Marketing
OPERATION VALKYRIE
USTANAK SAVJESTI – OPERACIJA WALKÜRE
Uskoro u hrvatske kinodvorane dolazi američki film Valkyrie u kojoj glavnu ulogu igra poznati hollywoodski glumac Tom Cruise.
Radnja filma je istinita priča o državnom udaru skupine njemačkih časnika i generala Wehrmachta protiv Hitlerova režima u 3. Reichu, koji je izvršen 20. srpnja 1944. godine. Tom Cruise glumi glavnog organizatora i vođu zavjerenika protiv nacionalsocijalističkog režima, grofa Clausa Schenka von Stauffenberga, pukovnika Wehrmachta i zamjenika zapovjednika pričuvne vojske u njemačkom ministarstvu rata, u Berlinu.
Claus Schenk Graf von Stauffenberg - atentator na Hitlera, i vođa državnog udara od 20. srpnja 1944. protiv nacističkog režima
I prije nego je ušao u povijest kao odvažna i savjesna osoba koja je osobno postavila bombu u prostoriji u kojoj se nalazio Adolf Hitler, s namjerom da ga ubije, Claus Schenk von Stauffenberg bio je, iz njemačkog kuta gledano, junak rata, sudionik pohoda na SSSR i poslije u stožeru Pustinjske lisice - maršala Erwina Rommela na sjevernoafričkom ratištu gdje je teško ranjen u jednom zračnom napadu angloameričkog ratnog zrakoplovstva; kao teški ratni vojni invalid, izgubivši u navedenom napadu nekoliko prstiju jedne ruke, šaku druge ruke i jedno oko, pukovnik Stauffenberg nije odustao od rata, ali ne zato što mu se ratovalo nego zato da dobije priliku riješiti se uzroka rata – Hitlera! Svojim suradnicima je ratnu situaciju prikazao pogledom kroz prizmu svoje obitelji, rekaviši – Kad je Hitler došao na vlast, ja sam se oženio, dok sam sa svojom suprugom na svijet donio naše petero djece, Hitler je pripremao rat, zapalio Europu, i pobio milijune ljudi!
Pukovnik Wehrmachta Claus Stauffenberg sa suprugom
Stauffenberg sa svojom djecom
Misao o prevratu protiv Hitlera postojala je u njegovoj glavi i prije početka Drugog svjetskog rata, samo što nije imao dovoljan broj značajnih suradnika iz njemačkih oružanih snaga koji bi se odvažili na takav korak koji je sa sobom nosio opasnost od smrtne kazne u slučaju da prevrat ne uspije.
Godine 1938. uoči priključenja Austrije 3. Reichu je načelnik Glavnog stožera Njemačke vojske, general Ludwig Beck, proglasio u Berlinu izvanredno stanje po naputcima iz tajnoga plana Walküre, i tenkovi Wehrmachta su krenuli prema kancelariji Reicha da uhite Hitlera i Führera stave u kućni pritvor ili drugim riječima, da ga svrgnu s vlasti, jer je njemački glavni stožer bio od strane svoga vrhovnoga zapovjednika Hitlera (tajno, bez javnosti) obaviješten o namjeri da pokrene seriju ratova, i to je generale zaprepastilo, s obzirom na loša iskustva koje su njemačke generacije imale u Prvom svjetskom ratu. Posebno mogući sukob s Francuskom i Engleskom koji je prijetio kroz Hitlerovu politiku je vojno vodstvo Njemačke navelo da najozbiljnije razmišlja o zbacivanju Hitlera s vlasti. Vojni udar koji je general Beck pokrenuo 1938. protiv Hitlera je on sam zaustavio kad je preko središnjeg njemačkog krugovala čuo vijest o priključenju Austrije njemačkom Reichu („Anschluss“). Hitler je bio na vrhuncu popularnosti, i svrgnuti ga u tom trenutku s vlasti značilo je imati narod protiv sebe, kako su generali razmišljali. Navedeni vojni udar je general Beck naknadno proglasio vojnom vježbom, i stvar je uspješno zataškana, ali on osobno nije htio sudjelovati u Hitlerovim ratnim namjerama i dao je ostavku na svoj položaj; prilikom drugog ozbiljnog pokušaja državnog vojnog udara protiv Hitlera, 1944. godine, je u slučaju uspjeha upravo on trebao u prijelaznom razdoblju zauzeti položaj glavnog šefa njemačke države. On i pukovnik Stauffenberg bili su moralne vertikale ustanke, drugi su u pravilu bili oportunisti i kukavice.
Riječ „Walküre“ inače dolazi iz njemačkog jezika i označava u starogermanskoj mitologiji djevicu koja izabire one koji padnu u boju, naime, glagol „küren“ znači odabrati, a imenica „Walhall“ je simbolično prebivalište u ratu palih bojovnika – otud i imenica Walküre.
Naziv Walküre su stratezi 3. Reicha uzeli kao zaporku za označavanje tajnoga plana koji u tančine propisuje postupke koji se imaju izvoditi u slučaju iznenadnih masovnih nemira moguće nezadovoljnoga njemačkog stanovništva, posebno radništva, ili ustanka preko sedam milijuna robova u koncentracijskim logorima. Kad je pukovnik Stauffenberg dobio u ministarstvu rata i odjelu pričuvne vojske u ruke plan za operaciju „Walküre“, nije ni časa dvojio da je to najveća šansa da se Hitlera svrgne s vlasti, naime, tuči ga vlastitim oružjem! Njemački povjesničari se slažu s ocjenom da je realizacija operacije Walküre usmjerena protiv Hitlera bila realna i imala velike izglede na uspjeh, čak i u slučaju da se Hitlera ne ubije ili ne uhiti, jer Hitler se za vrijeme rata u pravilu nije nalazio u Berlinu, u sjedištu njemačke vlade, Reichskanzlei, nego na istaknutom položaju na istočnom frontu, u istočnoj Prusiji, na zapovjednom mjestu usred velikog kompleksa šuma i utvrđenog betonskog bunkera zvan Wolfsschanze ili Vučja jazbina; Hitlerov glavni stan je dakle zasjedao tisuću kilometara istočno od Berlina, na granici prema Rusiji, i cijeli kompleks je obuhvaćao trostruku žičanu ogradu kao zapreku, s minskim poljima, specijalne jedinice vojske za osiguranje, i željeznički prilaz kao i zrakoplovnu uzletno-sletnu stazu; s toga mjesta je Hitler dnevno upravljao s oko tri milijuna njemačkih vojnika samo na istočnoj bojišnici, bez milijunske vojske na zapadnom frontu; svakog dana je točno u podne održavao konferenciju o stanju položaja sa zapovjednicima iz glavnog stožera Wehrmachta i po potrebi sa zapovjednicima vojnih jedinica na terenu; svaka zapovjed koja je iz Vučje jazbine bila namijenjena zapovjednicima na bojišnici prvo je iz Vučje jezbine išla u obavijesni stožer u Berlin (Fernmeldezentrale), i od tamo je telegrafski upućivana na bojišnice.
Godinu dana prije državnog udara od 20. srpnja, je, dakle, 1943. bilo planirano ubojstvo Führera, ratnog zločinca i masovnog ubojice, i to po uzoru na ubojstvo Julija Cezara, dakle, svi časnici i zapovjednici iz stožera za istočni front dogovorili su se da će Hitlera prilikom obilaska stožera ubiti na način da istovremeno potegnu pištolje i pucaju u njega; međutim, kad je došao trenutak istine, nitko se u improviziranoj dvorani nije usudio na taj čin, tako da je ta sjajna prilika propala zbog kukavičluka i oportunizma njemačkog časničkog zbora. Tada je situacija na bojnom polju za njemačku stranu još bila dosta povoljna, dok je u srpnju 1944. bila doslovno katastrofalna, naime, prvo se dogodila invazija Zapadnih saveznika u Normandiji, koja je uspjela, i stvoren je za Njemačku ubitačni rat na dva fronta jer je time otvorena nova, zapadna bojišnica, ali uspjela je i istovremena kontra-ofenziva Crvene armije na istočnoj bojišnici u kojoj je razbijena središnja skupina njemačkih armija u ruskom dijelu Sovjetskog Saveza, i njemačke snage našle su se u tom sektoru u brzom, paničnom povlačenju kako ne bi došle u okruženje u kojemu je prijetilo uništenje; do tada je ratna taktika „Kessel“ ili „obruč“ bila specijalitet njemačkih snaga koje su na taj način 1941. u okruženje stavile tri milijuna sovjetskih vojnika koji su zarobljeni, samo u području Kijeva u Ukraini su Nijemci zarobili (1941.) u jednom potezu preko 700 tisuća vojnika Crvene armije.
Nakon propale akcije časničkih zavjerenika protiv Hitlera iz 1943. godine, koju je bio pokrenuo glavni zapovjednik njemačkih snaga na istočnom bojištu, general Henning von Tresckow, koji je bio u dosluhu sa Stauffenbergom, je Stauffenberg postavio novi datum za akciju, a to je trebao biti 15. srpanj 1944. za koji je iz Hitlerova stožera dobio poziv da dođe na vojnu konferenciju u Vučju jazbinu, sa zadatkom da Führeru predoči plan o postavljanju zaprečnih divizija pričuvne vojske na istočnoj bojišnici, s obzirom na kaotičnu situaciju u vezi razbijanja središnjeg dijela istočnog fronta od strane neprijatelja. Međutim, na konferenciji 15. srpnja nije se nalazio Hitlerov zamjenik, Reichsführer SS, Heinrich Himmler, šef sigurnosti, tako da je Stauffenberg odustao jer je jednim udarcem htio eliminirati cjelokupno nacističko vojno-policijsko vodstvo; osim toga, zavjerenici su skovali takav plan u kojemu su njemačkoj javnosti htjeli nakon Hitlerova ubojstva prikazati Himmlera kao navodnog vođu državnog udara protiv Hitlera, a živi Himmler bio bi problem; druga prilika se ukazala 20. srpnja 1944. i akcija je krenula:
Prilika za atentat na Hitlera bila je odlična jer je vojna konferencija u Führerhauptquartieru održana izvan bunkera koji se dodatno utvrđivao, tako da je sastanak održan u jednoj drvenoj baraci pokraj bunkera, međutim, nesreća je bila što je početak konferencije pomaknut sat vemena unaprijed, s obzirom na najavljeni dolazak u službeni posjet talijanskog vođe Benita Mussolinia; za taj detalj Stauffenberg nije znao, tako da je nastala panika, jer je u roku od 10 minuta trebao doći u baraku na sastanak; u žurbi je umjesto dva kilograma eksploziva stavio u torbu samo 1 kg, i to se pokazalo kobnim, jer stručnjaci jamče da 2 kg plastičnog eksploziva ne ostavlja na životu niti jedno biće u krugu od nekoliko metara; nesreća u nesreći je bila i ta da je Stauffenberg doduše uspio plasirati svoju torbu s bombom odmah pokraj Hitlera, ali jedan adjutant je torbu pomaknuo metar dalje ispod stola i iza masivnog potpornog stupa od stola iz masivnog drveta, što je u konačnici Hitleru spasilo život jer je bio samo lakše ranjen u ruku; nakon što je postavio bombu s vremenskim upaljačem, Stauffenberg je brzo izašao iz prostorije, pod izgovorom telefonskog poziva koji ga je čekao, unaprijed dogovoren sa zavjerenicima; dok se u vojničkom automobilu hitro udaljavao s mjesta događaja čuo je eksploziju, koja se dogodila točno u 12.42 sati, i sa svojim šoferom i asistentom Wernerom von Haften, jednim poručnikom iz zavjereničkoga kruga, vlastitim očima je vidio kako preživjeli časnici izlaze iz urušene barake i na jednim nosilima nose mrtvu osobu, pokrivene Hitlerovim vojničkim šinjelom, tako da je bio uvjeren da je Führer mrtav; međutim, na nosilima se nalazila mrtva osoba ali ne Hitler nego jedan časnik čije su mrtvo tijelo prekrili Hitlerovim šinjelom; no, na početku je Stauffenbergova uvjerenost da je Hitler mrtav bila dobrodošla jer je uvjerljivo uvjeravao skeptične suzavjerenike da je Hitler navodno mrtav.
Izgled barake nakon eksplozije, u kojoj je Stauffenberg 20. VII 1944. postavio bombu da ubije Hitlera
Državni udar nije bio uspio iz nekoliko razloga. Prvi je što je Hitler ostao živ, iako to nije bilo presudno za prevrat, ali Stauffenbergovi suradnici su tri sata kasnili s proglašenjem izvanrednog stanja u Berlinu i cijeloj Njemačkoj, naime, uplašeni od moguće rekacije oružanih SS jedinica i zloglasne Službe sigurnost SD, zavjerenici su sa aktiviranjem plana Walküre čekali da se Stauffenberg vrati zrakoplovom u Berlin, a to je trajalo oko dva do ri sata, tako da je tek nakon 15 sati stigao u Berlin, i bio zaprepašten što operacija Walküre još nije bila proglašena; došavši natrag u ministarstvo rata, tzv. Bendlerblock, glavni zapovjednik pričuvne vojske, upućen u prevrat, odustao je od straha, i Stauffenberg je zapovjedio da ga se smjesti u kućni pritvor; nakon toga je krenuo drugi dio državnog udara (prvi dio predviđao je smrtotnosni atentat na Hitlera), i zavjerenici su aktivirali tajni plan Walküre tako da su iz zgrade ministarstva rata i sa telefona iz ureda zapovjednika pričuvne vojske počeli u sve vojne centre u 3. Reichu, i na okupiranim područjima kao i u savezničkim zemljama, tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, slati zapovjedi njemačkim snagama; u Parizu je državni udar u cijelosti uspio jer su razoružane sve SS-jedinice i tajna državna policija Gestapo kao i Služba sigurnost SD, dok su u Beču, Pragu i Zagrebu djelomično razoružane njemačke policijske i paravojne snage SS. Na zapadnom frontu je vlast u cijelosti došla u ruke njemačkih protuhitlerovskih snaga s preko miljun vojnika Wehrmachta, s tim da treba napomenuti da obični vojnici nisu bili upoznati s prevratom nego su mislili da se nakon Hitlerova ubojstva, a ta je vijest odaslana u sve vojne centre, njemačke snage pregrupiraju kako bi se zaštitio režim i 3. Reich od urotnika koje su pravi urotnici predstavili kao da se radi o krugu oko Heinricha Himmlera, da je dakle, SS pokušao državni prevrat protiv Hitlera. Plan je bio perfektan, ali poteškoće su nastale u Berlinu, jer kao prvo, zavjerenici nisu osigurali središnji njemački krugoval preko kojega se Hitler oko 17 sati popodne obratio naciji iz Vučje jazbine, i dokazao da je živ, i kao drugo, prilikom razoružanja SS-jedinica dogodila se još jedna nesreća, naime, zapovjednik pričuvne bojne u Berlinu, uvjereni nacist, nije bio upućen u državni udar nego je mislio da akcijom izvođenja vojske na ulice spašava nacistički režim od državnog udara, dobio je zapovjed da uhiti šefa državne propagande Reicha, Josepha Goebbelsa, i nesreća je bila što zavjerenici nisu na vrijeme prekinuli telefonske veze iz vladine gradske četvrti tako da je Hitler imao otvorenu liniju s Goebbelsom koji je na telefon pozvao bojnika koji ga je došao uhititi, i ovaj se uvjerio da je na telefonskoj vezi Hitler koji ga je odmah unaprijedio u viši čin, i izdao mu zapovjed da od sada na dalje ima uhićivati zavjerenike, i osigurati vladinu četvrt od zavjerenika! Zapovjeđeno, i učinjeno! Negdje oko 18 sati, kad je puč tek krenuo u Parizu, puč u Berlinu je propao, i počela su hapšenja svih onih kojih su sudjelovali u državnom udaru; do ponoći je uhićeno i na smrt strijeljano oko 200 osoba, ukljućujući i likvidaciju Clausa Schenka von Stauffenberga koji je strijeljan u dvorištu ministarstva rata (umjesto istrage, smrtnu presudu mu je navečer 20. srpnja presudio glavni zapovjednik pričuvne vojske kako se ne bi otkrilo da je i on bio u krugu zavjerenika), a u slijedećim tjednima je smaknuto oko dvije tisuće osoba koje su sudjelovale u prevratu, među njima i neki njemački diplomati, generali, i tri maršala, maršal Erwin von Witzleben koji je bio predviđen kao vrhovni zapovjednik njemačke vojske nakon državnog udara (on je suđen na političkom montiranom sudskom procesu u staljinsitičkom stilu, i poslije smaknut), zatim, glavni zapovjednik okupacijskih snaga u Francuskoj, general Karl-Heinrich von Stulpnagel, te šef vojne obavještajne službe, admiral Wilhelm Canaris, zatim maršal von Kluge koji je 1941. predvodio njemačke snage u napad na SSSR, dok si je bivši zapovjednik njemačkih snaga na istočnom frontu, general von Tresckow, sam oduzeo život. Smaknut je još i zamjenik šefa njemačke obavještajne službe Abwehr, general Oster, kao i general Friedrich Olbricht koji je predvodio njemačke snage prilikom napada na Poljsku, 1939. godine – svi su oni sudjelovali u zavjeri protiv Hitlera, uključujući i najpopularnijeg njemačkog maršala Erwina Rommela koji je nakon skršenog državnog udara dobio ultimatum, ili da se sam ubije, ili će biti smaknut dok će mu obitelj završit u konc-logoru, i također biti smaknuta! Rommel se odlučio za samoubojstvo, i time spasio svoju obitelj, koja je doduše odvedena u konc-logor, ali nije smaknuta i preživjela je rat; jedan Rommelov sin postao je nakon Drugog svjetskog rata dugogodišnji gradonačelnik grada Stuttgarta; rat je preživjelo i svih petero Stauffenbergove djece. Kako ne bi izazvao revolt njemačke javnosti, Hitler je za Rommelove posmrtne ostatke priredio javni svečani sprovod kojeg je snimala njemačka televizija, uz masovno sudjelovanje njemačkog stanovništva. Neke od zavjerenika je Hitler dao objesiti o kuke za svinjske polovice, te je ta smaknuća dao snimati na filmsku vrpcu i osobno pogledao snimke.
Biti će zanimljivo pratiti u najnovijem filmu o uroti protiv Hitlera, Operation Valkyrie, jesu li režiseri predvidjeli ponudu njemačkih diplomata i visokih vojnih časnika koju su još mjesecima prije atentata i državnog udara od 20. srpnja 1944. u više navrata uputili Amerikancima i Winstonu Churchillu za bezuvetnim prekidom rata na zapadnom frontu i talijanskoj bojišnici, koju su Zapadni saveznici odbili na način da na nju nisu ni odgovorili, barem ne u službenoj formi. Naime, od 20. srpnja 1944. do kraja rata, 9. svibnja 1945., poginulo je više vojnika nego od 1. rujna 1939. do tada, naime, poginulo je preko jedan milijun njemačkih vojnika do kraja rata, stotine tisuća njemačkih civila, kao žrtve angloameričkih bombardiranja gradova, i stotine tisuća savezničkih, američkih, kanadskih, britanskih i drugih vojnika je poginulo od 20. srpnja 44' do kraja rata. Ozbiljni zapadni povjesničari postavljaju i pitanje, je li Zapad uopće pobjednik u Drugom svjetskom ratu, jer ratni cilj zbog kojega je Velika Britanija i objavila rat protiv Njemačke 1939. godine je bio osloboditi Poljsku, međutim, Poljsku je koncem 1944. okupirala Crvena armija, tako da javni ratni cilj Velike Britanije nije ostvaren, osim što je Njemačka u cijelosti uništena, i nestala kao političko-ekonomski konkurent u Europi, za nekoliko desetljeća. Njemački zavjerenici nisu sa zapadnim Saveznicima išli pregovarat spuštenih gaća nego su kao adut imali čvrstu voničku organizaciju njemačke sile, i najnovije izume njemačke ratne i vojne industrije – mlazne borbene zrakoplove, rakete, i taktičko atomsko oružje, međutim, liberalni zapadni antifašistički angloamerički Saveznici imali su samo jedan cilj pred očima – uništenje Njemačke, i u tu svrhu se Zapad nagodio s komunističkim Istokom o podjeli Europe, što kvalitetno za Europu nije bila neka novost jer su Europu na isti način podijelili 1939. godine Hitler i Staljin ugovornim paktom s tajnim protokolima o napadu na Poljsku i podjelu interesnih sfera, kao i podjeli Poljske između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha.
PUČ VOKIĆ - LORKOVIĆ
Ono što u igranom filmu Operacija Valkyrie sigurno neće biti prikazano je hrvatski udjel u prevratu protiv Hitlera, naime, puč Vokić-Lorković koji se po svjedočenju ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića, počeo u ljeto 1944. izvoditi po svim vojnim centrima Hrvatskih oružanih snaga u NDH. Tako je Vrančić bio osobno nazočan obilasku bojišnice u Travniku, 1944., kada je ministar obrane, general Ante Vokić uputio zapvjednika obrane Srednje Bosne, domobranskoga pukovnika i ratnoga viteza Bona Bunića, u namjere prevrata, i priopćio mu da je od sada on, Vokić, vrhovni zapovjednik hrvatske oružane sile, a ne poglavnik Pavelić, i da od sada na dalje ima izvršavati samo njegove (Vokićeve) zapovjedi. Naime, hrvatske zavjerenike za državni udar protiv Hitlera, i poslije protiv Pavelića, je u Zagrebu pridobio opunomoćeni izaslanik 3. Reicha u NDH, i zavjerenik, austrijski general Glaise von Horstenau; iako je državni udar u 3. Reichu propao na sam dan izvođenja, 20. srpnja 1944. godine, nastavljen je u NDH, ali od tada bez poglavnika Pavelića odnosno protiv njega, a sa ciljem da se NDH prebaci na stranu zapadnih Saveznika paralelno s Rumunjskom i Bugarskom, također dotadašnjim članicama Trojne osovine. U tu svrhu su gotovo svi domobranski generali i neki ustaški pukovnici stali na stranu pučista, sa zadatkom da se III njemačku armiju u povlačenju iz Grčke blokira na području NDH koje se ne povuku prema Budimpešti. HSS je u puču imao zadatak povezati se s Englezima, a pučisti osloboditi od ustaša i vlasti odgovorne za ratne zločine. Međutim, puč Vokić-Lorković (Ante Vokić, ministar obrane NDH, dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova) prokazan je njemačkim vlastima od samoga poglavnika; Pavelić je generala von Horstenaua prijavio Hilterovom sljedbeniku i policijskom atašeu 3. Reicha u NDH, SS-generalu Siegfriedu Kasecheu.
Dr. Mladen Lorkvić, ministar vanjskih poslova NDH, i zavjerenik protiv Hitlerova režima
Ustaški pukovnik i general Hrvatskih oružanih snaga, ministar obrane NDH, Ante Vokić, pučist protiv poglavnikova režima
Glavni zapovjednik partizana u Hrvatskoj, ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang je 30.8.1944. o namjeri hrvatskog prevrata obavijestio radiodepešom Titov Vrhovni štab, a Josip Broz – Tito je preko svog agenta Bakrača o hrvatskim namjerama prevrata protiv Hitlera i Pavelića obavijestio njemačkog veleposlanika u Zagrebu, jer su obojica procijenili da uspješni hrvatski prevrat ugrožava poslijeratnu obnovu Jugosavije i vladavinu komunističke partije. U puču Vokić-Lorković sudjelovao je i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je preko Švicarske u Rim (Vatikan) nosio prijedlog Vladka Mačeka i jednog dijela ustaša i domobrana, a iz Rima papinu poruku da se hrvatska država u zajednici sa Slovenijom, Mađarskom i Austrijom poveže u neku vrstu podunavske federacije kao brane komunističkoj Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Pročelnik političkog odjela Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), Ante Štitić, koji je i sam sudjelovao u zavjeri, izdao je druge zavjerenike Paveliću, i tako je krenuo Pavelićev obračun sa zavjerenicima oko Vokića i Lorkovića koji su obojica uhićeni, stavljeni pod istragu, i otpremljeni u zatvor, te pred konac rata likvidirani kao neugodni svjedoci o tome da je i sam Pavelić na početku, prije 20. srpnja 1944., bio za državni udar protiv Hitlera, a poslije se kao oportunist okrenuo protiv, pretpostavljajući vlastitu samovlast pred opstankom hrvatske države koju je na koncu žrtvovao radi svoje vlasti. Po poglavnikovoj zapovjedi je obojicu hrvatskih ministara umorio ustaški satnik iz Imotske krajine, Mijo Grabovac, a oba ministra su proglašeni „veleizdajicama“ kako bi se opravdalo njihovo izvansudsko smaknuće. Zapadni antifašistički saveznici su u Britanskoj enciklopediji napisali:
„Godine 1944. bio je učinjen pokušaj da se Hrvatsku prevede na stranu Saveznika, ali nije uspio; njegovi vođe Ante Vokić i Mladen Lorković bili su zatvoreni i ubijeni po Pavelićevim skutonošama.“
U svakom slučaju, igrani film Operacija Valkyrie, koji se već prikazuje u Njemačkoj, a za mjesec dana i u Hrvatskoj, vjerojatno je pravi hollywoodski spektakl, u kojemu je 3. Reich prikazan u najvećem glamouru, a je li prikazan Stauffenbergov najveći motiv, da se naime, prekine s masovnim ubojstvima nad Židovima u koncentracijskim logorima smrti (Todeslager), vidjet ćemo tek kad film budemo pogledali. Do tada lijep pozdrav i ugodno gledanje filma koji preporučujem svakome tko imalo voli povijesne spektakle, makar i ne sadržavali srž povijesne istine, kao na pr. u filmu Patriot s Mel Gibsonom i sličnim hollywoodskim uradcima, ali naglasak Hollywooda je na zabavi, a ne na povijesnoj istini, zar ne, jer povijesnu istinu tumače pobjednici, pa makar ta istina bila i nategnuta, izokrenuta i premazana s nekoliko slojeva boje i glamoura, a kako to izgleda vidjeli smo na primjeru jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije i junačko jurišanje partizana Boška Buhe na neprijateljske bunkere, i kako su se „Švabe“ usrali u gaće!
Treba reći da je puč Vokić-Lorković, kao i operacije Walküre, predstavljao ustanak savjesti njemačkih i hrvatskih rodoljuba protiv despocije, tiranije i ratnih zločina, ustanak protiv nečovječnoga režima! Šteta samo što nakon WWII nismo dobili humanistički i demokratski režim nego opet isti, čak još gori nego što je bio fašizam - komunističku diktaturu! Mogu naglasiti da je predsjednik Barack Obama na inauguracijskom govoru, a što sam zamijetio, osudio poražene ideologije fašizma i komunizmaJ I to je možda još bolje od samog filma Valkyirie.
Nadam se i da je film preveden na hrvatski jezik kako treba, a ne kao što je ispao prijevod filma Der Untergang koji je jako loše preveden; prevoditelji su možda svoj antifašistički ponos htjeli potkrijepiti time da Hitleru stave u usta kako se suradnicama i suradnicima obraća s „ti“, a ne s „Vi“ kao u originalu. Poz!
CBK
Uskoro u hrvatske kinodvorane dolazi američki film Valkyrie u kojoj glavnu ulogu igra poznati hollywoodski glumac Tom Cruise.
Radnja filma je istinita priča o državnom udaru skupine njemačkih časnika i generala Wehrmachta protiv Hitlerova režima u 3. Reichu, koji je izvršen 20. srpnja 1944. godine. Tom Cruise glumi glavnog organizatora i vođu zavjerenika protiv nacionalsocijalističkog režima, grofa Clausa Schenka von Stauffenberga, pukovnika Wehrmachta i zamjenika zapovjednika pričuvne vojske u njemačkom ministarstvu rata, u Berlinu.
Claus Schenk Graf von Stauffenberg - atentator na Hitlera, i vođa državnog udara od 20. srpnja 1944. protiv nacističkog režima
I prije nego je ušao u povijest kao odvažna i savjesna osoba koja je osobno postavila bombu u prostoriji u kojoj se nalazio Adolf Hitler, s namjerom da ga ubije, Claus Schenk von Stauffenberg bio je, iz njemačkog kuta gledano, junak rata, sudionik pohoda na SSSR i poslije u stožeru Pustinjske lisice - maršala Erwina Rommela na sjevernoafričkom ratištu gdje je teško ranjen u jednom zračnom napadu angloameričkog ratnog zrakoplovstva; kao teški ratni vojni invalid, izgubivši u navedenom napadu nekoliko prstiju jedne ruke, šaku druge ruke i jedno oko, pukovnik Stauffenberg nije odustao od rata, ali ne zato što mu se ratovalo nego zato da dobije priliku riješiti se uzroka rata – Hitlera! Svojim suradnicima je ratnu situaciju prikazao pogledom kroz prizmu svoje obitelji, rekaviši – Kad je Hitler došao na vlast, ja sam se oženio, dok sam sa svojom suprugom na svijet donio naše petero djece, Hitler je pripremao rat, zapalio Europu, i pobio milijune ljudi!
Pukovnik Wehrmachta Claus Stauffenberg sa suprugom
Stauffenberg sa svojom djecom
Misao o prevratu protiv Hitlera postojala je u njegovoj glavi i prije početka Drugog svjetskog rata, samo što nije imao dovoljan broj značajnih suradnika iz njemačkih oružanih snaga koji bi se odvažili na takav korak koji je sa sobom nosio opasnost od smrtne kazne u slučaju da prevrat ne uspije.
Godine 1938. uoči priključenja Austrije 3. Reichu je načelnik Glavnog stožera Njemačke vojske, general Ludwig Beck, proglasio u Berlinu izvanredno stanje po naputcima iz tajnoga plana Walküre, i tenkovi Wehrmachta su krenuli prema kancelariji Reicha da uhite Hitlera i Führera stave u kućni pritvor ili drugim riječima, da ga svrgnu s vlasti, jer je njemački glavni stožer bio od strane svoga vrhovnoga zapovjednika Hitlera (tajno, bez javnosti) obaviješten o namjeri da pokrene seriju ratova, i to je generale zaprepastilo, s obzirom na loša iskustva koje su njemačke generacije imale u Prvom svjetskom ratu. Posebno mogući sukob s Francuskom i Engleskom koji je prijetio kroz Hitlerovu politiku je vojno vodstvo Njemačke navelo da najozbiljnije razmišlja o zbacivanju Hitlera s vlasti. Vojni udar koji je general Beck pokrenuo 1938. protiv Hitlera je on sam zaustavio kad je preko središnjeg njemačkog krugovala čuo vijest o priključenju Austrije njemačkom Reichu („Anschluss“). Hitler je bio na vrhuncu popularnosti, i svrgnuti ga u tom trenutku s vlasti značilo je imati narod protiv sebe, kako su generali razmišljali. Navedeni vojni udar je general Beck naknadno proglasio vojnom vježbom, i stvar je uspješno zataškana, ali on osobno nije htio sudjelovati u Hitlerovim ratnim namjerama i dao je ostavku na svoj položaj; prilikom drugog ozbiljnog pokušaja državnog vojnog udara protiv Hitlera, 1944. godine, je u slučaju uspjeha upravo on trebao u prijelaznom razdoblju zauzeti položaj glavnog šefa njemačke države. On i pukovnik Stauffenberg bili su moralne vertikale ustanke, drugi su u pravilu bili oportunisti i kukavice.
Riječ „Walküre“ inače dolazi iz njemačkog jezika i označava u starogermanskoj mitologiji djevicu koja izabire one koji padnu u boju, naime, glagol „küren“ znači odabrati, a imenica „Walhall“ je simbolično prebivalište u ratu palih bojovnika – otud i imenica Walküre.
Naziv Walküre su stratezi 3. Reicha uzeli kao zaporku za označavanje tajnoga plana koji u tančine propisuje postupke koji se imaju izvoditi u slučaju iznenadnih masovnih nemira moguće nezadovoljnoga njemačkog stanovništva, posebno radništva, ili ustanka preko sedam milijuna robova u koncentracijskim logorima. Kad je pukovnik Stauffenberg dobio u ministarstvu rata i odjelu pričuvne vojske u ruke plan za operaciju „Walküre“, nije ni časa dvojio da je to najveća šansa da se Hitlera svrgne s vlasti, naime, tuči ga vlastitim oružjem! Njemački povjesničari se slažu s ocjenom da je realizacija operacije Walküre usmjerena protiv Hitlera bila realna i imala velike izglede na uspjeh, čak i u slučaju da se Hitlera ne ubije ili ne uhiti, jer Hitler se za vrijeme rata u pravilu nije nalazio u Berlinu, u sjedištu njemačke vlade, Reichskanzlei, nego na istaknutom položaju na istočnom frontu, u istočnoj Prusiji, na zapovjednom mjestu usred velikog kompleksa šuma i utvrđenog betonskog bunkera zvan Wolfsschanze ili Vučja jazbina; Hitlerov glavni stan je dakle zasjedao tisuću kilometara istočno od Berlina, na granici prema Rusiji, i cijeli kompleks je obuhvaćao trostruku žičanu ogradu kao zapreku, s minskim poljima, specijalne jedinice vojske za osiguranje, i željeznički prilaz kao i zrakoplovnu uzletno-sletnu stazu; s toga mjesta je Hitler dnevno upravljao s oko tri milijuna njemačkih vojnika samo na istočnoj bojišnici, bez milijunske vojske na zapadnom frontu; svakog dana je točno u podne održavao konferenciju o stanju položaja sa zapovjednicima iz glavnog stožera Wehrmachta i po potrebi sa zapovjednicima vojnih jedinica na terenu; svaka zapovjed koja je iz Vučje jazbine bila namijenjena zapovjednicima na bojišnici prvo je iz Vučje jezbine išla u obavijesni stožer u Berlin (Fernmeldezentrale), i od tamo je telegrafski upućivana na bojišnice.
Godinu dana prije državnog udara od 20. srpnja, je, dakle, 1943. bilo planirano ubojstvo Führera, ratnog zločinca i masovnog ubojice, i to po uzoru na ubojstvo Julija Cezara, dakle, svi časnici i zapovjednici iz stožera za istočni front dogovorili su se da će Hitlera prilikom obilaska stožera ubiti na način da istovremeno potegnu pištolje i pucaju u njega; međutim, kad je došao trenutak istine, nitko se u improviziranoj dvorani nije usudio na taj čin, tako da je ta sjajna prilika propala zbog kukavičluka i oportunizma njemačkog časničkog zbora. Tada je situacija na bojnom polju za njemačku stranu još bila dosta povoljna, dok je u srpnju 1944. bila doslovno katastrofalna, naime, prvo se dogodila invazija Zapadnih saveznika u Normandiji, koja je uspjela, i stvoren je za Njemačku ubitačni rat na dva fronta jer je time otvorena nova, zapadna bojišnica, ali uspjela je i istovremena kontra-ofenziva Crvene armije na istočnoj bojišnici u kojoj je razbijena središnja skupina njemačkih armija u ruskom dijelu Sovjetskog Saveza, i njemačke snage našle su se u tom sektoru u brzom, paničnom povlačenju kako ne bi došle u okruženje u kojemu je prijetilo uništenje; do tada je ratna taktika „Kessel“ ili „obruč“ bila specijalitet njemačkih snaga koje su na taj način 1941. u okruženje stavile tri milijuna sovjetskih vojnika koji su zarobljeni, samo u području Kijeva u Ukraini su Nijemci zarobili (1941.) u jednom potezu preko 700 tisuća vojnika Crvene armije.
Nakon propale akcije časničkih zavjerenika protiv Hitlera iz 1943. godine, koju je bio pokrenuo glavni zapovjednik njemačkih snaga na istočnom bojištu, general Henning von Tresckow, koji je bio u dosluhu sa Stauffenbergom, je Stauffenberg postavio novi datum za akciju, a to je trebao biti 15. srpanj 1944. za koji je iz Hitlerova stožera dobio poziv da dođe na vojnu konferenciju u Vučju jazbinu, sa zadatkom da Führeru predoči plan o postavljanju zaprečnih divizija pričuvne vojske na istočnoj bojišnici, s obzirom na kaotičnu situaciju u vezi razbijanja središnjeg dijela istočnog fronta od strane neprijatelja. Međutim, na konferenciji 15. srpnja nije se nalazio Hitlerov zamjenik, Reichsführer SS, Heinrich Himmler, šef sigurnosti, tako da je Stauffenberg odustao jer je jednim udarcem htio eliminirati cjelokupno nacističko vojno-policijsko vodstvo; osim toga, zavjerenici su skovali takav plan u kojemu su njemačkoj javnosti htjeli nakon Hitlerova ubojstva prikazati Himmlera kao navodnog vođu državnog udara protiv Hitlera, a živi Himmler bio bi problem; druga prilika se ukazala 20. srpnja 1944. i akcija je krenula:
Prilika za atentat na Hitlera bila je odlična jer je vojna konferencija u Führerhauptquartieru održana izvan bunkera koji se dodatno utvrđivao, tako da je sastanak održan u jednoj drvenoj baraci pokraj bunkera, međutim, nesreća je bila što je početak konferencije pomaknut sat vemena unaprijed, s obzirom na najavljeni dolazak u službeni posjet talijanskog vođe Benita Mussolinia; za taj detalj Stauffenberg nije znao, tako da je nastala panika, jer je u roku od 10 minuta trebao doći u baraku na sastanak; u žurbi je umjesto dva kilograma eksploziva stavio u torbu samo 1 kg, i to se pokazalo kobnim, jer stručnjaci jamče da 2 kg plastičnog eksploziva ne ostavlja na životu niti jedno biće u krugu od nekoliko metara; nesreća u nesreći je bila i ta da je Stauffenberg doduše uspio plasirati svoju torbu s bombom odmah pokraj Hitlera, ali jedan adjutant je torbu pomaknuo metar dalje ispod stola i iza masivnog potpornog stupa od stola iz masivnog drveta, što je u konačnici Hitleru spasilo život jer je bio samo lakše ranjen u ruku; nakon što je postavio bombu s vremenskim upaljačem, Stauffenberg je brzo izašao iz prostorije, pod izgovorom telefonskog poziva koji ga je čekao, unaprijed dogovoren sa zavjerenicima; dok se u vojničkom automobilu hitro udaljavao s mjesta događaja čuo je eksploziju, koja se dogodila točno u 12.42 sati, i sa svojim šoferom i asistentom Wernerom von Haften, jednim poručnikom iz zavjereničkoga kruga, vlastitim očima je vidio kako preživjeli časnici izlaze iz urušene barake i na jednim nosilima nose mrtvu osobu, pokrivene Hitlerovim vojničkim šinjelom, tako da je bio uvjeren da je Führer mrtav; međutim, na nosilima se nalazila mrtva osoba ali ne Hitler nego jedan časnik čije su mrtvo tijelo prekrili Hitlerovim šinjelom; no, na početku je Stauffenbergova uvjerenost da je Hitler mrtav bila dobrodošla jer je uvjerljivo uvjeravao skeptične suzavjerenike da je Hitler navodno mrtav.
Izgled barake nakon eksplozije, u kojoj je Stauffenberg 20. VII 1944. postavio bombu da ubije Hitlera
Državni udar nije bio uspio iz nekoliko razloga. Prvi je što je Hitler ostao živ, iako to nije bilo presudno za prevrat, ali Stauffenbergovi suradnici su tri sata kasnili s proglašenjem izvanrednog stanja u Berlinu i cijeloj Njemačkoj, naime, uplašeni od moguće rekacije oružanih SS jedinica i zloglasne Službe sigurnost SD, zavjerenici su sa aktiviranjem plana Walküre čekali da se Stauffenberg vrati zrakoplovom u Berlin, a to je trajalo oko dva do ri sata, tako da je tek nakon 15 sati stigao u Berlin, i bio zaprepašten što operacija Walküre još nije bila proglašena; došavši natrag u ministarstvo rata, tzv. Bendlerblock, glavni zapovjednik pričuvne vojske, upućen u prevrat, odustao je od straha, i Stauffenberg je zapovjedio da ga se smjesti u kućni pritvor; nakon toga je krenuo drugi dio državnog udara (prvi dio predviđao je smrtotnosni atentat na Hitlera), i zavjerenici su aktivirali tajni plan Walküre tako da su iz zgrade ministarstva rata i sa telefona iz ureda zapovjednika pričuvne vojske počeli u sve vojne centre u 3. Reichu, i na okupiranim područjima kao i u savezničkim zemljama, tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, slati zapovjedi njemačkim snagama; u Parizu je državni udar u cijelosti uspio jer su razoružane sve SS-jedinice i tajna državna policija Gestapo kao i Služba sigurnost SD, dok su u Beču, Pragu i Zagrebu djelomično razoružane njemačke policijske i paravojne snage SS. Na zapadnom frontu je vlast u cijelosti došla u ruke njemačkih protuhitlerovskih snaga s preko miljun vojnika Wehrmachta, s tim da treba napomenuti da obični vojnici nisu bili upoznati s prevratom nego su mislili da se nakon Hitlerova ubojstva, a ta je vijest odaslana u sve vojne centre, njemačke snage pregrupiraju kako bi se zaštitio režim i 3. Reich od urotnika koje su pravi urotnici predstavili kao da se radi o krugu oko Heinricha Himmlera, da je dakle, SS pokušao državni prevrat protiv Hitlera. Plan je bio perfektan, ali poteškoće su nastale u Berlinu, jer kao prvo, zavjerenici nisu osigurali središnji njemački krugoval preko kojega se Hitler oko 17 sati popodne obratio naciji iz Vučje jazbine, i dokazao da je živ, i kao drugo, prilikom razoružanja SS-jedinica dogodila se još jedna nesreća, naime, zapovjednik pričuvne bojne u Berlinu, uvjereni nacist, nije bio upućen u državni udar nego je mislio da akcijom izvođenja vojske na ulice spašava nacistički režim od državnog udara, dobio je zapovjed da uhiti šefa državne propagande Reicha, Josepha Goebbelsa, i nesreća je bila što zavjerenici nisu na vrijeme prekinuli telefonske veze iz vladine gradske četvrti tako da je Hitler imao otvorenu liniju s Goebbelsom koji je na telefon pozvao bojnika koji ga je došao uhititi, i ovaj se uvjerio da je na telefonskoj vezi Hitler koji ga je odmah unaprijedio u viši čin, i izdao mu zapovjed da od sada na dalje ima uhićivati zavjerenike, i osigurati vladinu četvrt od zavjerenika! Zapovjeđeno, i učinjeno! Negdje oko 18 sati, kad je puč tek krenuo u Parizu, puč u Berlinu je propao, i počela su hapšenja svih onih kojih su sudjelovali u državnom udaru; do ponoći je uhićeno i na smrt strijeljano oko 200 osoba, ukljućujući i likvidaciju Clausa Schenka von Stauffenberga koji je strijeljan u dvorištu ministarstva rata (umjesto istrage, smrtnu presudu mu je navečer 20. srpnja presudio glavni zapovjednik pričuvne vojske kako se ne bi otkrilo da je i on bio u krugu zavjerenika), a u slijedećim tjednima je smaknuto oko dvije tisuće osoba koje su sudjelovale u prevratu, među njima i neki njemački diplomati, generali, i tri maršala, maršal Erwin von Witzleben koji je bio predviđen kao vrhovni zapovjednik njemačke vojske nakon državnog udara (on je suđen na političkom montiranom sudskom procesu u staljinsitičkom stilu, i poslije smaknut), zatim, glavni zapovjednik okupacijskih snaga u Francuskoj, general Karl-Heinrich von Stulpnagel, te šef vojne obavještajne službe, admiral Wilhelm Canaris, zatim maršal von Kluge koji je 1941. predvodio njemačke snage u napad na SSSR, dok si je bivši zapovjednik njemačkih snaga na istočnom frontu, general von Tresckow, sam oduzeo život. Smaknut je još i zamjenik šefa njemačke obavještajne službe Abwehr, general Oster, kao i general Friedrich Olbricht koji je predvodio njemačke snage prilikom napada na Poljsku, 1939. godine – svi su oni sudjelovali u zavjeri protiv Hitlera, uključujući i najpopularnijeg njemačkog maršala Erwina Rommela koji je nakon skršenog državnog udara dobio ultimatum, ili da se sam ubije, ili će biti smaknut dok će mu obitelj završit u konc-logoru, i također biti smaknuta! Rommel se odlučio za samoubojstvo, i time spasio svoju obitelj, koja je doduše odvedena u konc-logor, ali nije smaknuta i preživjela je rat; jedan Rommelov sin postao je nakon Drugog svjetskog rata dugogodišnji gradonačelnik grada Stuttgarta; rat je preživjelo i svih petero Stauffenbergove djece. Kako ne bi izazvao revolt njemačke javnosti, Hitler je za Rommelove posmrtne ostatke priredio javni svečani sprovod kojeg je snimala njemačka televizija, uz masovno sudjelovanje njemačkog stanovništva. Neke od zavjerenika je Hitler dao objesiti o kuke za svinjske polovice, te je ta smaknuća dao snimati na filmsku vrpcu i osobno pogledao snimke.
Biti će zanimljivo pratiti u najnovijem filmu o uroti protiv Hitlera, Operation Valkyrie, jesu li režiseri predvidjeli ponudu njemačkih diplomata i visokih vojnih časnika koju su još mjesecima prije atentata i državnog udara od 20. srpnja 1944. u više navrata uputili Amerikancima i Winstonu Churchillu za bezuvetnim prekidom rata na zapadnom frontu i talijanskoj bojišnici, koju su Zapadni saveznici odbili na način da na nju nisu ni odgovorili, barem ne u službenoj formi. Naime, od 20. srpnja 1944. do kraja rata, 9. svibnja 1945., poginulo je više vojnika nego od 1. rujna 1939. do tada, naime, poginulo je preko jedan milijun njemačkih vojnika do kraja rata, stotine tisuća njemačkih civila, kao žrtve angloameričkih bombardiranja gradova, i stotine tisuća savezničkih, američkih, kanadskih, britanskih i drugih vojnika je poginulo od 20. srpnja 44' do kraja rata. Ozbiljni zapadni povjesničari postavljaju i pitanje, je li Zapad uopće pobjednik u Drugom svjetskom ratu, jer ratni cilj zbog kojega je Velika Britanija i objavila rat protiv Njemačke 1939. godine je bio osloboditi Poljsku, međutim, Poljsku je koncem 1944. okupirala Crvena armija, tako da javni ratni cilj Velike Britanije nije ostvaren, osim što je Njemačka u cijelosti uništena, i nestala kao političko-ekonomski konkurent u Europi, za nekoliko desetljeća. Njemački zavjerenici nisu sa zapadnim Saveznicima išli pregovarat spuštenih gaća nego su kao adut imali čvrstu voničku organizaciju njemačke sile, i najnovije izume njemačke ratne i vojne industrije – mlazne borbene zrakoplove, rakete, i taktičko atomsko oružje, međutim, liberalni zapadni antifašistički angloamerički Saveznici imali su samo jedan cilj pred očima – uništenje Njemačke, i u tu svrhu se Zapad nagodio s komunističkim Istokom o podjeli Europe, što kvalitetno za Europu nije bila neka novost jer su Europu na isti način podijelili 1939. godine Hitler i Staljin ugovornim paktom s tajnim protokolima o napadu na Poljsku i podjelu interesnih sfera, kao i podjeli Poljske između Sovjetskog Saveza i 3. Reicha.
PUČ VOKIĆ - LORKOVIĆ
Ono što u igranom filmu Operacija Valkyrie sigurno neće biti prikazano je hrvatski udjel u prevratu protiv Hitlera, naime, puč Vokić-Lorković koji se po svjedočenju ministra u vladi NDH, dr. Vjekoslava Vrančića, počeo u ljeto 1944. izvoditi po svim vojnim centrima Hrvatskih oružanih snaga u NDH. Tako je Vrančić bio osobno nazočan obilasku bojišnice u Travniku, 1944., kada je ministar obrane, general Ante Vokić uputio zapvjednika obrane Srednje Bosne, domobranskoga pukovnika i ratnoga viteza Bona Bunića, u namjere prevrata, i priopćio mu da je od sada on, Vokić, vrhovni zapovjednik hrvatske oružane sile, a ne poglavnik Pavelić, i da od sada na dalje ima izvršavati samo njegove (Vokićeve) zapovjedi. Naime, hrvatske zavjerenike za državni udar protiv Hitlera, i poslije protiv Pavelića, je u Zagrebu pridobio opunomoćeni izaslanik 3. Reicha u NDH, i zavjerenik, austrijski general Glaise von Horstenau; iako je državni udar u 3. Reichu propao na sam dan izvođenja, 20. srpnja 1944. godine, nastavljen je u NDH, ali od tada bez poglavnika Pavelića odnosno protiv njega, a sa ciljem da se NDH prebaci na stranu zapadnih Saveznika paralelno s Rumunjskom i Bugarskom, također dotadašnjim članicama Trojne osovine. U tu svrhu su gotovo svi domobranski generali i neki ustaški pukovnici stali na stranu pučista, sa zadatkom da se III njemačku armiju u povlačenju iz Grčke blokira na području NDH koje se ne povuku prema Budimpešti. HSS je u puču imao zadatak povezati se s Englezima, a pučisti osloboditi od ustaša i vlasti odgovorne za ratne zločine. Međutim, puč Vokić-Lorković (Ante Vokić, ministar obrane NDH, dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova) prokazan je njemačkim vlastima od samoga poglavnika; Pavelić je generala von Horstenaua prijavio Hilterovom sljedbeniku i policijskom atašeu 3. Reicha u NDH, SS-generalu Siegfriedu Kasecheu.
Dr. Mladen Lorkvić, ministar vanjskih poslova NDH, i zavjerenik protiv Hitlerova režima
Ustaški pukovnik i general Hrvatskih oružanih snaga, ministar obrane NDH, Ante Vokić, pučist protiv poglavnikova režima
Glavni zapovjednik partizana u Hrvatskoj, ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang je 30.8.1944. o namjeri hrvatskog prevrata obavijestio radiodepešom Titov Vrhovni štab, a Josip Broz – Tito je preko svog agenta Bakrača o hrvatskim namjerama prevrata protiv Hitlera i Pavelića obavijestio njemačkog veleposlanika u Zagrebu, jer su obojica procijenili da uspješni hrvatski prevrat ugrožava poslijeratnu obnovu Jugosavije i vladavinu komunističke partije. U puču Vokić-Lorković sudjelovao je i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac koji je preko Švicarske u Rim (Vatikan) nosio prijedlog Vladka Mačeka i jednog dijela ustaša i domobrana, a iz Rima papinu poruku da se hrvatska država u zajednici sa Slovenijom, Mađarskom i Austrijom poveže u neku vrstu podunavske federacije kao brane komunističkoj Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Pročelnik političkog odjela Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR), Ante Štitić, koji je i sam sudjelovao u zavjeri, izdao je druge zavjerenike Paveliću, i tako je krenuo Pavelićev obračun sa zavjerenicima oko Vokića i Lorkovića koji su obojica uhićeni, stavljeni pod istragu, i otpremljeni u zatvor, te pred konac rata likvidirani kao neugodni svjedoci o tome da je i sam Pavelić na početku, prije 20. srpnja 1944., bio za državni udar protiv Hitlera, a poslije se kao oportunist okrenuo protiv, pretpostavljajući vlastitu samovlast pred opstankom hrvatske države koju je na koncu žrtvovao radi svoje vlasti. Po poglavnikovoj zapovjedi je obojicu hrvatskih ministara umorio ustaški satnik iz Imotske krajine, Mijo Grabovac, a oba ministra su proglašeni „veleizdajicama“ kako bi se opravdalo njihovo izvansudsko smaknuće. Zapadni antifašistički saveznici su u Britanskoj enciklopediji napisali:
„Godine 1944. bio je učinjen pokušaj da se Hrvatsku prevede na stranu Saveznika, ali nije uspio; njegovi vođe Ante Vokić i Mladen Lorković bili su zatvoreni i ubijeni po Pavelićevim skutonošama.“
U svakom slučaju, igrani film Operacija Valkyrie, koji se već prikazuje u Njemačkoj, a za mjesec dana i u Hrvatskoj, vjerojatno je pravi hollywoodski spektakl, u kojemu je 3. Reich prikazan u najvećem glamouru, a je li prikazan Stauffenbergov najveći motiv, da se naime, prekine s masovnim ubojstvima nad Židovima u koncentracijskim logorima smrti (Todeslager), vidjet ćemo tek kad film budemo pogledali. Do tada lijep pozdrav i ugodno gledanje filma koji preporučujem svakome tko imalo voli povijesne spektakle, makar i ne sadržavali srž povijesne istine, kao na pr. u filmu Patriot s Mel Gibsonom i sličnim hollywoodskim uradcima, ali naglasak Hollywooda je na zabavi, a ne na povijesnoj istini, zar ne, jer povijesnu istinu tumače pobjednici, pa makar ta istina bila i nategnuta, izokrenuta i premazana s nekoliko slojeva boje i glamoura, a kako to izgleda vidjeli smo na primjeru jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije i junačko jurišanje partizana Boška Buhe na neprijateljske bunkere, i kako su se „Švabe“ usrali u gaće!
Treba reći da je puč Vokić-Lorković, kao i operacije Walküre, predstavljao ustanak savjesti njemačkih i hrvatskih rodoljuba protiv despocije, tiranije i ratnih zločina, ustanak protiv nečovječnoga režima! Šteta samo što nakon WWII nismo dobili humanistički i demokratski režim nego opet isti, čak još gori nego što je bio fašizam - komunističku diktaturu! Mogu naglasiti da je predsjednik Barack Obama na inauguracijskom govoru, a što sam zamijetio, osudio poražene ideologije fašizma i komunizmaJ I to je možda još bolje od samog filma Valkyirie.
Nadam se i da je film preveden na hrvatski jezik kako treba, a ne kao što je ispao prijevod filma Der Untergang koji je jako loše preveden; prevoditelji su možda svoj antifašistički ponos htjeli potkrijepiti time da Hitleru stave u usta kako se suradnicama i suradnicima obraća s „ti“, a ne s „Vi“ kao u originalu. Poz!
CBK
Post je objavljen 22.01.2009. u 20:06 sati.