Pregled posta

Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova (Biblija, Ev. Iv 3,20)

KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U KOMINTERNI -
- Od referenta do prokazivača i klevetnika


Osuđeni terorist-bombaš, doušnik sovjetske tajne policije i agent Kominterne:
Josip Broz "Valter Tito"

I./II.

Austrijski psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz istražio je tajne arhive Kominterne koji su nakon pada Berlinskog zida i sloma „prve zemlje socijalizma“, Sovjetskog Saveza (SSSR), postali dostupni za povijesne istraživače i javnost, i otkrio je zanimljive informacije o nekadašnjem polustoljetnom čelniku jugoslavenske komunističke partije koje su u službenoj biografiji Josipa Broza - Tita ostale bivšoj jugoslavenskoj, i današnjoj hrvatskoj javnosti nedostupne.

Službeni Titov biograf, povjesničar jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije Vladimir Dedijer, koji je Titovu biografiju napisao za njegova života, i koja je od maršala Tita dobila kvačicu u znak odobravanja za njenu publikaciju, nije znao, ili nije htio znati tamnu stranu njegova vrhovnoga komandanta, „druga“ Tita. Josip Broz - Tito je u svojoj biografiji prešutio sve detalje vezane za njegov boravak u centrali međunarodne terorističke organizacije Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi, tridesetih godina 20. stoljeća, kao i svoje sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu ali je zato njegov suborac i „španac“, talijanski predsjednik Pertini, na Titovu sprovodu u Beogradu se prilikom upisa u knjigu žalosti prisjetio slavnih dana borbe protiv fašizma u Španjolskoj. Ti slavni antifašistički dani izgledali su tako da je doušnik sovjetske tajne službe i policije NKVD, i tajni agent Kominterne, Josip Broz „Valter“, sudjelovao u španjolskom građanskom ratu u likvidaciji cijeloga niza istaknutih antifašista i cvijeta španjolskih marksista po Staljinovu naređenju, isto kao što je u Kominterni sudjelovao u likvidaciji jugoslavenske marksističke inteligencije i osnivača i vodećih funkcionera Komunističke partije Jugoslavije, sa ciljem eliminacije svih njegovih potencijalnih protukandidata za čelno mjesto politbiroa Centralnog komiteta KPJ koje je ostalo upražnjeno nakon što je staljinistički režim u Moskvi, 1. studenog 1937. do smrti strijeljao generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „druga“ Josipa Čižinski koji je nosio Kominternino konspirativno ime „Milan Gorkič“. Žrtve Brozove pohlepe u borbi za vlast postale su i njegove dvije zakonite supruge koje je također oklevetao, i koje su završile pred streljačkim vodom sovjetske tajne policije, pod lažnom optužbom da su „fašistički špijuni“.

Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!

Glavni izvor za ovaj post o tamnoj strani maršala Tita je navedeni austrijski psihoanalitičar i njegova knjiga „Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940.“, kao i slovenska povjesničarka dr. Jerce Vodušek Starič, i njena knjiga kojom se ovaj puta neću baviti ali ću spomenuti njezin razgovor za Jutarnji list od 14.5.2005. pod naslovom „Mit o Titu kao geniju je za naivce, on je naredio masovne pokolje“, i poglavlje „TITOVE LAŽI O RJEŠAVANJU NACIONALNOG PITANJA“ u knjizi Ljubice Štefan pod naslovom „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999. Pero Simić, glavni urednik srbijanskih novina «Večernje novosti» od 1999. do 2000. godine, analitičar Josipa Broza -Tita, tvrdi u svojoj kritičkoj knjizi „Svetac i magle“, predstavljena hrvatskoj javnosti u razgovoru za zagrebački tjednik „Nacional“, u broju od 28. studenog 2006. (članak „Tito je na vrh KPJ došao CINKARENJEM“), da je Kominterna bila teroristička organizacija, i da je predstavljala „petu kolonu Sovjetskog Saveza“ odnosno urotničku organizaciju u onim zemljama u kojima je podržavala komunističke partije, tako i KPH za vrijeme ustanka od 22. lipnja 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički informacijski biro koji je postojao do 1956. godine, a do 1948. je sjedište imao u Beogradu.

Za početak ću citirati Staljinovu ciničnu izjavu o njegovu šegrtu: „Tito je „molodjec“, on je sve svoje protivnike pobio!“

Titova „antifašistička“ djelatnost uoči njegove „antifašističke“ borbe u Drugom svjetskom ratu:

Dok je desetar austrougarske vojske, odlikovan zbog njegove borbe protiv srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, kao ratni zarobljenik boravio u ruskom ratnom zarobljeništvu, njegov ratni drug Vladimir Čopić, također ratni zarobljenik u Rusiji, pobjegao je iz zarobjeništva i sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji i listopadskom veleprevratu 1917. na strani marksista. S nekolicinom jugoslavenski orijentiranih ratnih zarobljenika u Rusiji, Hrvata, Slovenaca i Srba, formira i prvu jugoslavensku komunističku organizaciju koja je bila dio sovjetske boljševičke partije. Ćopić s nekoliko stotina Hrvata, Slovenaca i Srba iz bivše Austro-Ugarske kreće u proboj Solunskog fronta i osnivanje Jugoslavije dok je bravar Broz i dalje ostao u zarobljeništvu u Sovjetskom Savezu. Dvije godine nakon osnivanja prve Jugoslavije Josip Broz stiže u jednom teretnom vagonu željeznice u Kraljevinu SHS sa zarobljenim austrougarskim vojnicima. Vrativši se u Zagreb, 1920. godine Josip Broz postaje član već osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti) (SRPJ(k)) u kojoj „rukovodeću“ ulogu ima njegov ratni drug Vladimir Ćopić dok je Josip Broz do 1934. bio komunistički funkcionar (aparatčik) na nižoj i srednjoj partijskoj razini (jugoslavenska komunistička partija osnovana je 1919. godine u Vukovaru, i obnovljena je 2005. godine, također u Vukovaru, ali vlada Republike Hrvatske nije zabranila njen rad; jedino je odbila tu komunističku partiju registrirat, ali pod prozirnim izgovorom da njeni osnivači nisu imali nužni zakonski kvorum).

Vladimir Ćopić se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji i „radu“ Lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i jugoslavenski književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu gdje je, naravno, kao komunist dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario komunističku karijeru kada je postao „instruktor Kominterne“ pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik Petnaeste brigade „Linkoln“ u španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.

– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:

„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“

Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom:

«Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije»

Izvješća su pisana na ruskoj ćirilici, i na strojopisu, potpisana sa Kominternovim konspirativnim imenom „Fridrih Fridrihovič Valter“, što je bilo tajno ime Josipa Broza, a koja je svojim agentima davala Kominterna kako bi ih zaštitila od progona u europskim državama u kojima se na komunizam i marksističku ideologiju opravdano gledalo neprijateljski, kao na opasnost, i u kojima je rad komunističke partije bio zabranjen. Nakon bombaških atentata na vodeće dužnosnike Kraljevine SHS je velikosrpski režim ubrzo stavio KPJ po zakonu o zaštiti države izvan zakona tako da je rad komunista u prvoj Jugoslaviji bio ilegalan, osuđen na tajno i konspirativno djelovanje putem tajnih komunističkih ćelija.

Na svekomunističkom svjetskom kongresu, II kongresu Kominterne u Moskvi i Sv. Petrogradu, srpanj kolovoz 1920., je komunistička partija Sovjetskog Saveza donijela program o provođenju Svjetske proleterske revolucije izvan Sovjetskog Saveza, uz terorističko djelovanje komunističkih ćelija u kapitalističkim zemljama, čije su osnove dogovorene na osnivanju III. internacionale u Moskvi, ožujka 1919. godine kao „Predstupanj internacionalnih sovjetskih republika, i svjetske pobjede komunizma“ (Lenjin).

Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:

„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.

Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“.

Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je „Valter“ iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz „Fridrih Valter“ napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom „Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije“. U navedenom strašnom izvješću je Josip Broz „Fridrih Valter“, zvan poslije „Tito“, oklevetao svoje jugoslavenske «drugove» i vodeće članove CK KPJ, čak i svoju bivšu rusku i aktualnu njemačku suprugu, ne znajući da je NKVD njegovu drugu suprugu Anne König, kominternovskog tajnog imena „Lucija Bauer“, koju je Josip Broz zvao „Lusi“, u trenutku kada ju je u svom izvješću ocrnio, već bila strijeljana, pod lažnom optužbom da je njemački špijun. Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove, iz svoga izvješća, isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.)

Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.

Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić* (Josip Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Ivan Krajačić „Stevo“, Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinič „Vazduh“, Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe NKVD u Moskvi.) „Drug“ Kardelj radio je Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne.
„Valter“ se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima Gulag. Iz logora je pušten 20 godina poslije, 1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.

U izdaji čelnika KPJ u Moskvi Staljinu su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš! Franc Leskošek (šef slovenske Ozne), Milovan Đilas i Edvard Kardelj su zajedno s Titom, i nekim drugim jugoslavenskim boljševicima, kao Aleksandrom Rankovićem (šef jugoslavenske Ozne), Vladimirom Bakarićem, Ivanom Krajačićem "Stevom" (šefom hrvatske Ozne) i dr., organizatori genocida nad hrvatskim narodom, 1945. godine.

Interesantno je da su svi strijeljani jugoslavenski komunisti rehabilitirani od sovjetskog režima nakon Staljinove smrti, jedino svoje drugove, oklevetane i strijeljane, Josip Broz - Tito nikada nije rehabilitirao – sve do svoje smrti 1980. godine!

CBK

(Nastavak slijedi...)