CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U KOMINTERNI –
- Od referenta do prokazivača i klevetnika, i generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, maršala Tita

II/II

Austrijski psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz istražio je tajne arhive Kominterne koji su nakon pada Berlinskog zida i sloma „prve zemlje socijalizma“, Sovjetskog Saveza (SSSR) postali dostupni za povijesne istraživače i javnost, i otkrio je zanimljive i zastrašujuće informacije o nekadašnjem polustoljetnom čelniku jugoslavenske komunističke partije koje su u službenoj biografiji Josipa Broza - Tita ostale bivšoj jugoslavenskoj i današnjoj hrvatskoj javnosti nedostupne. Pod kodnim imenom Kominterne „Fridrih Fridrihovič Valter“ je njezin agent i doušnik sovjetske tajne policije Josip Broz izdao vodeće jugoslavenske komuniste kako bi se dokopao funkcije člana politbiroa, i na koncu funkcije generalnog sekretara politbiroao CK KPJ koju je određivao komunistički tiranin, diktator i masovni zločinac Josif Visarionovič Džugašvili „Staljin“.

Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano).



Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom ratu;

Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je ubijao ratne zarobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 ratnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, zatvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao strijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila smrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 zarobljenika, strijeljano je u znak odmazde drugih 50; mučenja su u tim zatvorima bila na dnevnom redu; njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. (Izvor: Crna knjiga komunizma, poglavlje „Internacionalne brigade“, str. 383.) Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima, slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ u protunarodnom tako zvanom „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“, iako se u praksi pokazao istim kao fašistički pokret – beskrupuloznim prema civilma i ratnim zarobljenicima, posebno prema onim Hrvatima koji su se u WWII borili za opstanak hrvatske države nasuprot ideji o obnovi Jugoslavije i uspostavi komunističkoga poretka.

Josip Broz je u fokus interesa boljševika došao nakon što je na Bombaškom procesu, na kojemu je bio optužen, izjavio u Zagrebu, 1928. godine: „Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije! “ Na tom tragu je bilo i poslijeratno jugoslavensko socijalističko pravosuđe, a i pravosuđe Republike Hrvatske i danas trpi posljedice Josipa Broza maršala Tita.

Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ. Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu.

Kako bi prikrio sramotno prokazivanje svojih drugova, Josip Broz - Tito je krivotvorio svoju biografiju, navodeći krivi datum svoga imenovanja za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, a prilikom dolaska u Pariz laže svoje jugoslavenske drugove da ga je Kominterna imenovala generalnim sekretarom iako je tada bio kooptiran tek kao član politbiroa, a ne kao generalni sekretar jugoslavenske komunističke partije, dakle, lažno se predstavljao!

Brozov drugi dolazak u Kominternu bio je 19. rujna 1938. godine, i taj boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se bezobzirno uključi u borbu za novog Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Za potrebe Kominterne i sovjetske tajne policije je Josip Broz «Fridrih Valter» napisao 1938. u Moskvi izvješće pod naslovom

«Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije»

Dvojica «drugova» koje je „Fridrih Valter“ ocrnio, Marković i Miljuš, nalazili su se u to vrijeme u moskovskom pritvoru u sjedištu zloglasne tajne policije u zgradi „Lubjanki“. Čim je „Valter“ u Moskvu javio da je oklevetane drugove iz svoga izvješća isključio u ožujku 1939. godine iz članstva KPJ, oklevetani su završili pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. (Tito je Staljinu poslao do kraja Drugog svjetskog rata oko pet tisuća (5000) šifriranih depeša.)

Ponovni dolazak u Moskvu 1938. je Brozu omogućio sovjetski obavještajac i jugoslavenski komunist Josip Kopinič. Josip Broz, kad bi bio u škripcu, znao je cmizdrit i molit, isto kao Anto Đapić, što je tipično cincarsko oportunističko ponašanje. - Ne može se ovako živjeti - rekao je „Valter“ jednoga srpanjskog dana u Parizu 1938. svome drugu Kopiniču. Žaleći mu se da još nije dobio vizu za SSSR, Josip Broz je molio Kopiniča: „Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš da ideš u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu.“ Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, „sa 200.000 franaka u džepu“ otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: „Ja bih želio da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.“ Mjesec dana nakon „Valterove“ odluke da svoje drugove „s veseljem“ potjera iz KPJ i anatemizira kao izdajnike komunizma, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana trojica osnivača KPJ kada su pripadnici NKVD do smrti ustrijeljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu Markovića.

Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srbijanske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno najuže „rukovodstvo“, a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne. U Kraljvini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije ali je pobjegao iz kaznionice i potražio spas u „prvoj zemlji socijalizma“ - u Sovjetskom Savezu (SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za „frakcionaštvo“. Takva optužba je bila jedna od najtežih optužbi u komunističkom svijetu.

OBJAŠENJENJE: godine 1925. je osnivač Crvene armije, Lav Trocki, smijenjen s položaja „ratnog komesara“ jer je njegova tez o „permanentnoj revoluciji“ došla u oporbu u odnosu prema Staljinovoj tezi o „Socijalizmu u jednoj zemlji“; Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Trockog, a za Staljina se negativno izjasnio; dvije godine nakon toga je Staljinov režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije, s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna služba ga je 1940. ubila u Mexicu; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za frakcionaštvo ili za „trockizam“.

Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Josip Broz javio Kominterni da ga je proglasio velikim grešnikom i izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao dok je Josip Broz u vrijeme osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu. Simo Miljuš, pak, bio je visokopozicionirani „organizacijski sekretar“ KPJ. U SSSR je emigrirao godine 1933. gdje je dobio ime „Ilja Georgievič Kuburić“. Uhićen je 19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939. godine proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš, strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih sekretara politbiroa CK KPJ.
Doktorat matematike je Marković stekao 1913. godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj jugoslavenskoj skupštini Kraljevine SHS u Beogradu, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda, i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u (prvu) tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom, što ga je godine 1929. stajalo članstva u KPJ, ali je u članstvo komunističke partije vraćen 1935. godine. Odmah po dolasku na rad u Kominternu godine 1935. je Broz rezidentima NKVD skrenuo pažnju da se oko Sime Markovića, „kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici“. Sugerirao je da u Markovića „ne treba imati povjerenja“ jer je „očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo“. Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je, boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najškolovanijih jugoslavenskih komunista kada je krajem rujna 1938. agente NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio „vođa desne frakcije“ i s neskrivenim prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio „nikakve razgovore“. Istog dana kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. ubijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je uhićen zbog komunističke aktivnosti ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč gdje je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog sekretara CK KPJ. Zbog optužbi za najopasniju komunističku herezu, onu za trockizam, „drug“ Šeremet isključen je 1931. iz KPJ i protjeran iz Europe u Aziju odnosno iz Moskve u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i grad Alma Atu odnosno tisuće i tisuće km istočno od Moskve, južno od Sibira. Nakon toga mu je 1935. odobren povratak u Moskvu i stavljen je na raspolaganje Kominterni, i 19. srpnja 1938. uhićen u Moskvi. Čim je u Moskvu stigla poruka Josipa Broza „Valtera“ da je drug Šeremet balast komunističke partije i štetočina koja je „varala Kominternu“, drug Akif Šeremet iz Bosne strijeljan je u Moskvi, 19. travnja 1939. godine.

Istu fatalnu ocjenu gazdama u Moskvi je Josip Broz dao za svoje drugove Vilima Horvaja (njemačkog podrijetla), od jugoslavenskih drugova zvan „Milan Belić“, a poznat po moskovskom pseudonimu „Stepan Antonovič“, visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske, zatim, učitelja Janka Jovanovića, vođu mačvanskih komunista i „španskog borca“, kao i crnogorskog ljevičara i bivšeg generalnog sekretara KPJ, Jovana Mališića, poznat po pseudonimu „Ivan Pavlović“ koji je 1927. godine u Lenjingradu (Sv. Petrograd) završio studij na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije, a kojega je Josip Broz „Valter“ cinkao (prokazao) Staljinu optužujući ga za „obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije“. Za svog druga, srbijanskog komunista Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, Josip Broz kaže da o njemu „nije imao loše mišljenje jer ga je malo poznavao“. Sumnjičavost prema svom zagrebačkom drugu Antunu Mavraku Kerberu imao je i prije njegova pogubljenja u Moskvi: „Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga“ - piše Josip Broz, svjestan činjenice da je Staljinov režim stavio navodne trockiste na prvo, počasno mjesto svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke je Josip Broz imao jedino s mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom, s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojedobno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: „Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja. Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji.“ A onda je uslijedio obrat: „(...)Nu, ja mislim da je moja greška u tomu što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje poznavao pa ga nisam bolje upoznao.“ Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mjestu, NKVD ne bi „Valtera“ iznenadio. Smrtnu presudu, pak, Živojinu Pavloviću je „Valter“, po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Riječ je o knjizi «Bilanca sovjetskog termidora» u kojoj Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje komunističkih pogroma u Sovjetskom Savezu. U ovoj knjizi, „posvećenoj žrtvama Staljinovog terora“ Pavlović je bio izričit: „Duboko sam uvjeren da Milan Gorkič, kao ni ostali koji su uhićeni u Moskvi, nisu špijuni.“ Pavlovićeva knjiga tiskana je 1940. u Beogradu na srpskom jeziku (na ćirilici), ali je bila „zabranjena i još u tiskari zaplijenjena“ jer su se ondašnje jugoslavenske vlasti željele dodvoriti Staljinu zbog pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Sovjetskog Saveza i Kraljevine Jugoslavije. (Knjiga je ipak doživjela reprint-izdanje godine 1989. u izdanju užičkog časopisa „Međaj“.)

Mrlju sa strijeljanja svog prethodnika, „Milana Gorkiča“ jugoslavenski diktator, maršal Tito, nije skinuo do kraja svog života – 20 godina nakon poništavanja lažnih optužbi, za vrijeme Hruščova, protiv ovog nevinog čovjeka, 1977. godine je jugoslavenski diktator rekao kako
„moramo mu dati odgovarajuće mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta“, ali, u preostale tri godine života šef jugokomunističke partije, pod kodnim imenom „Tito“ nije „Gorkiča“ dao rehabilitirati, vjerojatno zato jer bi na taj način doveo u pitanje suštinu vlastite oportunističke i krvave karijere.

Upravo kada su glavni Titovi konkurenti, što njegovom prokazivačkom i klevetničkom zaslugom bili izbačeni iz KPJ, a većina ubijena u istražnom zatvoru u Moskvi, u sovjetskoj metropoli se pojavio „Valterov“ najopasniji suparnik među jugoslavenskim komunistima za jugokomunističko vodstvo: Petko Miletić:

Po najpoznatijem jugoslavenskom komunistu Miletiću zvala se čak i jedna oružana topnička brigada u španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila kod Kolašina u Crnoj Gori. Majka mu je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Crnoj Gori, bliska rođakinja Svetozara Miloševića, oca balkanskog zločinca Slobodana Miloševića. Prvi puta se sa komunističkim prevratničkim idejama susreo za vrijeme boljševičke revolucije u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata, učeći tamo stolarski zanat. Za vrijeme revolucije crvenih u Mađarskoj doživio je prvo vatreno krštenje, i prvo iskustvo u zatvoru. Skitajući Srednjom Europom i učlanivši se u nekoliko komunističkih partija, zapao je za oko Kominterni, pa je tridesetih godina 20. stoljeća, poslije „školovanja u Moskvi“, ušao u najuže „rukovodstvo“ KPJ. U to vrijeme vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine. Uhićen je 28. lipnja godine 1932. u Mađarskoj i predan jugoslavenskoj policiji. Po njega je u pograničnu Suboticu osobno došao najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade policijske uprave Beograda, Đorđe Kosmajac. Petko Miletić dobio je pečat najopasnijeg protivnika jugoslavenskog režima dinastije Karađorđević i srpske Radikalne partije, i kao takvome su mu u istražnom zatvoru okovali i ruke i noge lancima i mučili ga 50 dana. Glas o mučenju Petka Miletića proširio se cijelim svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu su jugoslavenskim vlastima uputili čak Nehru i nobelovac Albert Einstein. Upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i suđenje doći glave, ali ne zbog torture koju je prošao i koja ga je čekala poslije suđenja, već zbog iznenadne klevetničke optužbe koja će na njegov račun stići 1937. od njegova druga Josipa Broza. Uz potporu Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićeva odvjetnika Bore Prodanovića će Josip Broz „isfabrikovati“ i nekoliko kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikada neće biti dokazana. Da bi Petku Miletiću slomio vrat, „Valter“ će aktivirati sve svoje veze u Kominterni i tajnoj policiji NKVD. Presudna bitka, koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedeset godina, odigrat će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine: mjeseca listopada 1937. godine Josip Broz fizički napad na Petka Miletića, od strane Brozova starog partijskog druga Andrije Hebranga, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, doživljava kao „alarmantnu vijest“. „Zar je to moguće“, piše Josip Broz „Mirotočivome“ Hebrangu, nazivajući njegov čin „antipartijskim ispadom“, a Petka Miletića „našim dobrim drugom“. „Trgni se dok nije kasno“, opominje „Valter“ Andriju Hebranga, ljuteći se na njega zbog tučnjave i nazivajući ga zbog toga „nekadašnjim drugom i prijateljem“. Mjesec dana kasnije kada je ubojstvom Josipa Čižinskog alias „Milana Gorkiča“ u Moskvi funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala prazna (tada je Staljin dao raspustiti i Centralni komitet KPJ i obustavio financijsku pomoć ovoj balkanskoj komunističkoj partiji), Josip Broz je Miletića najednom počeo nazivati „bezočnim lažovom i varalicom“ koji „ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije“. A ta ambicija je „bolesna“ zato što je Petko Miletić pomislio isto što i Josip Broz, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, te je pokušaj ostvarivanja te ambicije nazvao „zločinom“.
Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „Valter“ je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je „Valter“ već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom „za sva vremena“ izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u „prvu zemlju socijalizma“, kipio je od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz „Valter“ nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu „malo nategnuti rebra“. Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova.
Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa „licemjer i lažljivac“, „frazer i neznalica“, „vješt intrigant i frakcijski maher“, „licemjer i lažljivac od glave do pete“... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. „Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji“ - branio se Miletić. „Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.“ Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. „Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio“ - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir.

Nakon što je Staljin dao u Sovjetskom Savezu ubiti 19. travnja 1939. godine čelnike Komunističke partije Jugoslavije, „drugove“ Novakovića, Markovića, Miljuša, Šeremeta, Mališića, Ćopića i Miletića (prije toga Čižinskog „Gorkiča“), Josip Broz „Valter“ je od Staljina nagrađen funkcijom generalnog sekretara politbiroa CK KPJ.

Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je „Valtera“ da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.

„Valter“ „Tito“ je na čelo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije došao odlukom Kominterne (Komunističke internacionale sa sjedištem u Moskvi). Na „V. zemaljskoj konferenciji KPJ“, održanoj u Zagrebu (Dubrava) od 19. – 23. listopada 1940. godine, je formalno potvrđena odluka Moskva od prije tako da su članovi KPJ „izabrali“ Josipa Broza - Tita za generalnog sekretara CK KPJ, navodi gospođa Ljubica Štefan, i citira izvor: Moša Pijade (Titov suborac, boljševik iz Srbije, prije Prvog svjetskog rata član zavjereničke terorističke organizacije Crne ruke) godine 1956. u Enciklopediji Jugoslavije u kojoj navedenu sjednicu jugoslavenskih komunista ocjenjuje kao „istorisku“. Podsjetimo: SSSR je u vrijeme održavanja „V. zemaljske konferencije KPJ još bio u dobrim odnosima s Hitlerom, vezan uz Njemačku bilateralnim paktom. Staljin i Hitler zajedno su 1939. napali i podijelili Poljsku, i okupirali svaki svoj dio plijena. SSSR je mirno promatrao širenje granica 3. Reicha okupacijom jedne za drugom europske zemlje, ne protiveći se tome nijednom riječju, pa se ni u rezoluciji „V. zemaljske konferencije KPJ“ Hitler i nacizam ne napadaju. Komunistička partija Jugoslavije u vrijeme fašističke agresije Italije i Njemačke ne vodi antifašističku politiku, niti antifašističku propagandu.

(Poglavlje „TITOVE LAŽI O RJEŠAVANJU NACIONALNOG PITANJA“ u knjizi Ljubice Štefan pod naslovom „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999.)

Josip Broz «Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu



U izdaji, klevetanju svoje supruge Anne König, Josipu Brozu „Valteru Titu“ nije trebala pomoć boljševika Josipa Kraša, Milovana Đilasa, Ive Lole Ribara ili Edvarda Kardelja. Svoju zakonitu suprugu je riješio sam, zato što je bio kukavica i oportunist, bojeći se stati na stranu svoje uhićene žene u Moskvi, iako je znao da je nedužna. Josip Broz -Tito imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: „Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?“ Sam Tito u istoj pjesmi odgovara: „Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!“

Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka. Pelagijine nasljednice bile su navedena Njemica Anna König (Elza Johana Kenig) koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom „Lusi“, i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu Luks gdje je 1935. boravio i Josip Broz koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim „Fridrih Fridrihovič Valter“. Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je Brozovu ženu 29. listopada 1937. godine, kada se „Valter“ nalazio izvan Sovjetskog Saveza. Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za „izdaju“, da je netko „fašistički špijun“ i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao „fašističke špijune“ nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug „Milan Gorkič“ odnosno Josif Čižinski Vaclarović. Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu Lusi, Josip Broz „Tito“ se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama.

Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne „Fridrih Valter“ je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da „Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu“. Pored toga kajao se „Valter“ Broz: „Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene“. Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu Lusi cijenio, posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite „drugove“, čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom „napretka“ društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života.

Godine 1937. je po nalogu Kominterne osnovana KP Slovenije i KP Hrvatske. KPH je osnovana po Staljinovom nalogu zato što su komunisti smatrali da će na taj način, postavivši hrvatsko nacionalne pitanje u Jugoslaviji, lakše srušiti kapitalistički beogradski režim Kraljevine Jugoslavije s kojim Sovjetski Savez nije imao diplomatske odnose.

Josip Broz je 1939. prihvatio pakt Hitler-Staljin kojim je započeo Drugi svjetski rat i zajedniči, njemački i sovjetski napad na Poljsku. Tim paktom počeo je i Hitlerov program „Endlösung“ (tzv. konačno rješenje židovskog pitanja) odnosno njemački nacistički pokolj poljskih Židova (oko 2 milijuna, preživjelo je tri tisuće), i poljske inteligencije, kao i sovjetski komunistički pokolj zarobljenih časnika poljske vojske u Katinu kraj grada Smolenska u (sovjetskoj) Rusiji 1940. godine, i „klasna borba“ protiv „klasnog neprijatelja“ u baltičkim republikama koje je Crvena armija zauzela. Sovjetska tajna policija NKVD je u „klasnom ratu“ protiv naroda Litve, Estonije i Latvije deportirala narode baltičkih republika u Sibir. Sve te zločinačke akcije je poslušno podržavala Komunistička partija Jugoslavije i njen generalni sekretar Josip Broz - Tito. Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu „Tito“, je na Drugom zasjedanju jugokomunista u Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije. Godine 1974. su ga jugokomunisti proglasili doživotnim predsjednikom Jugoslavije, a vladajući titoisti u Republici Hrvatskoj održavaju kult ličnosti maršala Tita, što koči demokratski napredak hrvatskoga društva!


Slijednik kulta ličnosti maršala Tita u Republici Hrvatskoj, 2008.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je Tito zapadne antifašističke Saveznike, Engleze i Amerikance, smatrao „klasnim neprijateljima“. Po naredbi Tita su njegovi najuži suradnici iz partizanske vojske, politbiroa CK KPJ i agenti Velebit, Đilas i Koča Popović pregovarali s predstavnicima njemačke vojske u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Sarajevu, Gornjem Vakufu i Zagrebu. Sa glavnim zapovjednikom Wehrmachta za Jugoistok, generalom i maršalom Alexanderom Löhrom, Titovi su izaslanici, zbog velike osovinske protupartizanske ofenzive 1943. godine, pregovarali o prekidu vatre između jugoslavenskih partizanskih i njemačkih snaga: Tito je tražio da mu Nijemci ne smetaju u napadu na četnike, i ustaše i domobrane, a njegovi partizani neće napadati njemačku vojsku. Tito se spremao napasti Engleze i Amerikance ukoliko naprave inavaziju u hrvatskoj Dalmaciji (takvu je instrukciju dobio od Staljina). Dok su Titovi partizani, zavedeni od Tita kao „guske u magli“, ginuli u borbi protiv fašista i njihovih saveznika, Tito je s fašistima pregovarao. Za Josipa Broza - Tita su Englezi bili opasniji od Nijemaca zato što su Englezi uvodili demokraciju i ugrožavali njegov san o diktaturi u komunizmu. Po ocjeni bivšeg srbijanskog komuniste Pere Simića je Churchill od 1941. podržavao Titov pokret, a od 1943. su Zapadni antifašistički saveznici i priznali Titov pokret zato što je sovjetska obavještajna služba Englezima podmetnula dezinformacije, na osnovi kojih je Churchill mislio da Tito neće pod krinkom borbe protiv fašizma voditi revoluciju, dok su Sovjeti znali da jugoslavenski komunisti provode Oktobarsku revoluciju na području Hrvatske i bivše Jugoslavije. Kad su se pisali zakoni na tzv. «oslobođenom» teritoriju bivše Jugoslavije, Titovi jugokomunisti imali su podlogu iz Moskve. Primjerice, kad su pisali zakon o tužilaštvu (državnom odvjetništvu), dobili su iz sovjetske Rusije predložak od (zločinca) Višinskog (poznati javni tužilac, strah i trepet svoga doba) koji je vodio tzv. Moskovske procese, glavnu predstavu Staljinovih čistki. Onda su to preveli s ruskog i uključili u svoje programe za poslijeratnu Jugoslaviju. Svoje vojne jedinice titoistički partizani nazvali su „proleterskim brigadama“, a partizanski protunarodni tako zvani „Naordnooslobodilački odbori“ (NOO) i tzv. „Narodnooslobodilački pokret“ (NOP) bio je pod stopostotnom kontrolom jugoslavenske komunističke partije i Komunističke partije Hrvatske, na hrvatskom području. U svakoj partizanskoj vojnoj jedinici nalazio se tzv. politički komesar, čiji je zadatak bio da među partizanskim borcima vrši komunističku propagandu (agitprop ili agitacijska propaganda), da ideološki obrađuje mišljenje partizana, da pod kontrolom drži borbeni moral, i da vrši partijsku kontrolu nad partizanskim jedinicama jugoslavenske armije. Obično su politički komesari bili najokorjeli poticatelji ratnih zločina i najgori de facto ratni zločinci. Naputke je politkomesar dobivao izravno od centralnog komiteta komunističke partije, ili od politbiroa odnosno od glavnog ili „Vrhovnog štaba“ partizanske armije.

Nema sumnje da je sovjetski režim nakon Drugog svjetskog rata koristio Brozova tajna doušnička izvješća sovjetskoj političkoj policiji NKVD kao sredstvo ucjene maršala Tita, kao na primjer prilikom Hrvatskog proljeća 1971. kada je generalni sekretar KPSS, Leonid Brežnjev u trosatnom monologu s Titom u Beogradu naredio rušenje reformiranoga partijskog rukovodstva Savke i Tripala i obračun s hrvatskim proljećarima, pod izgovorom zaštite "socijalizma".

Tito je iskoristio totalitarnu komunističku ideologiju da bi zadovoljio svoj nezasitni nagon za apsolutnom vlašću i moći, isto kao i Staljin. Po ocjeni reformiranoga komunista Mike Tripala je Tito pripadao staroj lenjinističkoj školi koja je dogmatski shvaćala „klasnu borbu“, „diktaturu proletarijata“ i „rukovodeću“ ulogu Partije. Greška, međutim, nije bila u (Josipu Brozu) Titu nego u sustava komunističke partije i ideologiji marksizma. Na koncu je Josip Broz „Valter Tito“ sa 35 godina vladanja postao u Europi diktator s najdužim stažom.

CBK

O istoj temi vidi članak u Jutarnjem listu, od 8.1.2009. pod naslovom:
"Tito je cinkao drugove koji su kasnije ubijeni"

U jednom od slijedećih postova: o rasizmu Karla Marxa i Friedricha Engelsa!