Marketing
HOLOCAUST !
Međunarodni dan sjećanja na holokaust,
27. siječanj
Ovom prilikom pišem o Međunarodnom danu sjećanja na holokaust ili genocid - ubojstvo židovskog naroda u Europi u Drugom svjetskom ratu, kao što sam prošle godine pisao o Međunarodnom danu sjećanja na holodomor (genocid ili ubojstvo ukrainskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima u Sovjetskom Savezu od 1930. – 1932. kada je ubijeno nekoliko milijuna ljudi) i Bleiburgu i Križnom putu (genocid ili ubojstvo hrvatskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima Titove Jugoslavije, 1945. godine kada je u mjesec dana, svibanj/lipanj 1945. ubijeno nekoliko stotina tisuća ljudi, slično kao u Ruandi 1994. kada je oko 700 tisuća ljudi ubijeno u roku od mjesec dana od strane hutu-režima).
Organizacija ujedinjenih nacija (OUN) je holokaust, isto kao i holodomor, proglasila Međunarodnim danom sjećanja (memorijalni dan) na nedužne žrtve zločina protiv čovječanstva, te je na Međunarodni dan sjećanja na holokaust preporučeno od strane Ujedinjenih naroda sjećanje i na druge žrtve zločina protiv čovječanstva, kao na pr. na genocid srpskog agresora i okupacijskog režima JNA u Vukovaru i na Ovčari, ili u Škabrnji iz 1991. godine, ili na pr. srpski genocid u Srebrenici iz 1995. godine, ili genocid u Ruandi nad narodom Tuci, ili komunistički zločini kineskog režima protiv tibetanskog naroda, ili izraelski zločini protiv palestinskog naroda, ili komunistički genocid u Kambodži, ili zločini talijanskog fašizma nad Slovencima, Hrvatima i Etiopljanima u WWII, ili zločini srpskih nacionalista (četnika) nad Hrvatima i Bošnjacima, također u WWII, ili zločin protiv njemačkog naroda u Savezničkom angloameričkom bombardiranju Dresdena 1945. godine, ili nuklearni holokaust ili zločini zapadnih liberala nad Japanskim narodom 1945. godine (Hirošima i Nagasaki) itd., nažalost, spisak zločina protiv čovječanstva u Drugom svjetskom ratu je predugačak, i sigurno nije popunjen samo navedenim navodima u ovome postu.
Dan 27. siječanj je preuzet kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust zato što je na taj dan Crvena armija ušla u njemački nacistički koncentracijski logor smrti (Todeslager) „Auschwitz“ kojega su njemačke okupacijske snage dolaskom Crvene armije prethodno napustile, i sve radno sposobne preživjele logoraše prebacile maršom pješice (križni put) u druge logore na jugu Njemačke (konc-logor „Dachau“) i u Austriji (konc-logor „Mauthausen“). Nakon rata su sovjetske vlast bivše njemačke logore koristile za ubijanje ratnih zarobljenika i civila, primjerice u logoru "Buchenwald" u kojemu su boljševici ubili 20 tisuća ljudi, nakon 1945. godine!
Konc-logor u Auschwitzu (na poljskom jeziku Oswiecim) nalazio se na području bivše vojarne Poljske vojske u okupiranoj Poljskoj, i predstavljao je kompleks od nekoliko logora pod nazivom „Auschwitz - Birkenau - Theresienstadt“. Na području okupirane Poljske su njemački nacisti, po uzoru na komunističke konc-logore iz sustava Gulag, organizirali cijeli niz koncentracijskih logora smrti (Todeslager/Vernichtungslager) u kojima je na tvornički način (gušenjem plinom ciklon B) ubijeno u logorima Auschwitz, Chelmno, Belzec, Sobibor i Treblinka između 4.194.200 do 4.851.200 Židova, židovskih civila iz Europe. Po zemljama, tužna statistika o ubijenim Židovima izgleda ovako:
Njemačka oko 160 tisuća, Austrija oko 58 tisuća, a 3. Reich sveukupno oko najmanje 218 tisuća, (okupirana) Norveška sedam (7) tisuća, Slovačka (članica Sila osovine) oko 233 tisuće ubijenih Židova, Mađarska (članica Sila osovine) oko 180 do 300 tisuća ubijenih Židova, Rumunjska (članica Sila osovine) oko najmanje 200 tisuća, okupirana Grčka ali pod formalnom grčkom vladom pod njemačkom vojnom upravom oko 57 tisuća ubijenih Židova, Hrvatska (područje NDH, članica Sila osovine) oko 30 tisuća, Italija, osnivač Trojnog pakta ili Sila osovine, oko 8,5 tisuća židovskih žrtava talijanskog fašizma, okupirana Francuska i Vichyevska Francuska pod francuskom vladom oko 60 tisuća umorenih Židova, okupirana Srbija pod njemačkom vojnom upravom i srpskom vladom oko 11 tisuća smaknutih Židova, zatim na okupiranim područjima u Sovjetskom Savezu, i u samostalnim baltičkim republikama oko najmanje 700 tisuća ubijenih Židova od strane njemačkih okupacijskih snaga, i baltičkih vlasti, u okupiranoj Nizozemskoj oko 194 tisuće ubijenih Židova, u okupiranoj Belgiji oko 25 tisuća, i drugdje, s tim da je većina Židova iz Francuske, Belgije, Nizozemske, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Nizozemske i Rumunjske nakon uvođenja označavanja Židova, konfiskacije privatne i društvene imovine i pritvora u zatvorima i koncentracijskim i radnim logorima, deportirana željezničkim transportima u okupiranu Poljsku, Galiciju, Ukrainu i Bjelorusiju gdje su se u graničnom trokutu nalazili njemački nacistički logori smrti za istrebljenje židovskog naroda u Europi.
Računa se da je u logoru smrti „Auschwitz“ pogubljeno oko 1,1 milijun ljudi, od 1942. do 1945. godine, a sveukupno je režim Hitlerove Njemačke (3. Reich) dao pogubiti oko jedan milijun (židovske) djece, među njima i malu Hrvaticu, hrvatsku Židovku Leu Deutsch, četrnaestogodišnjakinja iz Zagreba, mlada umjetnica iz Hrvatskg narodnog kazališta, koja je umrla za vrijeme deportacije na putu iz Zagreba do Auschwitza, a njena majka Ivka i brat Saša su likvidirani u logoru u Auschwitzu!
Karakteristična žuta židovska Davidova zvijezda postala je po diktatu njemačkih nacista znak obilježavanja za Židove, i to pod prijetnjom smrti ako Židovi taj znak ne bi nosili na svojoj odjeći kad bi se kretali u javnosti, i to točno na propisanim mjestima na kojima su se smjeli kretati, i to isključivo pješice. Davidova zvijezda je uvedena 13. 12. 1939. u okupiranoj Poljskoj, u tako zvanoj „zoni za čekanje“ („Wartheland“) do konačnog istrebljenja, dakle, na područjima gradskih ghetta u Varšavi, Krakowu i drugdje.
U svim europskim zemljama koje su u WWII bile članice Sila osovine je tako zvano „konačno rješenje židovskog pitanja“ („Endlösung“) bilo preduvjet i uvjet pristupanja fašističkom Trojnom paktu, tako da su i francuska policija i mađarska policija, hrvatska policija, rumunjska, slovačka i srpska policija aktivno sudjelovale u holokaustu, po naređenju državnih poglavara tih zemalja, tako u NDH po naređenju poglavnika Ante Pavelića, a u Srbiji po naređenju šefa srpske države, generala Milana Nedića, s tim da je u holokaustu u Srbiji sudjelovao i antifašistički režim generala Dragoljuba Draže Mihailovića čiji su četnici za novčanu nagradu hvatali srpske Židove po srpskoj provinciji, a mnogobrojne skrivene srpske Židove mučili, silovali Židovke, i klali ih! Šef beogradske policije Dragi Jovanović se hvalio brzim rješavanjem židovskog pitanja u Srbiji, već 1941. godine, a to su potvrdili iz Beograda sami njemački provoditelji holokausta nad Židovima iz Službe sigurnosti, SD, kao na pr. zapovjednik SD u Beogradu, Harald Turner. Komandant srpskog dijela njemačko-srpskog konc-logora Banjica kod Beograda bio je srpski oficir Svetozar Vujković, a masovna strijeljanja beogradskih Židova izvršavala je Srpska državna straža kao i beogradska srpska policija i druge srpske oružane formacije i paravojne jedinice. Za razliku od Rimokatoličke crkve u NDH je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji u Drugom svjetskom ratu bila antisemitska. Antisemitske propise uvela je i Kraljevina Jugoslavija nakon 1939. godine kada su počeli intenzivni pregovori jugoslavenske vlade s Hitlerovom Njemačkom o pristupanju Jugoslavije fašističkom Trojnom paktu koji je potpisan 25. ožujka 1941. godine!
Jedan broj hrvatskih Židova koji je, ili živio, ili se nakon Rimskih ugovora i odstupanja dijela hrvatske Dalmacije sklonio 1941. u anektirani dio Dalmacije, uhićen je, nakon kapitualcije fašističke Italije, od strane njemačkih snaga, u rujnu 1943. godine, i otpremljen na likvidaciju u njemački i srpski logor Banjicu i na Sajmište kraj Beograda. Veći dio hrvatskih i Židova iz Bosne je od strane njemačkih vlasti likvidiran u Auschwitzu i drugdje na području okupirane Poljske, Ukraine i Bjelorusije, a manji dio je likvidiran od hrvatskih vlasti u jasenovačkom koncentracijskom i radnom logoru.
Hrvatski diplomat, književnik i kazališni redatelj g. Miroslav Međimorec je povijesnu tematiku o holokaustu u NDH obradio u svojemu povijesnom romanu „Presvijetli i rabin“ u kojemu je riječ o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu koji je spasio mnogobrojne hrvatske Židove od progona i nasilne smrti u holokaustu, i hrvatskim Židovima koji svjedoče o Stepinčevoj humanističkoj politici i kritici njemačkog nacionalsocijalističkog nečovječnoga režima, kao i jasenovačkog logora kao „najveće ljage ustaške vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Svoj roman g. M. Međimorec temelji na autentičnim zapisima i povijesnim ličnostima, tako reproducira i razgovor između Reichsführera SS, Heinricha Himmlera, koji je bio glavni u organizaciji SS za provođenje holokausta nad europskim Židovima, i poglavnika Ante Pavelića, razgovor u kojemu Himmler naređuje Paveliću konačno rješavanje židovskog pitanja u Hrvatskoj, i čita mu bukvicu što je Srbija već „Judenfrei“ (slobodna od Židova), a Hrvatska nije!
Što se tiče holokausta u Europi, najodgovorniji za holokaust, a time i ratni zločinac i zločinac protiv čovječanstva je nacistički njemački vođa Adolf Hitler, odmah iza njega njegov zamjenik Hermann Göring koji je 31. srpnja 1941. naredio provođenje „konačnog židovskog pitanja“ koje je u zadatak dobio četvrtorangirani pod zapovjednoj odgovornosti, SS-Obergruppenführer Reinhard Heydrich, šef državne sigurnosti SD koja je svoj ured u Zagrebu otvorila već 10. travnja 1941. dok je Pavelić još bio u talijanskoj emigraciji, dakle, svi šefovi njemačke nacističke službe SD i tajne polciije GESTAPO u Zagrebu, kao na pr. esesovac Helm, spadaju pored Pavelićeva režima u glavne odgovorne za holokaust na području NDH.
Na okupiranim područjima u Rusiji, Ukraini i Bjelorusiji masovne likvidacije židovskih civila provode tako zvane „Einsatzgruppen“ ili njemačke specijalne jedinice koje operiraju u pozadini istočnog fronta, i one su strijeljale na desetke i desetke tisuće Židova, a u nekim slučajevima su i jedinice Wehrmachta sudjelovale u tom zločinu, ali zbog toga se javio pad morala kod njemačkih vojnika te su „arhitekti“ holokausta smislili novi plan da se to izbjegne, a ujedno ubrza masovno ubojstvo nad židovskim narodom:
Na nacističkoj „Konferenciji Wannsee“ na istoimenom jezeru kraj Berlina su vodeći zapovjednici Službe sigurnosti SD i SS-organizacije na čelu s Heydrichom donijeli 20. siječnja 1942. program o istrebljenju Židova na raznorazne načine, prvo njihov transport iz europskih zemalja na istok, zatim segregacija Židova po spolu i dobi, i istrebljenje kroz rad do smrti i izgladnjivanje u gradskim ghettima i logorima, i masovno ubijanje u plinskim komorama u logorima smrti poput Auschwitza, Treblinke, i drugih takvih logora.
Prvi antisemitski zakoni su u Njemačkoj usvojeni 15.9.1935., tzv. „Nürnberški (rasni) zakoni“, a mnoge savezničke zemlje 3. Reicha su kroz svoja zakondovstva usvojili iste ili slične rasne propise, tako i NDH, kao i Srbija, dok su neke zemlje, poput Bugarske, Danske i Finske pružale otpor donošenju antisemitskih rasnih zakona i propisa.
Hrabri pojedinci su pomagali Židovima pred progonom u Drugom svjetskom ratu, a od organizacija Rimokatolička crkva i Sveta Stolica na čelu s papom Piom XII. Na jeruzalemskom procesu izvršitelju holokausta, njemačkom nacistu Adolfu Eichmannu, je jedan židovski svjedok tužiteljstva naglasio da je obitelj Kvaternik spasila mnogobrojne Židove u Hrvatskoj u WWII, iako je na čelu policijskog progona Židova stajao ustaški dužnosnik koji je i sam bio porijeklom Židov, Eugen Dido Kvaternik koji je Židove dao uhićivati i zatvarati, ali, kako je u listopadu 1942. dao ostavku na položaj šefa hrvatske policije i tajne službe, teret i odgovornost daljnjeg progona Židova u NDH i njihovo istrebljenje leži isključivo na poglavniku Paveliću i njegovim pomagačima iz najužeg ustaškog vodstva, i njemačkog nacističkog režiam u Zagrebu. Vojskovođa i ministar obrane Slavko Kvaternik je svojim utjecajem u NDH spasio mnogobrojne Židove koji su bili de facto hrvatski državljani i pripadnici hrvatskog političkog naroda, a koje je oportunist Pavelić izdao i izručio njemačkim nacistima. Zagrebački nadbiskup Stepinac je spasio cjelokupni židovski starački dom „Lavoslav Švarc“ u Zagrebu od progona i smrti, a o Stepinčevom humanizmu je svjedočio nekadašnji tajnik glavnog zagrebačkog nadrabina (vrhovnog vjerskog učitelja) g. dr. Miroslava Šalomona Freibergera, rođeni Zagrepčanin g. Emil Schwartz koji je poslije iselio u Izrael i promijenio prezime u Shomrony (dr. Amiel Shomrony) koji se u Državi Izreal zalaže da blaženik Alojzije Stepinac bude od memorijalnog centra holokausta, Jad Vašem u Jeruzalemu, prihvaćen kao Pravednik među narodima, kao što je do odličje dobila u ime Hrvatske pokojna gospođa Ljubica Štefan, devedesetih godina 20. stoljeća.
Poslijeratna i hvala Bogu danas bivša Titova Jugoslavija, kao i komunistička partija, bila je antisemitska, posebno su u Srbiji nakon završetka Drugog svjetskog rata srušene one sinagoge koje u WWII nisu bile srušene; k tome je titoistički režim preživjele jugoslavenske Židove ucjenjivao odstupanjem njihove imovine jugoslavenskoj državi i komunističkoj partiji za dobivanje izlazne vize radi odseljenja u Državu Izrael, a za vrijeme borbe za opstanak ostataka židovskog naroda u Palestini 1948. je zločinac Tito uputio jednu jugoslavensku oružanu brigadu da se bori protiv Židova, a godine 1967. za vrijeme izrealsko-arapskog rata je režim maršala i predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza – Tita, prekinuo diplomatske odnose Jugoslavije s Izraelom, kao što je ranije Tito prekinuo i diplomatske odnose s Vatikanom!
Današnje nominalno demokratske vlasti Republike Hrvatske, dakle, bivši komunisti i udbaši, su također antisemitske jer rade na uništavanju Židovske općine Zagreb (ŽOZ), i to najperfidnijim udbaškim metodama registracijom jedne paralelne židovske vjerske udruge koja od strane vlade, a posebno predsjednika Republike, Stjepana Mesića, dobiva svu potporu u javnosti, uključujući neprimjerenu medijsku potporu, kao i novac iz hrvatskog državnog proračuna, a o tome, kao i o protuzakonitoj registraciji te židovske vjerske udruge koju vodi jedan deklarirani ateist, svjedoči predsjednik Židovske općine Zagreb (organizacija/institucija stara 200 godina) g. dr. Ognjen Kraus. Glavni šef vladina odjela za upravu Republike Hrvatske, Antun Palarić, stoji na čelu stvaranja paralelnih političkih stranaka, udruga, vjerskih organizacija i dr. u Republici Hrvatskoj radi potkopavanja temelja demokracije i pravne države Hrvatske, pod vodstvom premijera Ive Sanadera i koalicijske vlade u kojoj sudjeluje Milorad Pupovac ispred srpske stranke SDSS, koja također na taj način podupire antisemitizam, zatim, antisemit Anto Đapić kao koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice od vremena otimanja Hrvatske stranke prava od strane tog istog vladina odjela za upravu (tada u Ministarstvu za pravosuđe i upravu), godine 1993., i drugi podržavatelji nepravde i nositelji političke korupcije u Republici Hrvatskoj.
Za kraj nekoliko primjera antisemitizma za vrijeme WWII u Srbiji, i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, i nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije:
„Sva jevrejska imovina pripada bez ikakve naknade Srbiji“
(„Službeni list“ Nedićeve Srbije, 1942. godine.)
Vođa srpskih četnika i paravojne koljačke jedinice „Beli orlovi“, i nekadašnji potpredsjednik Republike Srbije, i aktualni predsjednik Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj je sinagogu u Zemunu pretvorio u „kafanu“, o čemu je izvještavao list „Pogledi“, naglasivši da je direktor „Poslovnog prostora“ u Zemunu (dakle, sinagoge), postao Toma Nikolić, zvan „Grobar“, Šešeljev zamjenik i današnja „demokratska“ nada „Bruxellesa i Europske komisije, a sam Nikolić kaže u razgovoru za taj list:
„Optuživali su nas i da smo izdali židovsku crkvu, da će u njoj biti restoran, pa smo im dokazali da to od 61' godine nije crkva, da je ta zgrada prodana općini Zemun; socijalisti do sada nisu je stavili u pogon (!), nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je iznajmili ljudima koji su već tri-četiri koncerta duhovne, evergrin i džez muzike organizirali.“
Izraelski veleposlanik u „Saveznoj Republici Jugoslaviji“ (međunarodno nepriznatoj državi), David Sason, nije posebno kritizirao srpsku vladu zbog očitog antisemitizma za vrijeme Miloševićeva režima, a kamoli iz vremena jugoslavenskog komunističkog režima zločinca Tita. Poznato je iz izjave kustosice Židovskog povijesnog muzeja Saveza židovskih općina u Beogradu, Milice Kraus-Mihajlović, da je u Titovoj Jugoslaviji u Ulici cara Uroša u srcu Beograda na temeljima sinagoge, srušene u ratu 1941. – 1944., izgrađena i otvorena 1953. godine srpska Galerija fresaka, da je druga velika sinagoga u Solunskoj ulici u Beogradu, iako poharana, preživjela rat, ali su je komunisti srušili do temelja 1946. – 1947. U Nišu je u sastavu Gradskog muzeja smještena do danas Galerija slika u bivšoj sinagogi koju su srpske vlasti prodale 1943. na javnoj dražbi, objavljena u službenim novinama Srbije, a 1955. je komunistička antifašistička (sapienti sat!) vlast srušila sinagogu u Pančevu, a Vojislav Šešelj od zemunske sinagoge (jedne od najljepših u Europi) napravio „kafanu“.
Nakon što izraelski veleposlanik u Beogradu nije smatrao potrebnim prozvati srpsku vlast zbog antisemitizma, novinar „Pogleda“ postavio mu je slijedeće pitanje u vezi razaranja židovskog groblja u Sarajevu od strane srpskog agresora:
„Jeste li čuli da su se u Sarajevu nažešće borbe vodile /1992./ oko Židovskog groblja? Četnici Slavka Aleksića su branili svaki pedalj te zemlje.“
Veleposlanik Sason: „Čuo sam za to. Tim hrabrim borcima treba odati priznanje.“
U kolovozu 1992. u listu Židovske općine Zagreb je voditeljica knjižnice i arhiva ŽOZ, objavila članak o srpskom divljanju na Židovskom groblju u Sarajevu:
„Ubijaju dojenčad na Koševu. Moj pradjed Koš doselio je na nenaseljeni brežuljak. A ljudi su brežuljak kasnije prozvali Koševom. Pradjedovi i djedovi pokapali su se na židovskom groblju. A sada zločinački barbari /JNA i četnici/ pucaju sa židovskog groblja na civile, ubijajući ljude i grad...“
U srpskoj knjizi židovskoga izvora, Saveza jevrejskih općina Jugoslavije iz 1952. godine u kojoj je „u svemu zadržan tekst koji je usvojila Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu istražnih i dokaznih materijala“, nalazi se napisano slijedeće:
„Tokom ljeta 1941. priredili su pripadnici folksdojčerske organizacije i Ljotićevi oružani odredi (Srpski dobrovoljački korpus, opa. a. Ljubice Štefan) zajedničke „vježbe“ u hapšenju i odvođenju Židova, naročitom petkom navečer poslije službe u sinagogi.“
Srpski Židov Avram Mevorah je pak 7. svibnja 1947. posvjedočio o sudjelovanju Mihailovićevih „antifašističkih“ četnika u holokaustu u Srbiji.
U istom srpskom mjesečniku „Pogledi“ iz Kragujevca u kojemu je u broju od 25. lipnja – 23. srpnja 1997. objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom Davidom Sasonom, uredništvo toga lista je samo četiri stranice dalje objavilo prikaz jedne knjige pod naslovom „Židovski lobby vlada svijetom“, dakle, očito antisemitski članak, gdje se iznose neke misli autora, dr. kliničke psihologije Ratibora M. Đurđevića koji tvrdi:
„Američki kongres je izvršilac naloga skrivene tuđinske uprave. Židovski lobi je suspendirao bar tri tuceta senatora i zastupnika. Malo ljudi zna da su bankari njujorškog Wall streeta i londonskog Cityja upravljači zapadnog svijeta. Vlade i parlamenti samo su zavjesa iza koje se skrivaju glavni financijeri, većina Judejci. Te dinastije pod svojom šapom drže najrenomiranija svjetska sveučilišta, znanost, medije, izdavaštvo, političke stranke, i oblikuju svijest ovoga svijeta po svojoj volji i potrebi.“ (Izvor: zagrebački dnevnik Vjesnik od 11.8.1997.)
Jedan vojvoda od Vojislava Šešelja izjavljuje u Subotici 1993. da „treba oduzeti imovinu Židovima i Hrvatima“, a sličnu antisemitsku izjavu dao je i optuženi antisemit Anto Đapić kada je izjavio da Židovima u NDH nije oduzimana imovina nego samo davana ustaškim vlastima na čuvanje i sl. antisemitske izjave koje je dugogodišnji koalicijski partner HDZ-a i SDP-a davao od 1993. do 2002. godine, u kontinuitetu, u hrvatskom tisku!
Kolovoza 1993. tadašnji predsjednik Židovske općine u Beogradu, komentirajući odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, SPC, kaže u razgovoru s hrvatskim Židovima (prema glasilu ŽOZ), da srpska crkva /SPC, op.a./ „još uvijek propovijeda deicid i protkana je antismeitizmom“.
Koncem 1995. „Jerusalem Post“ spominje da je „jedan član srpskog parlamenta optužio Židove da zabadaju Srbiji nož u leđa“. (izvor: Ljubica Štefan u knjizi „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999.)
Suodgovorni krivci za holokaust su vodeće zapadne zemlje liberalne demokracije čiji je angloamerički establishment financirao Hitlerov dolazak na vlast, i Hitlerov režim neposredno nakon preuzimanja vlasti u siječnju 1933. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata angloameričko Savezničko antifašističko ratno zrakoplovstvo nije bombardiralo konc-logor smrti Auschwitz iako se taj kao i drugi logori nalazili u radijusu Royal Air Force i US Air Force!
Početak holokausta počinje s paktom Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. i njemačkim i sovjetskim napadom na Poljsku, 1. rujna 1939. sa zapada, i 17. rujna 1939. s istoka, okupacijom i podjelom Poljske između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza.
Ovom prilikom spominjem treću obljetnicu rezolucije broj 1481 pod naslovom:
Nužna međunarodna osuda zločina totalitarnog komunističkog režima
Rezolucija broj 1481 Koju je 25. siječnja 2006. izglasovala Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a čije moralno-političke preporuke Mesićeva i Sanaderova vlast nije ispoštivala niti u naznakama, naprotiv, upravo na obljetnicu Međunarodne osude komunističkih zločina je HDZ dana 25. siječnja 2009. javno pohvalio komunističkog zločinca i antisemita Josipa Broza – Titu kao „pozitivnu povijesnu ličnost“. Pametnome dosta!
CBK
27. siječanj
Ovom prilikom pišem o Međunarodnom danu sjećanja na holokaust ili genocid - ubojstvo židovskog naroda u Europi u Drugom svjetskom ratu, kao što sam prošle godine pisao o Međunarodnom danu sjećanja na holodomor (genocid ili ubojstvo ukrainskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima u Sovjetskom Savezu od 1930. – 1932. kada je ubijeno nekoliko milijuna ljudi) i Bleiburgu i Križnom putu (genocid ili ubojstvo hrvatskog naroda od strane totalitarnog komunističkog režima Titove Jugoslavije, 1945. godine kada je u mjesec dana, svibanj/lipanj 1945. ubijeno nekoliko stotina tisuća ljudi, slično kao u Ruandi 1994. kada je oko 700 tisuća ljudi ubijeno u roku od mjesec dana od strane hutu-režima).
Organizacija ujedinjenih nacija (OUN) je holokaust, isto kao i holodomor, proglasila Međunarodnim danom sjećanja (memorijalni dan) na nedužne žrtve zločina protiv čovječanstva, te je na Međunarodni dan sjećanja na holokaust preporučeno od strane Ujedinjenih naroda sjećanje i na druge žrtve zločina protiv čovječanstva, kao na pr. na genocid srpskog agresora i okupacijskog režima JNA u Vukovaru i na Ovčari, ili u Škabrnji iz 1991. godine, ili na pr. srpski genocid u Srebrenici iz 1995. godine, ili genocid u Ruandi nad narodom Tuci, ili komunistički zločini kineskog režima protiv tibetanskog naroda, ili izraelski zločini protiv palestinskog naroda, ili komunistički genocid u Kambodži, ili zločini talijanskog fašizma nad Slovencima, Hrvatima i Etiopljanima u WWII, ili zločini srpskih nacionalista (četnika) nad Hrvatima i Bošnjacima, također u WWII, ili zločin protiv njemačkog naroda u Savezničkom angloameričkom bombardiranju Dresdena 1945. godine, ili nuklearni holokaust ili zločini zapadnih liberala nad Japanskim narodom 1945. godine (Hirošima i Nagasaki) itd., nažalost, spisak zločina protiv čovječanstva u Drugom svjetskom ratu je predugačak, i sigurno nije popunjen samo navedenim navodima u ovome postu.
Dan 27. siječanj je preuzet kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust zato što je na taj dan Crvena armija ušla u njemački nacistički koncentracijski logor smrti (Todeslager) „Auschwitz“ kojega su njemačke okupacijske snage dolaskom Crvene armije prethodno napustile, i sve radno sposobne preživjele logoraše prebacile maršom pješice (križni put) u druge logore na jugu Njemačke (konc-logor „Dachau“) i u Austriji (konc-logor „Mauthausen“). Nakon rata su sovjetske vlast bivše njemačke logore koristile za ubijanje ratnih zarobljenika i civila, primjerice u logoru "Buchenwald" u kojemu su boljševici ubili 20 tisuća ljudi, nakon 1945. godine!
Konc-logor u Auschwitzu (na poljskom jeziku Oswiecim) nalazio se na području bivše vojarne Poljske vojske u okupiranoj Poljskoj, i predstavljao je kompleks od nekoliko logora pod nazivom „Auschwitz - Birkenau - Theresienstadt“. Na području okupirane Poljske su njemački nacisti, po uzoru na komunističke konc-logore iz sustava Gulag, organizirali cijeli niz koncentracijskih logora smrti (Todeslager/Vernichtungslager) u kojima je na tvornički način (gušenjem plinom ciklon B) ubijeno u logorima Auschwitz, Chelmno, Belzec, Sobibor i Treblinka između 4.194.200 do 4.851.200 Židova, židovskih civila iz Europe. Po zemljama, tužna statistika o ubijenim Židovima izgleda ovako:
Njemačka oko 160 tisuća, Austrija oko 58 tisuća, a 3. Reich sveukupno oko najmanje 218 tisuća, (okupirana) Norveška sedam (7) tisuća, Slovačka (članica Sila osovine) oko 233 tisuće ubijenih Židova, Mađarska (članica Sila osovine) oko 180 do 300 tisuća ubijenih Židova, Rumunjska (članica Sila osovine) oko najmanje 200 tisuća, okupirana Grčka ali pod formalnom grčkom vladom pod njemačkom vojnom upravom oko 57 tisuća ubijenih Židova, Hrvatska (područje NDH, članica Sila osovine) oko 30 tisuća, Italija, osnivač Trojnog pakta ili Sila osovine, oko 8,5 tisuća židovskih žrtava talijanskog fašizma, okupirana Francuska i Vichyevska Francuska pod francuskom vladom oko 60 tisuća umorenih Židova, okupirana Srbija pod njemačkom vojnom upravom i srpskom vladom oko 11 tisuća smaknutih Židova, zatim na okupiranim područjima u Sovjetskom Savezu, i u samostalnim baltičkim republikama oko najmanje 700 tisuća ubijenih Židova od strane njemačkih okupacijskih snaga, i baltičkih vlasti, u okupiranoj Nizozemskoj oko 194 tisuće ubijenih Židova, u okupiranoj Belgiji oko 25 tisuća, i drugdje, s tim da je većina Židova iz Francuske, Belgije, Nizozemske, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Nizozemske i Rumunjske nakon uvođenja označavanja Židova, konfiskacije privatne i društvene imovine i pritvora u zatvorima i koncentracijskim i radnim logorima, deportirana željezničkim transportima u okupiranu Poljsku, Galiciju, Ukrainu i Bjelorusiju gdje su se u graničnom trokutu nalazili njemački nacistički logori smrti za istrebljenje židovskog naroda u Europi.
Računa se da je u logoru smrti „Auschwitz“ pogubljeno oko 1,1 milijun ljudi, od 1942. do 1945. godine, a sveukupno je režim Hitlerove Njemačke (3. Reich) dao pogubiti oko jedan milijun (židovske) djece, među njima i malu Hrvaticu, hrvatsku Židovku Leu Deutsch, četrnaestogodišnjakinja iz Zagreba, mlada umjetnica iz Hrvatskg narodnog kazališta, koja je umrla za vrijeme deportacije na putu iz Zagreba do Auschwitza, a njena majka Ivka i brat Saša su likvidirani u logoru u Auschwitzu!
Karakteristična žuta židovska Davidova zvijezda postala je po diktatu njemačkih nacista znak obilježavanja za Židove, i to pod prijetnjom smrti ako Židovi taj znak ne bi nosili na svojoj odjeći kad bi se kretali u javnosti, i to točno na propisanim mjestima na kojima su se smjeli kretati, i to isključivo pješice. Davidova zvijezda je uvedena 13. 12. 1939. u okupiranoj Poljskoj, u tako zvanoj „zoni za čekanje“ („Wartheland“) do konačnog istrebljenja, dakle, na područjima gradskih ghetta u Varšavi, Krakowu i drugdje.
U svim europskim zemljama koje su u WWII bile članice Sila osovine je tako zvano „konačno rješenje židovskog pitanja“ („Endlösung“) bilo preduvjet i uvjet pristupanja fašističkom Trojnom paktu, tako da su i francuska policija i mađarska policija, hrvatska policija, rumunjska, slovačka i srpska policija aktivno sudjelovale u holokaustu, po naređenju državnih poglavara tih zemalja, tako u NDH po naređenju poglavnika Ante Pavelića, a u Srbiji po naređenju šefa srpske države, generala Milana Nedića, s tim da je u holokaustu u Srbiji sudjelovao i antifašistički režim generala Dragoljuba Draže Mihailovića čiji su četnici za novčanu nagradu hvatali srpske Židove po srpskoj provinciji, a mnogobrojne skrivene srpske Židove mučili, silovali Židovke, i klali ih! Šef beogradske policije Dragi Jovanović se hvalio brzim rješavanjem židovskog pitanja u Srbiji, već 1941. godine, a to su potvrdili iz Beograda sami njemački provoditelji holokausta nad Židovima iz Službe sigurnosti, SD, kao na pr. zapovjednik SD u Beogradu, Harald Turner. Komandant srpskog dijela njemačko-srpskog konc-logora Banjica kod Beograda bio je srpski oficir Svetozar Vujković, a masovna strijeljanja beogradskih Židova izvršavala je Srpska državna straža kao i beogradska srpska policija i druge srpske oružane formacije i paravojne jedinice. Za razliku od Rimokatoličke crkve u NDH je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji u Drugom svjetskom ratu bila antisemitska. Antisemitske propise uvela je i Kraljevina Jugoslavija nakon 1939. godine kada su počeli intenzivni pregovori jugoslavenske vlade s Hitlerovom Njemačkom o pristupanju Jugoslavije fašističkom Trojnom paktu koji je potpisan 25. ožujka 1941. godine!
Jedan broj hrvatskih Židova koji je, ili živio, ili se nakon Rimskih ugovora i odstupanja dijela hrvatske Dalmacije sklonio 1941. u anektirani dio Dalmacije, uhićen je, nakon kapitualcije fašističke Italije, od strane njemačkih snaga, u rujnu 1943. godine, i otpremljen na likvidaciju u njemački i srpski logor Banjicu i na Sajmište kraj Beograda. Veći dio hrvatskih i Židova iz Bosne je od strane njemačkih vlasti likvidiran u Auschwitzu i drugdje na području okupirane Poljske, Ukraine i Bjelorusije, a manji dio je likvidiran od hrvatskih vlasti u jasenovačkom koncentracijskom i radnom logoru.
Hrvatski diplomat, književnik i kazališni redatelj g. Miroslav Međimorec je povijesnu tematiku o holokaustu u NDH obradio u svojemu povijesnom romanu „Presvijetli i rabin“ u kojemu je riječ o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu koji je spasio mnogobrojne hrvatske Židove od progona i nasilne smrti u holokaustu, i hrvatskim Židovima koji svjedoče o Stepinčevoj humanističkoj politici i kritici njemačkog nacionalsocijalističkog nečovječnoga režima, kao i jasenovačkog logora kao „najveće ljage ustaške vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Svoj roman g. M. Međimorec temelji na autentičnim zapisima i povijesnim ličnostima, tako reproducira i razgovor između Reichsführera SS, Heinricha Himmlera, koji je bio glavni u organizaciji SS za provođenje holokausta nad europskim Židovima, i poglavnika Ante Pavelića, razgovor u kojemu Himmler naređuje Paveliću konačno rješavanje židovskog pitanja u Hrvatskoj, i čita mu bukvicu što je Srbija već „Judenfrei“ (slobodna od Židova), a Hrvatska nije!
Što se tiče holokausta u Europi, najodgovorniji za holokaust, a time i ratni zločinac i zločinac protiv čovječanstva je nacistički njemački vođa Adolf Hitler, odmah iza njega njegov zamjenik Hermann Göring koji je 31. srpnja 1941. naredio provođenje „konačnog židovskog pitanja“ koje je u zadatak dobio četvrtorangirani pod zapovjednoj odgovornosti, SS-Obergruppenführer Reinhard Heydrich, šef državne sigurnosti SD koja je svoj ured u Zagrebu otvorila već 10. travnja 1941. dok je Pavelić još bio u talijanskoj emigraciji, dakle, svi šefovi njemačke nacističke službe SD i tajne polciije GESTAPO u Zagrebu, kao na pr. esesovac Helm, spadaju pored Pavelićeva režima u glavne odgovorne za holokaust na području NDH.
Na okupiranim područjima u Rusiji, Ukraini i Bjelorusiji masovne likvidacije židovskih civila provode tako zvane „Einsatzgruppen“ ili njemačke specijalne jedinice koje operiraju u pozadini istočnog fronta, i one su strijeljale na desetke i desetke tisuće Židova, a u nekim slučajevima su i jedinice Wehrmachta sudjelovale u tom zločinu, ali zbog toga se javio pad morala kod njemačkih vojnika te su „arhitekti“ holokausta smislili novi plan da se to izbjegne, a ujedno ubrza masovno ubojstvo nad židovskim narodom:
Na nacističkoj „Konferenciji Wannsee“ na istoimenom jezeru kraj Berlina su vodeći zapovjednici Službe sigurnosti SD i SS-organizacije na čelu s Heydrichom donijeli 20. siječnja 1942. program o istrebljenju Židova na raznorazne načine, prvo njihov transport iz europskih zemalja na istok, zatim segregacija Židova po spolu i dobi, i istrebljenje kroz rad do smrti i izgladnjivanje u gradskim ghettima i logorima, i masovno ubijanje u plinskim komorama u logorima smrti poput Auschwitza, Treblinke, i drugih takvih logora.
Prvi antisemitski zakoni su u Njemačkoj usvojeni 15.9.1935., tzv. „Nürnberški (rasni) zakoni“, a mnoge savezničke zemlje 3. Reicha su kroz svoja zakondovstva usvojili iste ili slične rasne propise, tako i NDH, kao i Srbija, dok su neke zemlje, poput Bugarske, Danske i Finske pružale otpor donošenju antisemitskih rasnih zakona i propisa.
Hrabri pojedinci su pomagali Židovima pred progonom u Drugom svjetskom ratu, a od organizacija Rimokatolička crkva i Sveta Stolica na čelu s papom Piom XII. Na jeruzalemskom procesu izvršitelju holokausta, njemačkom nacistu Adolfu Eichmannu, je jedan židovski svjedok tužiteljstva naglasio da je obitelj Kvaternik spasila mnogobrojne Židove u Hrvatskoj u WWII, iako je na čelu policijskog progona Židova stajao ustaški dužnosnik koji je i sam bio porijeklom Židov, Eugen Dido Kvaternik koji je Židove dao uhićivati i zatvarati, ali, kako je u listopadu 1942. dao ostavku na položaj šefa hrvatske policije i tajne službe, teret i odgovornost daljnjeg progona Židova u NDH i njihovo istrebljenje leži isključivo na poglavniku Paveliću i njegovim pomagačima iz najužeg ustaškog vodstva, i njemačkog nacističkog režiam u Zagrebu. Vojskovođa i ministar obrane Slavko Kvaternik je svojim utjecajem u NDH spasio mnogobrojne Židove koji su bili de facto hrvatski državljani i pripadnici hrvatskog političkog naroda, a koje je oportunist Pavelić izdao i izručio njemačkim nacistima. Zagrebački nadbiskup Stepinac je spasio cjelokupni židovski starački dom „Lavoslav Švarc“ u Zagrebu od progona i smrti, a o Stepinčevom humanizmu je svjedočio nekadašnji tajnik glavnog zagrebačkog nadrabina (vrhovnog vjerskog učitelja) g. dr. Miroslava Šalomona Freibergera, rođeni Zagrepčanin g. Emil Schwartz koji je poslije iselio u Izrael i promijenio prezime u Shomrony (dr. Amiel Shomrony) koji se u Državi Izreal zalaže da blaženik Alojzije Stepinac bude od memorijalnog centra holokausta, Jad Vašem u Jeruzalemu, prihvaćen kao Pravednik među narodima, kao što je do odličje dobila u ime Hrvatske pokojna gospođa Ljubica Štefan, devedesetih godina 20. stoljeća.
Poslijeratna i hvala Bogu danas bivša Titova Jugoslavija, kao i komunistička partija, bila je antisemitska, posebno su u Srbiji nakon završetka Drugog svjetskog rata srušene one sinagoge koje u WWII nisu bile srušene; k tome je titoistički režim preživjele jugoslavenske Židove ucjenjivao odstupanjem njihove imovine jugoslavenskoj državi i komunističkoj partiji za dobivanje izlazne vize radi odseljenja u Državu Izrael, a za vrijeme borbe za opstanak ostataka židovskog naroda u Palestini 1948. je zločinac Tito uputio jednu jugoslavensku oružanu brigadu da se bori protiv Židova, a godine 1967. za vrijeme izrealsko-arapskog rata je režim maršala i predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza – Tita, prekinuo diplomatske odnose Jugoslavije s Izraelom, kao što je ranije Tito prekinuo i diplomatske odnose s Vatikanom!
Današnje nominalno demokratske vlasti Republike Hrvatske, dakle, bivši komunisti i udbaši, su također antisemitske jer rade na uništavanju Židovske općine Zagreb (ŽOZ), i to najperfidnijim udbaškim metodama registracijom jedne paralelne židovske vjerske udruge koja od strane vlade, a posebno predsjednika Republike, Stjepana Mesića, dobiva svu potporu u javnosti, uključujući neprimjerenu medijsku potporu, kao i novac iz hrvatskog državnog proračuna, a o tome, kao i o protuzakonitoj registraciji te židovske vjerske udruge koju vodi jedan deklarirani ateist, svjedoči predsjednik Židovske općine Zagreb (organizacija/institucija stara 200 godina) g. dr. Ognjen Kraus. Glavni šef vladina odjela za upravu Republike Hrvatske, Antun Palarić, stoji na čelu stvaranja paralelnih političkih stranaka, udruga, vjerskih organizacija i dr. u Republici Hrvatskoj radi potkopavanja temelja demokracije i pravne države Hrvatske, pod vodstvom premijera Ive Sanadera i koalicijske vlade u kojoj sudjeluje Milorad Pupovac ispred srpske stranke SDSS, koja također na taj način podupire antisemitizam, zatim, antisemit Anto Đapić kao koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice od vremena otimanja Hrvatske stranke prava od strane tog istog vladina odjela za upravu (tada u Ministarstvu za pravosuđe i upravu), godine 1993., i drugi podržavatelji nepravde i nositelji političke korupcije u Republici Hrvatskoj.
Za kraj nekoliko primjera antisemitizma za vrijeme WWII u Srbiji, i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, i nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije:
„Sva jevrejska imovina pripada bez ikakve naknade Srbiji“
(„Službeni list“ Nedićeve Srbije, 1942. godine.)
Vođa srpskih četnika i paravojne koljačke jedinice „Beli orlovi“, i nekadašnji potpredsjednik Republike Srbije, i aktualni predsjednik Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj je sinagogu u Zemunu pretvorio u „kafanu“, o čemu je izvještavao list „Pogledi“, naglasivši da je direktor „Poslovnog prostora“ u Zemunu (dakle, sinagoge), postao Toma Nikolić, zvan „Grobar“, Šešeljev zamjenik i današnja „demokratska“ nada „Bruxellesa i Europske komisije, a sam Nikolić kaže u razgovoru za taj list:
„Optuživali su nas i da smo izdali židovsku crkvu, da će u njoj biti restoran, pa smo im dokazali da to od 61' godine nije crkva, da je ta zgrada prodana općini Zemun; socijalisti do sada nisu je stavili u pogon (!), nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je iznajmili ljudima koji su već tri-četiri koncerta duhovne, evergrin i džez muzike organizirali.“
Izraelski veleposlanik u „Saveznoj Republici Jugoslaviji“ (međunarodno nepriznatoj državi), David Sason, nije posebno kritizirao srpsku vladu zbog očitog antisemitizma za vrijeme Miloševićeva režima, a kamoli iz vremena jugoslavenskog komunističkog režima zločinca Tita. Poznato je iz izjave kustosice Židovskog povijesnog muzeja Saveza židovskih općina u Beogradu, Milice Kraus-Mihajlović, da je u Titovoj Jugoslaviji u Ulici cara Uroša u srcu Beograda na temeljima sinagoge, srušene u ratu 1941. – 1944., izgrađena i otvorena 1953. godine srpska Galerija fresaka, da je druga velika sinagoga u Solunskoj ulici u Beogradu, iako poharana, preživjela rat, ali su je komunisti srušili do temelja 1946. – 1947. U Nišu je u sastavu Gradskog muzeja smještena do danas Galerija slika u bivšoj sinagogi koju su srpske vlasti prodale 1943. na javnoj dražbi, objavljena u službenim novinama Srbije, a 1955. je komunistička antifašistička (sapienti sat!) vlast srušila sinagogu u Pančevu, a Vojislav Šešelj od zemunske sinagoge (jedne od najljepših u Europi) napravio „kafanu“.
Nakon što izraelski veleposlanik u Beogradu nije smatrao potrebnim prozvati srpsku vlast zbog antisemitizma, novinar „Pogleda“ postavio mu je slijedeće pitanje u vezi razaranja židovskog groblja u Sarajevu od strane srpskog agresora:
„Jeste li čuli da su se u Sarajevu nažešće borbe vodile /1992./ oko Židovskog groblja? Četnici Slavka Aleksića su branili svaki pedalj te zemlje.“
Veleposlanik Sason: „Čuo sam za to. Tim hrabrim borcima treba odati priznanje.“
U kolovozu 1992. u listu Židovske općine Zagreb je voditeljica knjižnice i arhiva ŽOZ, objavila članak o srpskom divljanju na Židovskom groblju u Sarajevu:
„Ubijaju dojenčad na Koševu. Moj pradjed Koš doselio je na nenaseljeni brežuljak. A ljudi su brežuljak kasnije prozvali Koševom. Pradjedovi i djedovi pokapali su se na židovskom groblju. A sada zločinački barbari /JNA i četnici/ pucaju sa židovskog groblja na civile, ubijajući ljude i grad...“
U srpskoj knjizi židovskoga izvora, Saveza jevrejskih općina Jugoslavije iz 1952. godine u kojoj je „u svemu zadržan tekst koji je usvojila Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu istražnih i dokaznih materijala“, nalazi se napisano slijedeće:
„Tokom ljeta 1941. priredili su pripadnici folksdojčerske organizacije i Ljotićevi oružani odredi (Srpski dobrovoljački korpus, opa. a. Ljubice Štefan) zajedničke „vježbe“ u hapšenju i odvođenju Židova, naročitom petkom navečer poslije službe u sinagogi.“
Srpski Židov Avram Mevorah je pak 7. svibnja 1947. posvjedočio o sudjelovanju Mihailovićevih „antifašističkih“ četnika u holokaustu u Srbiji.
U istom srpskom mjesečniku „Pogledi“ iz Kragujevca u kojemu je u broju od 25. lipnja – 23. srpnja 1997. objavljen razgovor s izraelskim veleposlanikom Davidom Sasonom, uredništvo toga lista je samo četiri stranice dalje objavilo prikaz jedne knjige pod naslovom „Židovski lobby vlada svijetom“, dakle, očito antisemitski članak, gdje se iznose neke misli autora, dr. kliničke psihologije Ratibora M. Đurđevića koji tvrdi:
„Američki kongres je izvršilac naloga skrivene tuđinske uprave. Židovski lobi je suspendirao bar tri tuceta senatora i zastupnika. Malo ljudi zna da su bankari njujorškog Wall streeta i londonskog Cityja upravljači zapadnog svijeta. Vlade i parlamenti samo su zavjesa iza koje se skrivaju glavni financijeri, većina Judejci. Te dinastije pod svojom šapom drže najrenomiranija svjetska sveučilišta, znanost, medije, izdavaštvo, političke stranke, i oblikuju svijest ovoga svijeta po svojoj volji i potrebi.“ (Izvor: zagrebački dnevnik Vjesnik od 11.8.1997.)
Jedan vojvoda od Vojislava Šešelja izjavljuje u Subotici 1993. da „treba oduzeti imovinu Židovima i Hrvatima“, a sličnu antisemitsku izjavu dao je i optuženi antisemit Anto Đapić kada je izjavio da Židovima u NDH nije oduzimana imovina nego samo davana ustaškim vlastima na čuvanje i sl. antisemitske izjave koje je dugogodišnji koalicijski partner HDZ-a i SDP-a davao od 1993. do 2002. godine, u kontinuitetu, u hrvatskom tisku!
Kolovoza 1993. tadašnji predsjednik Židovske općine u Beogradu, komentirajući odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, SPC, kaže u razgovoru s hrvatskim Židovima (prema glasilu ŽOZ), da srpska crkva /SPC, op.a./ „još uvijek propovijeda deicid i protkana je antismeitizmom“.
Koncem 1995. „Jerusalem Post“ spominje da je „jedan član srpskog parlamenta optužio Židove da zabadaju Srbiji nož u leđa“. (izvor: Ljubica Štefan u knjizi „ISTINOM I ČINJENICAMA ZA HRVATSKU“, Zagreb, 1999.)
Suodgovorni krivci za holokaust su vodeće zapadne zemlje liberalne demokracije čiji je angloamerički establishment financirao Hitlerov dolazak na vlast, i Hitlerov režim neposredno nakon preuzimanja vlasti u siječnju 1933. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata angloameričko Savezničko antifašističko ratno zrakoplovstvo nije bombardiralo konc-logor smrti Auschwitz iako se taj kao i drugi logori nalazili u radijusu Royal Air Force i US Air Force!
Početak holokausta počinje s paktom Molotov – Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. i njemačkim i sovjetskim napadom na Poljsku, 1. rujna 1939. sa zapada, i 17. rujna 1939. s istoka, okupacijom i podjelom Poljske između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza.
Ovom prilikom spominjem treću obljetnicu rezolucije broj 1481 pod naslovom:
Nužna međunarodna osuda zločina totalitarnog komunističkog režima
Rezolucija broj 1481 Koju je 25. siječnja 2006. izglasovala Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a čije moralno-političke preporuke Mesićeva i Sanaderova vlast nije ispoštivala niti u naznakama, naprotiv, upravo na obljetnicu Međunarodne osude komunističkih zločina je HDZ dana 25. siječnja 2009. javno pohvalio komunističkog zločinca i antisemita Josipa Broza – Titu kao „pozitivnu povijesnu ličnost“. Pametnome dosta!
CBK
Post je objavljen 26.01.2009. u 16:07 sati.