, 04.01.2009.

GREETINGS FROM MOSCOW - TAJNA DOUŠNIČKA IZVJEŠĆA JOSIPA BROZA "VALTERA"

KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U KOMINTERNI –
- Od referenta do prokazivača i klevetnika, i generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, maršala Tita

II/II

Austrijski psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz istražio je tajne arhive Kominterne koji su nakon pada Berlinskog zida i sloma „prve zemlje socijalizma“, Sovjetskog Saveza (SSSR) postali dostupni za povijesne istraživače i javnost, i otkrio je zanimljive i zastrašujuće informacije o nekadašnjem polustoljetnom čelniku jugoslavenske komunističke partije koje su u službenoj biografiji Josipa Broza - Tita ostale bivšoj jugoslavenskoj i današnjoj hrvatskoj javnosti nedostupne. Pod kodnim imenom Kominterne „Fridrih Fridrihovič Valter“ je njezin agent i doušnik sovjetske tajne policije Josip Broz izdao vodeće jugoslavenske komuniste kako bi se dokopao funkcije člana politbiroa, i na koncu funkcije generalnog sekretara politbiroao CK KPJ koju je određivao komunistički tiranin, diktator i masovni zločinac Josif Visarionovič Džugašvili „Staljin“.

Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano).



Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom ratu;

Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je ubijao ratne zarobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 ratnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, zatvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao strijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila smrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 zarobljenika, strijeljano je u znak odmazde drugih 50; mučenja su u tim zatvorima bila na dnevnom redu; njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. (Izvor: Crna knjiga komunizma, poglavlje „Internacionalne brigade“, str. 383.) Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima, slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ u protunarodnom tako zvanom „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“, iako se u praksi pokazao istim kao fašistički pokret – beskrupuloznim prema civilma i ratnim zarobljenicima, posebno prema onim Hrvatima koji su se u WWII borili za opstanak hrvatske države nasuprot ideji o obnovi Jugoslavije i uspostavi komunističkoga poretka.

Josip Broz je u fokus interesa boljševika došao nakon što je na Bombaškom procesu, na kojemu je bio optužen, izjavio u Zagrebu, 1928. godine: „Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije! “ Na tom tragu je bilo i poslijeratno jugoslavensko socijalističko pravosuđe, a i pravosuđe Republike Hrvatske i danas trpi posljedice Josipa Broza maršala Tita.

Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ. Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu.

Kako bi prikrio sramotno prokazivanje svojih drugova, Josip Broz - Tito je krivotvorio svoju biografiju, navodeći krivi datum svoga imenovanja za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, a prilikom dolaska u Pariz laže svoje jugoslavenske drugove da ga je Kominterna imenovala generalnim sekretarom iako je tada bio kooptiran tek kao član politbiroa, a ne kao generalni sekretar jugoslavenske komunističke partije, dakle, lažno se predstavljao!

Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz «Fridrih Valter» napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom

«Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije»

Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove iz svoga izvješća isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.)

Ponovni dolazak u Moskvu 1938. je Brozu omogućio sovjetski obavještajac i jugoslavenski komunist Josip Kopinič. Josip Broz, kad bi bio u škripcu, znao je cmizdrit i molit, isto kao Anto Đapić, što je tipično cincarsko oportunističko ponašanje. - Ne može se ovako živjeti - rekao je „Valter“ jednoga srpanjskog dana u Parizu 1938. svome drugu Kopiniču. Žaleći mu se da još nije dobio vizu za SSSR, Josip Broz je molio Kopiniča: „Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš da ideš u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu.“ Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, „sa 200.000 franaka u džepu“ otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: „Ja bih želio da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.“ Mjesec dana nakon „Valterove“ odluke da svoje drugove „s veseljem“ potjera iz KPJ i anatemizira kao izdajnike komunizma, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana trojica osnivača KPJ kada su pripadnici NKVD do smrti ustrijeljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu Markovića.

Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srbijanske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno najuže „rukovodstvo“, a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne. U Kraljvini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije ali je pobjegao iz kaznionice i potražio spas u „prvoj zemlji socijalizma“ - u Sovjetskom Savezu (SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za „frakcionaštvo“. Takva optužba je bila jedna od najtežih optužbi u komunističkom svijetu.

OBJAŠENJENJE: godine 1925. je osnivač Crvene armije, Lav Trocki, smijenjen s položaja „ratnog komesara“ jer je njegova tez o „permanentnoj revoluciji“ došla u oporbu u odnosu prema Staljinovoj tezi o „Socijalizmu u jednoj zemlji“; Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Trockog, a za Staljina se negativno izjasnio; dvije godine nakon toga je Staljinov režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije, s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna služba ga je 1940. ubila u Mexicu; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za frakcionaštvo ili za „trockizam“.

Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Josip Broz javio Kominterni da ga je proglasio velikim grešnikom i izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao dok je Josip Broz u vrijeme osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu. Simo Miljuš, pak, bio je visokopozicionirani „organizacijski sekretar“ KPJ. U SSSR je emigrirao godine 1933. gdje je dobio ime „Ilja Georgievič Kuburić“. Uhićen je 19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939. godine proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš, strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih sekretara politbiroa CK KPJ.
Doktorat matematike je Marković stekao 1913. godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj jugoslavenskoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda, i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u (prvu) tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom, što ga je godine 1929. stajalo članstva u KPJ, ali je u članstvo komunističke partije vraćen 1935. godine. Odmah po dolasku na rad u Kominternu godine 1935. je Broz rezidentima NKVD skrenuo pažnju da se oko Sime Markovića, „kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici“. Sugerirao je da u Markovića „ne treba imati povjerenja“ jer je „očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo“. Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je, boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najškolovanijih jugoslavenskih komunista kada je krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio „vođa desne frakcije“ i s neskrivenim prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio „nikakve razgovore“. Istog dana kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. ubijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je uhićen zbog komunističke aktivnosti ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog sekretara CK KPJ. Zbog optužbi za najopasniju komunističku herezu, onu za trockizam, „drug“ Šeremet isključen je 1931. iz KPJ i protjeran iz Europe u Aziju odnosno iz Moskve u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i grad Alma Atu odnosno tisuće i tisuće km istočno od Moskve, južno od Sibira. Nakon toga mu je 1935. odobren povratak u Moskvu i stavljen je na raspolaganje Kominterni, i 19. srpnja 1938. uhićen u Moskvi. Čim je u Moskvu stigla poruka Josipa Broza „Valtera“ da je drug Šeremet balast komunističke partije i štetočina koja je „varala Kominternu“, drug Akif Šeremet iz Bosne strijeljan je u Moskvi, 19. travnja 1939. godine.

Istu fatalnu ocjenu gazdama u Moskvi je Josip Broz dao za svoje drugove Vilima Horvaja (njemačkog podrijetla), od jugoslavenskih drugova zvan „Milan Belić“, a poznat po moskovskom pseudonimu „Stepan Antonovič“, visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske, zatim, učitelja Janka Jovanovića, vođu mačvanskih komunista i „španskog borca“, kao i crnogorskog ljevičara i bivšeg generalnog sekretara KPJ, Jovana Mališića, poznat po pseudonimu „Ivan Pavlović“ koji je 1927. godine u Lenjingradu (Sv. Petrograd) završio studij na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije, a kojega je Josip Broz „Valter“ cinkao (prokazao) Staljinu optužujući ga za „obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije“. Za svog druga, srbijanskog komunista Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, Josip Broz kaže da o njemu „nije imao loše mišljenje jer ga je malo poznavao“. Sumnjičavost prema svom zagrebačkom drugu Antunu Mavraku Kerberu imao je i prije njegova pogubljenja u Moskvi: „Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga“ - piše Josip Broz, svjestan činjenice da je Staljinov režim stavio navodne trockiste na prvo, počasno mjesto svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke je Josip Broz imao jedino s mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom, s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojedobno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: „Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja. Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji.“ A onda je uslijedio obrat: „(...)Nu, ja mislim da je moja greška u tomu što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje poznavao pa ga nisam bolje upoznao.“ Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mjestu, NKVD ne bi „Valtera“ iznenadio. Smrtnu presudu, pak, Živojinu Pavloviću je „Valter“, po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Riječ je o knjizi «Bilanca sovjetskog termidora» u kojoj Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje komunističkih pogroma u Sovjetskom Savezu. U ovoj knjizi, „posvećenoj žrtvama Staljinovog terora“ Pavlović je bio izričit: „Duboko sam uvjeren da Milan Gorkič, kao ni ostali koji su uhićeni u Moskvi, nisu špijuni.“ Pavlovićeva knjiga tiskana je 1940. u Beogradu na srpskom jeziku (na ćirilici), ali je bila „zabranjena i još u tiskari zaplijenjena“ jer su se ondašnje jugoslavenske vlasti željele dodvoriti Staljinu zbog pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Sovjetskog Saveza i Kraljevine Jugoslavije. (Knjiga je ipak doživjela reprint-izdanje godine 1989. u izdanju užičkog časopisa „Međaj“.)

Mrlju sa strijeljanja svog prethodnika, „Milana Gorkiča“ jugoslavenski diktator, maršal Tito, nije skinuo do kraja svog života – 20 godina nakon poništavanja lažnih optužbi, za vrijeme Hruščova, protiv ovog nevinog čovjeka, 1977. godine je jugoslavenski diktator rekao kako
„moramo mu dati odgovarajuće mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta“, ali, u preostale tri godine života šef jugokomunističke partije, pod kodnim imenom „Tito“ nije „Gorkiča“ dao rehabilitirati, vjerojatno zato jer bi na taj način doveo u pitanje suštinu vlastite oportunističke i krvave karijere.

Upravo kada su glavni Titovi konkurenti, što njegovom prokazivačkom i klevetničkom zaslugom bili izbačeni iz KPJ, a većina ubijena u istražnom zatvoru u Moskvi, u sovjetskoj metropoli se pojavio „Valterov“ najopasniji suparnik među jugoslavenskim komunistima za jugokomunističko vodstvo: Petko Miletić:

Po najpoznatijem jugoslavenskom komunistu Miletiću zvala se čak i jedna oružana topnička brigada u španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila kod Kolašina u Crnoj Gori. Majka mu je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Crnoj Gori, bliska rođakinja Svetozara Miloševića, oca balkanskog zločinca Slobodana Miloševića. Prvi puta se sa komunističkim prevratničkim idejama susreo za vrijeme boljševičke revolucije u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata, učeći tamo stolarski zanat. Za vrijeme revolucije crvenih u Mađarskoj doživio je prvo vatreno krštenje, i prvo iskustvo u zatvoru. Skitajući Srednjom Europom i učlanivši se u nekoliko komunističkih partija, zapao je za oko Kominterni, pa je tridesetih godina 20. stoljeća, poslije „školovanja u Moskvi“, ušao u najuže „rukovodstvo“ KPJ. U to vrijeme vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine. Uhićen je 28. lipnja godine 1932. u Mađarskoj i predan jugoslavenskoj policiji. Po njega je u pograničnu Suboticu osobno došao najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade policijske uprave Beograda, Đorđe Kosmajac. Petko Miletić dobio je pečat najopasnijeg protivnika jugoslavenskog režima dinastije Karađorđević i srpske Radikalne partije, i kao takvome su mu u istražnom zatvoru okovali i ruke i noge lancima i mučili ga 50 dana. Glas o mučenju Petka Miletića proširio se cijelim svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu su jugoslavenskim vlastima uputili čak Nehru i nobelovac Albert Einstein. Upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i suđenje doći glave, ali ne zbog torture koju je prošao i koja ga je čekala poslije suđenja, već zbog iznenadne klevetničke optužbe koja će na njegov račun stići 1937. od njegova druga Josipa Broza. Uz potporu Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićeva odvjetnika Bore Prodanovića će Josip Broz „isfabrikovati“ i nekoliko kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikada neće biti dokazana. Da bi Petku Miletiću slomio vrat, „Valter“ će aktivirati sve svoje veze u Kominterni i tajnoj policiji NKVD. Presudna bitka, koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedeset godina, odigrat će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine: mjeseca listopada 1937. godine Josip Broz fizički napad na Petka Miletića, od strane Brozova starog partijskog druga Andrije Hebranga, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, doživljava kao „alarmantnu vijest“. „Zar je to moguće“, piše Josip Broz „Mirotočivome“ Hebrangu, nazivajući njegov čin „antipartijskim ispadom“, a Petka Miletića „našim dobrim drugom“. „Trgni se dok nije kasno“, opominje „Valter“ Andriju Hebranga, ljuteći se na njega zbog tučnjave i nazivajući ga zbog toga „nekadašnjim drugom i prijateljem“. Mjesec dana kasnije kada je ubojstvom Josipa Čižinskog alias „Milana Gorkiča“ u Moskvi funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala prazna (tada je Staljin dao raspustiti i Centralni komitet KPJ i obustavio financijsku pomoć ovoj balkanskoj komunističkoj partiji), Josip Broz je Miletića najednom počeo nazivati „bezočnim lažovom i varalicom“ koji „ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije“. A ta ambicija je „bolesna“ zato što je Petko Miletić pomislio isto što i Josip Broz, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, te je pokušaj ostvarivanja te ambicije nazvao „zločinom“.
Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „Valter“ je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je „Valter“ već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom „za sva vremena“ izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u „prvu zemlju socijalizma“, kipio je od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz „Valter“ nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu „malo nategnuti rebra“. Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova.
Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa „licemjer i lažljivac“, „frazer i neznalica“, „vješt intrigant i frakcijski maher“, „licemjer i lažljivac od glave do pete“... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. „Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji“ - branio se Miletić. „Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.“ Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. „Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio“ - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir.

Nakon što je Staljin dao u Sovjetskom Savezu ubiti 19. travnja 1939. godine čelnike Komunističke partije Jugoslavije, „drugove“ Novakovića, Markovića, Miljuša, Šeremeta, Mališića, Ćopića i Miletića (prije toga Čižinskog „Gorkiča“), Josip Broz „Valter“ je od Staljina nagrađen funkcijom generalnog sekretara politbiroa CK KPJ.

Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je „Valtera“ da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.

„Valter“ „Tito“ je na čelo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije došao odlukom Kominterne (Komunističke internacionale sa sjedištem u Moskvi). Na „V. zemaljskoj konferenciji KPJ“, održanoj u Zagrebu (Dubrava) od 19. – 23. listopada 1940. godine, je formalno potvrđena odluka Moskva od prije tako da su članovi KPJ „izabrali“ Josipa Broza - Tita za generalnog sekretara CK KPJ, navodi gospođa Ljubica Štefan, i citira izvor: Moša Pijade (Titov suborac, boljševik iz Srbije, prije Prvog svjetskog rata član zavjereničke terorističke organizacije Crne ruke) godine 1956. u Enciklopediji Jugoslavije u kojoj navedenu sjednicu jugoslavenskih komunista ocjenjuje kao „istorisku“. Podsjetimo: SSSR je u vrijeme održavanja „V. zemaljske konferencije KPJ još bio u dobrim odnosima s Hitlerom, vezan uz Njemačku bilateralnim paktom. Staljin i Hitler zajedno su 1939. napali i podijelili Poljsku, i okupirali svaki svoj dio plijena. SSSR je mirno promatrao širenje granica 3. Reicha okupacijom jedne za drugom europske zemlje, ne protiveći se tome nijednom riječju, pa se ni u rezoluciji „V. zemaljske konferencije KPJ“ Hitler i nacizam ne napadaju. Komunistička partija Jugoslavije u vrijeme fašističke agresije Italije i Njemačke ne vodi antifašističku politiku, niti antifašističku propagandu.

(Poglavlje „TITOVE LAŽI O RJEŠAVANJU NACIONALNOG PITANJA“ u knjizi Ljubice Štefan pod naslovom „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999.)

Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu



U izdaji, klevetanju svoje supruge Anne König, Josipu Brozu „Valteru Titu“ nije trebala pomoć boljševika Josipa Kraša, Milovana Đilasa, Ive Lole Ribara ili Edvarda Kardelja. Svoju zakonitu suprugu je riješio sam, zato što je bio kukavica i oportunist, bojeći se stati na stranu svoje uhićene žene u Moskvi, iako je znao da je nedužna. Josip Broz -Tito imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: „Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?“ Sam Tito u istoj pjesmi odgovara: „Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!“

Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka. Pelagijine nasljednice bile su navedena Njemica Anna König (Elza Johana Kenig) koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom „Lusi“, i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu Luks gdje je 1935. boravio i Josip Broz koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim „Fridrih Fridrihovič Valter“. Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je Brozovu ženu 29. listopada 1937. godine, kada se „Valter“ nalazio izvan Sovjetskog Saveza. Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za „izdaju“, da je netko „fašistički špijun“ i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao „fašističke špijune“ nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug „Milan Gorkič“ odnosno Josif Čižinski Vaclarović. Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu Lusi, Josip Broz „Tito“ se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama.

Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne „Fridrih Valter“ je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da „Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu“. Pored toga kajao se „Valter“ Broz: „Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene“. Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu Lusi cijenio, posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite „drugove“, čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom „napretka“ društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života.

Godine 1937. je po nalogu Kominterne osnovana KP Slovenije i KP Hrvatske. KPH je osnovana po Staljinovom nalogu zato što su komunisti smatrali da će na taj način, postavivši hrvatsko nacionalne pitanje u Jugoslaviji, lakše srušiti kapitalistički beogradski režim Kraljevine Jugoslavije s kojim Sovjetski Savez nije imao diplomatske odnose.

Josip Broz je 1939. prihvatio pakt Hitler-Staljin kojim je započeo Drugi svjetski rat i zajedniči, njemački i sovjetski napad na Poljsku. Tim paktom počeo je i Hitlerov program „Endlösung“ (tzv. konačno rješenje židovskog pitanja) odnosno njemački nacistički pokolj poljskih Židova (oko 2 milijuna, preživjelo je tri tisuće), i poljske inteligencije, kao i sovjetski komunistički pokolj zarobljenih časnika poljske vojske u Katinu kraj grada Smolenska u (sovjetskoj) Rusiji 1940. godine, i „klasna borba“ protiv „klasnog neprijatelja“ u baltičkim republikama koje je Crvena armija zauzela. Sovjetska tajna policija NKVD je u „klasnom ratu“ protiv naroda Litve, Estonije i Latvije deportirala narode baltičkih republika u Sibir. Sve te zločinačke akcije je poslušno podržavala Komunistička partija Jugoslavije i njen generalni sekretar Josip Broz - Tito. Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu „Tito“, je na Drugom zasjedanju jugokomunista u Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije. Godine 1974. su ga jugokomunisti proglasili doživotnim predsjednikom Jugoslavije, a vladajući titoisti u Republici Hrvatskoj održavaju kult ličnosti maršala Tita, što koči demokratski napredak hrvatskoga društva!


Slijednik kulta ličnosti maršala Tita u Republici Hrvatskoj, 2008.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je Tito zapadne antifašističke Saveznike, Engleze i Amerikance, smatrao „klasnim neprijateljima“. Po naredbi Tita su njegovi najuži suradnici iz partizanske vojske, politbiroa CK KPJ i agenti Velebit, Đilas i Koča Popović pregovarali s predstavnicima njemačke vojske u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Sarajevu, Gornjem Vakufu i Zagrebu. Sa glavnim zapovjednikom Wehrmachta za Jugoistok, generalom i maršalom Alexanderom Löhrom, Titovi su izaslanici, zbog velike osovinske protupartizanske ofenzive 1943. godine, pregovarali o prekidu vatre između jugoslavenskih partizanskih i njemačkih snaga: Tito je tražio da mu Nijemci ne smetaju u napadu na četnike, i ustaše i domobrane, a njegovi partizani neće napadati njemačku vojsku. Tito se spremao napasti Engleze i Amerikance ukoliko naprave inavaziju u hrvatskoj Dalmaciji (takvu je instrukciju dobio od Staljina). Dok su Titovi partizani, zavedeni od Tita kao „guske u magli“, ginuli u borbi protiv fašista i njihovih saveznika, Tito je s fašistima pregovarao. Za Josipa Broza - Tita su Englezi bili opasniji od Nijemaca zato što su Englezi uvodili demokraciju i ugrožavali njegov san o diktaturi u komunizmu. Po ocjeni bivšeg srbijanskog komuniste Pere Simića je Churchill od 1941. podržavao Titov pokret, a od 1943. su Zapadni antifašistički saveznici i priznali Titov pokret zato što je sovjetska obavještajna služba Englezima podmetnula dezinformacije, na osnovi kojih je Churchill mislio da Tito neće pod krinkom borbe protiv fašizma voditi revoluciju, dok su Sovjeti znali da jugoslavenski komunisti provode Oktobarsku revoluciju na području Hrvatske i bivše Jugoslavije. Kad su se pisali zakoni na tzv. «oslobođenom» teritoriju bivše Jugoslavije, Titovi jugokomunisti imali su podlogu iz Moskve. Primjerice, kad su pisali zakon o tužilaštvu (državnom odvjetništvu), dobili su iz sovjetske Rusije predložak od (zločinca) Višinskog (poznati javni tužilac, strah i trepet svoga doba) koji je vodio tzv. Moskovske procese, glavnu predstavu Staljinovih čistki. Onda su to preveli s ruskog i uključili u svoje programe za poslijeratnu Jugoslaviju. Svoje vojne jedinice titoistički partizani nazvali su „proleterskim brigadama“, a partizanski protunarodni tako zvani „Naordnooslobodilački odbori“ (NOO) i tzv. „Narodnooslobodilački pokret“ (NOP) bio je pod stopostotnom kontrolom jugoslavenske komunističke partije i Komunističke partije Hrvatske, na hrvatskom području. U svakoj partizanskoj vojnoj jedinici nalazio se tzv. politički komesar, čiji je zadatak bio da među partizanskim borcima vrši komunističku propagandu (agitprop ili agitacijska propaganda), da ideološki obrađuje mišljenje partizana, da pod kontrolom drži borbeni moral, i da vrši partijsku kontrolu nad partizanskim jedinicama jugoslavenske armije. Obično su politički komesari bili najokorjeli poticatelji ratnih zločina i najgori de facto ratni zločinci. Naputke je politkomesar dobivao izravno od centralnog komiteta komunističke partije, ili od politbiroa odnosno od glavnog ili „Vrhovnog štaba“ partizanske armije.

Nema sumnje da je sovjetski režim nakon Drugog svjetskog rata koristio Brozova tajna doušnička izvješća sovjetskoj političkoj policiji NKVD kao sredstvo ucjene maršala Tita, kao na primjer prilikom Hrvatskog proljeća 1971. kada je generalni sekretar KPSS, Leonid Brežnjev u trosatnom monologu s Titom u Beogradu naredio rušenje reformiranoga partijskog rukovodstva Savke i Tripala i obračun s hrvatskim proljećarima, pod izgovorom zaštite "socijalizma".

Tito je iskoristio totalitarnu komunističku ideologiju da bi zadovoljio svoj nezasitni nagon za apsolutnom vlašću i moći, isto kao i Staljin. Po ocjeni reformiranoga komunista Mike Tripala je Tito pripadao staroj lenjinističkoj školi koja je dogmatski shvaćala „klasnu borbu“, „diktaturu proletarijata“ i „rukovodeću“ ulogu Partije. Greška, međutim, nije bila u (Josipu Brozu) Titu nego u sustava komunističke partije i ideologiji marksizma. Na koncu je Josip Broz „Valter Tito“ sa 35 godina vladanja postao u Europi diktator s najdužim stažom.

CBK

O istoj temi vidi članak u Jutarnjem listu, od 8.1.2009. pod naslovom:
"Tito je cinkao drugove koji su kasnije ubijeni"

U jednom od slijedećih postova: o rasizmu Karla Marxa i Friedricha Engelsa!

petak, 02.01.2009.

HIGHLIGHTS FROM MOSCOW - JOSIP BROZ "WALTER TITO"

Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova (Biblija, Ev. Iv 3,20)

KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U KOMINTERNI -
- Od referenta do prokazivača i klevetnika


Osuđeni terorist-bombaš, doušnik sovjetske tajne policije i agent Kominterne:
Josip Broz "Valter Tito"

I./II.

Austrijski psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz istražio je tajne arhive Kominterne koji su nakon pada Berlinskog zida i sloma „prve zemlje socijalizma“, Sovjetskog Saveza (SSSR), postali dostupni za povijesne istraživače i javnost, i otkrio je zanimljive informacije o nekadašnjem polustoljetnom čelniku jugoslavenske komunističke partije koje su u službenoj biografiji Josipa Broza - Tita ostale bivšoj jugoslavenskoj, i današnjoj hrvatskoj javnosti nedostupne.

Službeni Titov biograf, povjesničar jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije Vladimir Dedijer, koji je Titovu biografiju napisao za njegova života, i koja je od maršala Tita dobila kvačicu u znak odobravanja za njenu publikaciju, nije znao, ili nije htio znati tamnu stranu njegova vrhovnoga komandanta, „druga“ Tita. Josip Broz - Tito je u svojoj biografiji prešutio sve detalje vezane za njegov boravak u centrali međunarodne terorističke organizacije Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi, tridesetih godina 20. stoljeća, kao i svoje sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu ali je zato njegov suborac i „španac“, talijanski predsjednik Pertini, na Titovu sprovodu u Beogradu se prilikom upisa u knjigu žalosti prisjetio slavnih dana borbe protiv fašizma u Španjolskoj. Ti slavni antifašistički dani izgledali su tako da je doušnik sovjetske tajne službe i policije NKVD, i tajni agent Kominterne, Josip Broz „Valter“, sudjelovao u španjolskom građanskom ratu u likvidaciji cijeloga niza istaknutih antifašista i cvijeta španjolskih marksista po Staljinovu naređenju, isto kao što je u Kominterni sudjelovao u likvidaciji jugoslavenske marksističke inteligencije i osnivača i vodećih funkcionera Komunističke partije Jugoslavije, sa ciljem eliminacije svih njegovih potencijalnih protukandidata za čelno mjesto politbiroa Centralnog komiteta KPJ koje je ostalo upražnjeno nakon što je staljinistički režim u Moskvi, 1. studenog 1937. do smrti strijeljao generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „druga“ Josipa Čižinski koji je nosio Kominternino konspirativno ime „Milan Gorkič“. Žrtve Brozove pohlepe u borbi za vlast postale su i njegove dvije zakonite supruge koje je također oklevetao, i koje su završile pred streljačkim vodom sovjetske tajne policije, pod lažnom optužbom da su „fašistički špijuni“.

Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!

Glavni izvor za ovaj post o tamnoj strani maršala Tita je navedeni austrijski psihoanalitičar i njegova knjiga „Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940.“, kao i slovenska povjesničarka dr. Jerce Vodušek Starič, i njena knjiga kojom se ovaj puta neću baviti ali ću spomenuti njezin razgovor za Jutarnji list od 14.5.2005. pod naslovom „Mit o Titu kao geniju je za naivce, on je naredio masovne pokolje“, i poglavlje „TITOVE LAŽI O RJEŠAVANJU NACIONALNOG PITANJA“ u knjizi Ljubice Štefan pod naslovom „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999. Pero Simić, glavni urednik srbijanskih novina «Večernje novosti» od 1999. do 2000. godine, analitičar Josipa Broza -Tita, tvrdi u svojoj kritičkoj knjizi „Svetac i magle“, predstavljena hrvatskoj javnosti u razgovoru za zagrebački tjednik „Nacional“, u broju od 28. studenog 2006. (članak „Tito je na vrh KPJ došao CINKARENJEM“), da je Kominterna bila teroristička organizacija, i da je predstavljala „petu kolonu Sovjetskog Saveza“ odnosno urotničku organizaciju u onim zemljama u kojima je podržavala komunističke partije, tako i KPH za vrijeme ustanka od 22. lipnja 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički informacijski biro koji je postojao do 1956. godine, a do 1948. je sjedište imao u Beogradu.

Za početak ću citirati Staljinovu ciničnu izjavu o njegovu šegrtu: „Tito je „molodjec“, on je sve svoje protivnike pobio!“

Titova „antifašistička“ djelatnost uoči njegove „antifašističke“ borbe u Drugom svjetskom ratu:

Dok je desetar austrougarske vojske, odlikovan zbog njegove borbe protiv srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, kao ratni zarobljenik boravio u ruskom ratnom zarobljeništvu, njegov ratni drug Vladimir Čopić, također ratni zarobljenik u Rusiji, pobjegao je iz zarobjeništva i sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji i listopadskom veleprevratu 1917. na strani marksista. S nekolicinom jugoslavenski orijentiranih ratnih zarobljenika u Rusiji, Hrvata, Slovenaca i Srba, formira i prvu jugoslavensku komunističku organizaciju koja je bila dio sovjetske boljševičke partije. Ćopić s nekoliko stotina Hrvata, Slovenaca i Srba iz bivše Austro-Ugarske kreće u proboj Solunskog fronta i osnivanje Jugoslavije dok je bravar Broz i dalje ostao u zarobljeništvu u Sovjetskom Savezu. Dvije godine nakon osnivanja prve Jugoslavije Josip Broz stiže u jednom teretnom vagonu željeznice u Kraljevinu SHS sa zarobljenim austrougarskim vojnicima. Vrativši se u Zagreb, 1920. godine Josip Broz postaje član već osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti) (SRPJ(k)) u kojoj „rukovodeću“ ulogu ima njegov ratni drug Vladimir Ćopić dok je Josip Broz do 1934. bio komunistički funkcionar (aparatčik) na nižoj i srednjoj partijskoj razini (jugoslavenska komunistička partija osnovana je 1919. godine u Vukovaru, i obnovljena je 2005. godine, također u Vukovaru, ali vlada Republike Hrvatske nije zabranila njen rad; jedino je odbila tu komunističku partiju registrirat, ali pod prozirnim izgovorom da njeni osnivači nisu imali nužni zakonski kvorum).

Vladimir Ćopić se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji i „radu“ Lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i jugoslavenski književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu gdje je, naravno, kao komunist dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario komunističku karijeru kada je postao „instruktor Kominterne“ pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik Petnaeste brigade „Linkoln“ u španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.

– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:

„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“

Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom:

«Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije»

Izvješća su pisana na ruskoj ćirilici, i na strojopisu, potpisana sa Kominternovim konspirativnim imenom „Fridrih Fridrihovič Valter“, što je bilo tajno ime Josipa Broza, a koja je svojim agentima davala Kominterna kako bi ih zaštitila od progona u europskim državama u kojima se na komunizam i marksističku ideologiju opravdano gledalo neprijateljski, kao na opasnost, i u kojima je rad komunističke partije bio zabranjen. Nakon bombaških atentata na vodeće dužnosnike Kraljevine SHS je velikosrpski režim ubrzo stavio KPJ po zakonu o zaštiti države izvan zakona tako da je rad komunista u prvoj Jugoslaviji bio ilegalan, osuđen na tajno i konspirativno djelovanje putem tajnih komunističkih ćelija.

Na svekomunističkom svjetskom kongresu, II kongresu Kominterne u Moskvi i Sv. Petrogradu, srpanj kolovoz 1920., je komunistička partija Sovjetskog Saveza donijela program o provođenju Svjetske proleterske revolucije izvan Sovjetskog Saveza, uz terorističko djelovanje komunističkih ćelija u kapitalističkim zemljama, čije su osnove dogovorene na osnivanju III. internacionale u Moskvi, ožujka 1919. godine kao „Predstupanj internacionalnih sovjetskih republika, i svjetske pobjede komunizma“ (Lenjin).

Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:

„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.

Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“.

Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je „Valter“ iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz „Fridrih Valter“ napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom „Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije“. U navedenom strašnom izvješću je Josip Broz „Fridrih Valter“, zvan poslije „Tito“, oklevetao svoje jugoslavenske «drugove» i vodeće članove CK KPJ, čak i svoju bivšu rusku i aktualnu njemačku suprugu, ne znajući da je NKVD njegovu drugu suprugu Anne König, kominternovskog tajnog imena „Lucija Bauer“, koju je Josip Broz zvao „Lusi“, u trenutku kada ju je u svom izvješću ocrnio, već bila strijeljana, pod lažnom optužbom da je njemački špijun. Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove, iz svoga izvješća, isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.)

Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.

Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić* (Josip Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Ivan Krajačić „Stevo“, Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinič „Vazduh“, Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi.) „Drug“ Kardelj radio je Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne.
„Valter“ se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima Gulag. Iz logora je pušten 20 godina poslije, 1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.

U izdaji čelnika KPJ u Moskvi Staljinu su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš! Franc Leskošek (šef slovenske Ozne), Milovan Đilas i Edvard Kardelj su zajedno s Titom, i nekim drugim jugoslavenskim boljševicima, kao Aleksandrom Rankovićem (šef jugoslavenske Ozne), Vladimirom Bakarićem, Ivanom Krajačićem "Stevom" (šefom hrvatske Ozne) i dr., organizatori genocida nad hrvatskim narodom, 1945. godine.

Interesantno je da su svi strijeljani jugoslavenski komunisti rehabilitirani od sovjetskog režima nakon Staljinove smrti, jedino svoje drugove, oklevetane i strijeljane, Josip Broz - Tito nikada nije rehabilitirao – sve do svoje smrti 1980. godine!

CBK

(Nastavak slijedi...)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.