Zagrepčanka u selu

Zanimljiva vremena:
Amerikanci se 'tuku' s Trumpom...
Britanci se 'tuku' zbog Brexita...
EU se ni ne može dogovoriti da se potuče...
Naši se bu' uskoro zaista i potukli zbog (TBD)...
Jedino se Putin smije...

Za mušku publiku upozorenje unaprijed - tema je aktualno-ženska - also, preskočite da se ne biste šokirali (kao predsjednik Sabora - to nikako nije namjera daljnjeg teksta).... (istina, riječi poput "vagina," "menstruacija" ne spominjem... ups... oprostite, "stvari")
Među ostalim, postoji i medicinsko-iskustveni razlog zašto je Nika jedinica...
Moj prag tolerancije je na tu neponovljivu bol, a još više neopisivo-neugodno, duuuuuuugo-satno iskustvo prenizak (rekli mi muški doktori, ja im naravno povjerovala - jer ONI znaju), a još više na pre- i post- aroganciju onih koji su kak' ti tamo da ti pomognu...
Moja sreća da nikad nisam ni pucala na drugo (dijete)...
Daleko više empatije i brige sam doživjela kad sam vadila slijepo crijevo, imala potres mozga iliti neki drugi medicinski problem...
No, vjerojatno, it's just me ili u-ovom-postu-neimenovana-zagrebačka bolnica, a ne stvarna tabu-tema koja tek sad izlazi na svijetlo dana...
Better ever than never... za istu tu moju Niku - jer meni nikad ne bi palo na pamet njoj reći "Ma, to sve zaboraviš" (jer eto nisam, ni nakon 8 godina - btw, riječi moje majke, a još dan-danas, nakon 40 godina mi prepričava svaki detalj mog dolaska na svijet, i da, nije bio lijep), "Ma, rađala moja baba i u polju" (jer eto od 12, preživjelo 5), "Ma, kad ga/nju vidiš, odmah se zaljubiš" (meni trebalo 2 godine)... itd...
Mnoga tuđa iskustva nisu loša (dapače), no ima i druga strana medalje (a ne tako rijetka), o kojoj struka ne voli govoriti, a ponajmanje čuti... pa možda treba i javno da se neke procedure ipak promijene na bolje... (hopefully)...
moj mali, kud-baš-subotom, neugodni doprinos od-kud-sad temi...
P.S. Da nije bilo Nikole, bilo bi ili neka medicinska sestra ili ja... Čula sam jednu kako kaže (satima prije nego je muževima službeno dozvoljeno):" Daj ga više pusti unutra..." i time je ružno iskustvo poprimilo drugi tijek događanja... muško je ipak muško, čak i na porodu...

Već danima, mjesecima, godinama, prve su vijesti na lokalnim portalima moje nove županije obilježavanja duboko tužnih događaja iz naše bliže povijesti. Nažalost, takva nam je bliža povijest...
Pa, eto savršene prilike da svaki dan, ili tjedan, ili mjesec, imamo priliku obilježiti još jednu tragediju, još jedan nemili događaj, još jednu priliku da se oni 'glavni' pokažu, pohvale i sami sebe promoviraju dok svečano stoje/govore nad pretužnim simbolima patnje.
Nemojte me krivo shvatiti, patnja jest patnja, i tragedija, i tuga... No, je li to jedina vijest koju mogu podijeliti s nama? Zar nema onih vijesti na istoj toj dnevnoj, mjesečnoj razini koje bude nadu, optimizam, pogled prema naprijed...? Ima ih, sporadično i tamo negdje, u zapećku naslovnih stranica... za one koji se trude malo više 'surfati'.
Čitam, gledam, i promatram, i nije mi jasno zašto svi mi uvijek težimo ka tome da iznova budimo jedno te iste rane i ističemo ih prije svega ostaloga, iznova i iznova, i opet iznova. Zar ćemo tako one mlađe koji imaju izbora osuditi da i oni preuzmu naše boli i kroz njih prožive svoj život ili im zaista nemamo što drugo ponuditi?
Ili je biračko tijelo spalo samo na te brojke koje još žive u prošlosti, pa smo eto, pragmatični... a oni mlađi, jednostavno ne predstavljaju dovoljan broj birača da se i prema njima okrenemo i njima ponudimo nešto drugo/više od naših vlastitih tužnih sjećanja? I time ih još više gubimo i odvajamo od nas, od uvjerenja da na našim prostorima postoji budućnost i za njih... Jer kao da je usađeno u našu psihu da se uvijek, ali baš uvijek, osvrćemo premo nazad, da jednostavno više nemamo energije niti želje za išta drugo...
Dok smo svi mi stariji toliko zaokupljeni prošlošću, puštamo da nam budućnost iscuri kroz prste... 'A karavane prolaze'.
P.S. moj dida, sudionik jednog drugog rata, nikada, ali baš nikada (iako sam ga u jednom razdoblju života nemilo gnjavila da mi štogod ispriča) nije htio govoriti o tim danima, samo bi mi rekao 'Dite moje, pusti nas stare, živi svoj život..."

Kao sve samo ne-klasična predstavnica te populacije, rođene 70-tih, u gradu, imam beskrajno puno toga za reći… a bolje mi je da šutim, a neću. No, idemo redom…
Moji prvi ženski uzori su dakako moja mama i baka. Obje su bile nenadmašno mudre i pametne, požrtvovne, vrijedne, osjećajne, radišne i nadasve ljubavne. Od kad sam svjesna sebe (od neke 4. godine), ja sam njihova čista suprotnost. Nešto sam se trudila i još se uvijek trudim slijediti njihov put, ali te životne kvalitete nisam naslijedila. Možda zbog malo očeve dalmatinske krvi (svjesna stereotipa u ovom trenutku), a možda zbog nekih drugih razloga (tko će ga znati), oduvijek sam bila lijena i sebična. Eto, iskreno. Budući da su obje imale veliki utjecaj i upliv u moj svakodnevni ritam života, pokušavale su me od malih nogu uvesti u svijet žena, počevši od kuće pa nadalje. Nije im bilo lako… Buntovna kakva jesam, uvijek sam pitala zašto? Zašto bako ti letiš doma u 6 popodne da dedi skuvaš hrenovke? Zašto mama ti letiš s posla ili na posao da skuhaš svima nama ručak, opereš rublje i satima ga peglaš? Zašto oni to ne mogu? Pitanja im je postavljala desetogodišnjakinja….. Obje bi me pogledale u čudu, kao „čija si…?“, slegnule ramenima i defetistički mi govorile, „a dite, narast ćeš, vidjet ćeš, uživaj dok možeš…“. Rekoh sama sebi, „OK, dok možeš…“. I čvrsto odlučila, nit muža, nit djece… S 10 godina, a bile su 80-te…
Umjesto usisavanja uvijek mi je bila draža knjiga, umjesto brisanja prašine, proučavala sam borbu crnaca od Američkog građanskog rata do Martina Luthera Kinga i sa žarom sve njima prepričavala što sam saznala, shvatila i duboko proživljavala. Moja baba Podgorka šutke bi me slušala, gledala, čak i podržavala, uz neizbježnu „a čime se ti sve baviš, dite!?“. Znala sam što mi je htjela reći, ali je i ona znala da sam to ja i da mi nema druge. Pokušala ona mene naučiti i plesti, dala mi igle i vunu, objasnila pravo-krivo… nakon 2 dana rekla „daj, odi, od tebe nikad ništa…“.
S godinama, pogotovo tinejđerskim, moj je radikalizam postajao sve radikalniji, do te mjere da me sestra jednog dana izazvala da opišem tog muškarca kojeg bi ja prihvatila. I tako sam složila popis, imam ga još i danas. Nakon 22 stavke (od kojih su 3 vezane uz izgled) opisa mog eventualnog muškog životnog partnera (riječ „muž“ me užasavala), sestra me sažaljivo pogledala i rekla, „Ok, ti se ne buš nikad udala…“. Nekako mi nije suza potekla niti sam se zabrinula.
No, nije to sve… Ima toga još! Uleti moja majka jedan dan meni u sobu i vidi me gdje uz neke mirisne štapiće sjedim u lotusu na krevetu… Pita me što radim, a ja sva nadobudna izjavljujem da zaustavljam menstruaciju… Bila sam zrela za neku dobru i detaljnu psihijatrijsku analizu! A moja majka i dan danas ima PTSP od mog odrastanja.
Uglavnom, godine su prolazile, školovanje, putovanja, upoznavanje raznih ljudi, zaljubljivanja, pa i dužih veza… Čim bi se pojavila samo tema ili mogućnost nekog ozbiljnijeg koraka, da ne kažem braka, odoh ja, svojim putem… I nisam bila jedina! U mom krugu prijatelja, bolje rečeno, prijateljica… Bilo nam je dobro! Nismo se ni okrenule, a dvadesete su se bližile kraju. Jesmo li se zabrinule? Neke možda, ali većina ni najmanje! Za razliku od naših roditelja, baka, djedova, susjeda, „dobronamjernih“ prolaznika na cesti (ne lažem!), a da ne spominjem svekolike društvene javnosti. Polako se zabrinutost počela uvlačiti tamo gdje je nismo ni tražile. Diplome, karijere, ambicije, raznorazne kreacije odjednom više nisu bile dovoljne ili zadovoljavajuće. Od onda pa sve do današnjih dana, jedini kriterij sreće, životnog značaja, svrhe, itd. je DIJETE. „Nisi niš' ak' nisi rodila“, nerijetka rečenica koja nas od tada prati. U biti, mi smo samo inkubatori….
I onda moj vlastiti životni preokret. Prepoznah čovjeka koji je zadovoljio 20 od onih 22 uvjeta (plav, a ne taman…)… Na popisu je bilo da mora znati šivati!, i to je zadovoljio! I što sad!? Niš', osvojio me. Počeli živjeti zajedno, čak se i oženili (onak', čisto pragmatično – da ne ulazim dublje u detalje),… Koncept roditeljstva bila je njegova incijativa… Riječi, rečenice i vrijeme je utrošeno dok nakon nekoliko godina nisam izdahnula i rekla „Dobro“. ,
Danas… Ona je meni sve (začudo J)… Nijedno putovanje, poslovni uspjeh iliti nešto drugo, ne može se usporediti. Iskreno. Ljubav i njeno postojanje je nezamjenjivo. Žensko u meni se probudilo i živi s njom. Nažalost, tu i staje, a razlozi su prejadni, predruštveni, prebolni (sam porod), prefinancijski, presebični (opet) da bih to sve ponovila i borila se s time. I dalje sam ta koja jesam… A sad i moja osmogodišnjakinja uzdiše i kaže: „Mama, ali ti nisi pravo žensko…“. Onda se sjetim moje babe, i pomislim kako se kolo ipak okreće…
Kao zaključak, demografija i sve ostale „društvene“ teme me ne zanimaju…. Ja živim svoj život, a tako ću učiti i svoju kćer… buntovnik u njoj danas „prijeti“ da bu imala četvero djece J…. Ipak ima nade za sve nas …
A ja bum svoju mirovinu zaradila ili ne bum, a ne rađala… Bez opravdanja!

MESOPUST – Iliti kronika malog mjesta

Mesopust (imenica, muški rod): poklade, karneval, maškare; lutak kojemu se sudi tijekom mesopusnih običaja; neodgovorna osoba
Jedan od važnijih događaja u malom podgorskom mjestu, ako ne i najvažniji. Godišnji broj časopisa „Drače“ pregled je svih događanja, odnosa, tabua, dilema i trilema gledanih kroz prizmu humora i plejadu lokalnih aktera. „Drača“ je toliko važna da cijelu godinu možeš čuti rečenicu: „Ovo ide u Draču.“ do toga da se pomalo sa zebnjom i ispod glasa spominje kako se približava njen izlazak u svijet. Moj je dojam da je čast naći se u „Drači“, ali opet , ako je moguće, nije loše ni izbjeći tu čast… Ovisno što tko (anonimno) prijavi, a odgovorna redakcija časopisa odabere. I nikad ne znaš što te čeka, do te večeri, kad se broj doslovno razgrabi u pola sata i čita daljnjih nekoliko dana/tjedana/mjeseci, prepričava i dakako čuva za nove naraštaje (da se ne zaboravi ;-)).
Ako sam se ikad osjećala negdje kao marsovac , bila je to prva zima i susret s Mesopustom. Do tada je moj odnos prema maškarama bio sljedeći: beskrajna neugoda kad me majka Senjkinja pokušavala privoliti i uvesti u te običaje pa tjerala da po haustorima Španskog kucam ljudima na vrata, nešto recitiram, obučena u kojekakve likove koje mi je ona veselo i zdušno šivala i pripremala. Dotična je tortura trajala par godina dok uz puno vike, bune i rasprave nije shvatila da to nije za mene. Nažalost moja vlastita neugoda nije time prestala, jer je ona i dalje sama tako paradirala okolo po kvartu. Jedne je godine u noćnim satima policija zaustavila moje starce,tamo negdje kod Vrbana, i nemalo se iznenadili kad im je Lovac izašao iz Yuga 55 i počeo objašnjavati da nije prošao kroz crveno. No, policajci se ne boje Lovca pa su i dalje tvrdili svoje dok im se pred očima nije pojavila ljuta Crvenkapica. Čuvaj se senjske bure i ljute pedesetogodišnje Crvenkapice… Da skratim, pustili su ih…
I onda naš prvi Mesopust. Prvo, sve se događa u utorak… običan, bezličan, radni, zimski dan. Kasnije sam saznala da muškarci doslovce uzimaju godišnji ili bolovanje, vraćaju se s prekooceanskih brodova, Njemačke… sve je podređeno tom danu. Nalaze se rano, rano ujutro (oko 7) u Vatrogasnom domu, maškaraju i kreću. S Mesopustom i uz muziku idu od kuće do kuće. Na domaćinu je da ih ugosti, da koji prilog i nečime počasti. A mi, nesvjesni tog dana i njegovog značaja, imali smo sreće. Netko nas je na vrijeme upozorio, inače bismo se bili našli u neobranom grožđu. Naš „kvart“ obilaze u jutarnjim satima, pažljivi su, prve su se godine najavili i upitali mogu li nas obići. Meni su bili fenomenalni. Odjednom nam je dvor bio pun veselih maškara u 10 ujutro. Čak sam i zaplesala. Poslije smo ih cijeli dan slušali kako obilaze druge kuće (selo je malo, sve se čuje). Obiđu i školu, a i maškaranim školarcima je to doživljaj i dobrodošao odmor od nastave. Uglavnom, zadnje kuće obiđu negdje oko 5/6 popodne, vraćaju se u Vatrogasni dom i od 7 navečer kreće glavni događaj. Selo se okuplja, sluša optužnicu protiv Mesopusta, tj. što mu se sve stavlja na teret, određuje mu se kazna koja se odmah zatim provodi. Malo je čudan trenutak kad lutka visi na vješalama, ali tko sam ja da to preispitam.
Ove smo godine dobili i „Lepe ti je zagorje zelene“ i „Suze za zagorske brege“… Potrudili su se, a za kraj nakon „vratil se bum nazaj“, rekli su nam: „ma ne bute“ J, meni drago bilo… jer, bez obzira na sve, ipak smo tu… i tu ostajemo…
Noćna zabava do kasno u noć, a sljedeći dan je srijeda…hm… tko živ, a tko se skriva sljedećih nekoliko tjedana ;-)… Ne znam ni ja… „Draču“ ću vidjeti tek za par sati… nije da i inače izlazim zimi, a možda još produžim koji dan ;-)
Neka nama Mesopusta!!!

Mene je život naučio da „promjena jedina stalna jest“. Veliki dio svog djetinjstva veselila sam se odlascima u Jurjevo gdje su me s puno ljubavi dočekivali moji dragi baba i djed. Moja najljepša sjećanja iz djetinjstva duboko se ispreprliću s njima i Jurjevom. Doba sreće, igre, bezbrižnosti. I ta sjećanja i ljubav zauvijek će ostati utkana u mom srcu, do te mjere da mi na neki način označuju i daljnji put u mom životu.
Promjena. Nema više Jurjeva, dolazi Sveti Juraj. S vremenom nema više ni mog djeda ni bake. I to je u redu. To je život. Ali moja su lijepa sjećanja još živa i čuvam ih duboko usađena u pore moga bića.
Nedavno sam politički prozvana zbog tih svojih sjećanja. I to mi je drago. Mazohistički. Jer prozivke ne znaju, nit moraju znati, što je meni Jurjevo, da je ono meni moje djetinjstvo, moja baba, moj djed, Jurjevačke noći, pecanje u dedinoj škatulici od barke pored Školja dok u tišini pamtim svaki kamen sela i prekrasnog Velebita iznad njega, ovčice na moru dok sjedim u dvoru i moljakam babu da nas pusti na kupanje, „lopovi i panduri“ kada se hrpa djece razleti po selu u žaru igre, dolazak roditelja preko vikenda i sreća zbog prekinute svakodnevne rutine odlaska na spavanje, pjesma, smijeh… To su moja sjećanja.
I da, Sveti Juraj više nikad neće biti Jurjevo (život me uči da je riječ „nikad“ prejaka riječ). Sveti Juraj je sada mjesto djetinjstva moje kćeri i jedino joj želim jednako lijepa sjećanja na ove dane kakve imam i ja. I neka joj Sveti Juraj bude ono što je meni Jurjevo i ja sretna. Jer moje se djetinjstvo neće vratiti, a njeno je još u tijeku…

Bura, jugo, kiša, grmljavina...nema struje (ironično, velika, moderna hidroelektrana je niti 2 km od sela), a posljedično ni interneta, televizije, fiksnog telefona. Ostaje nam jedino iskrena nada da će baterija na mobitelu malo više potrajati, da ne spominjem laptope, kako bismo zadržali kavu-takvu vezu sa svijetom. Stvarni vremeplov u 21. stoljeću. Čovjek (u mom slučaju, žena) se navikne, ali ne može se oteti instinktu modernosti pa malo i opsovati tu gnjavažu zrakopraznog prostora. No, bol nije dugotrajna...u najgorem slučaju, samo pola dana. A što da potraje...? Simptomatično, ne uzrujavamo se previše zbog nedostatka svjetlosti ili prestanka rada hladnjaka...to se nekako i preživi...
Zima je...običan radni dan, pa čak i vikend...djetetu dosadno...drugi dio dana...noć u 17...a krevet još miljama daleko...što sad? Portali, vijesti, najave...ako imamo pristup...govore o izložbama, filmovima, predstavama, događanjima...gdje? u Zagrebu, eventualno Rijeci (Osijek i Split su nam nedostižni)...i to je to... Tu staje sve... Za sve nas ostale jedno veliko NIŠTA. Ali, doslovce, NIŠTA. Prihvatila bih bilo što, samo da je inspirativno, novo, drugačije...Neko gostovanje, nekog tko se sažali na jadnicima koji žive 180 km udaljeni od modernog, užurbanog, "prosvijetljenog" centra...Jer pravila koja vrijede 180 km sjevernije ovdje su nekada davno živjela, ali i odavno zaboravljena (pojam kina je relikt iz nekih starih, loših vremena)...
Neki dan, u Zagrebu, prijateljica se iskreno iznenadila da u školama nama-sličnih krajeva matematiku može predavati i profesor koji je završio jezike ili neke humanističke znanosti...kriterij je jedini da je ovdje i da ima neki papir koji potvrđuje njegovu/njenu mogućnost predavanja...(ako nema druge opcije)...
Znam, 180 km je zaista nedostižna udaljenost...

Oznake: društvo

Jedna prigodna za nas ovih dana (priznajem, posuđujem...)

I gledam smeće gdje se k meni penje
i slušam smeće dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro smeće kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a smeće sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam smeće i gledam smeće zlato
i gledam smeće gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem smeće zlato
i dobrojutro smeće smeće kaže
i zagrli me smeće oko vrata
i smeće i ja i ja sa smećem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se smeću…

Oznake: priroda

Danas je subota, 28.11.2015., a deponij još dimi. Počelo je u srijedu (25.11.) u popodnevnim satima kad je vatra bila otvorena, a odsjaj požara nadaleko vidljiv. U tom trenutku bura još nije bila jaka pa je cijelo mjesto bilo obavijeno gustim, otrovnim dimom. Mještani su bili dovoljno pametni da se zatvore u svoje kuće i ne izlaze van, a oni malobrojni koji su morali izlaziti govore o tome kako su ih oči i grlo pekli dok su samo na trenutak izašli. Ujedno činjenica da je deponij udaljen niti 600 m od prvih kuća nije bila utješna. Štoviše, čule su se eksplozije, šiške su letjele i do mora, te su radnici obližnje pilane morali dežurati da se kojim slučajem ne zapali i drvna građa. Tada bi postojeća katastrofa poprimila i šire razmjere. Srećom, imamo mi svoju zaštitnicu, buru. Te je noći značajno pojačala sukladno najavama te dim otjerala na drugu stranu. Mogli smo se uzdati jedino u nju i naše hrabre momke vatrogasce koji su cijelu noć i u naredne dane dežurali i branili mjesto od daljnjeg širenja požara. Što su oni sami morali udisati, nitko ne zna, a pogotovo što će biti kad se netko od njih ozbiljno razboli. Iskustvo nam govori da se ne mogu pouzdati u strukture naše države. Ovim im putem jedino mogu reći jedno veliko Hvala, u ime moje curice! Orkanska je bura puhala sve do danas i na neki nam način olakšala situaciju, no sada je više nema, a dimi se. Prekrasan je dan, sunce, lagano mreškanje mora, „netaknuta“ priroda svuda oko nas… Čovjek bi rekao „U raju sam“. Nažalost, tada mora udahnuti zrak i žalostan i ljutit vratiti se u kuću. Kako objasniti djetetu da još jedan dan moramo provesti zatvoreni u naša četiri zida?
To je postojeća situacija, situacija koja me nagnala da u nedostatku drugih značajnijih obveza, zatvorena u kući i s pristupom internetu, a nadasve ljuta, bijesna i nemirna, proučim, zivkam, pišem i saznam što je tu sve posrijedi. Dakle, priča ide ovako… Prije nekoliko desetljeća, ondašnje vlasti smatrale su da je sasvim zgodno i prihvatljivo u blizini malog primorskog mjesta, u samoj netaknutoj prirodi, na obroncima Velebita, organizirati „divlji“ deponij smeća, bez ikakvih dozvola, studija i inih papira. Neki će mi danas reći da onda i nije bilo ovakvog smeća (vrećica, tetrapaka…) pa tada to i nije bio neki veći ekološki problem. Hm… U redu, to je bilo tada. No, mi imamo „uređenu“ državu zadnjih 25 godina, a taj isti deponij još uvijek postoji za potrebe obližnjeg većeg „grada“, mjesta, a prema pričama i nekih drugih (sve je puno priča, ali nitko ništa ne zna zasigurno). Bilo kako bilo, taj deponij postoji, u međuvremenu se mjesto širilo i sada su se rubni dijelovi mjesta približili niti 600 m od deponija. Vrijeme je prolazilo, deponij, lokalno poznat kao „Kava“, znao se „samo-zapaliti“ barem dva puta godišnje (bilo u jeku ljetne, turističke sezone, bilo usred zime kada u samom mjestu nema niti 500 stanovnika). Najezda beskonačnih muha ubijala bi svaki doživljaj užitka života (kuhanje, druženje vani, peke, roštilje, itd.). Turisti bi bježali iz obližnjeg kampa dok su im vrećice i raznorazno smeće padali po glavama… Mještani su probali nešto poduzeti, organizirali su peticije, zvali ekološke udruge, čak i organizirali akcije gdje su svojim tijelima branili pristup kamionima smeća samom deponiju. Nešto bi znalo i izaći u javnost, ali nikad dovoljno jako budući da nitko od medija ne smatra da je ova činjenica dovoljno zanimljiva za svekoliko pučanstvo drage nam Hrvatske (jer koga briga za 500 stanovnika?). U međuvremenu je ovdje prozvan i Park prirode Velebit, ustanovljen je Nacionalni park Sjeverni Velebit, i ako naivni izletnici i krenu prema tim prekrasnim parkovima s jadranske strane, moraju prvo proći i vidjeti ovo neobjašnjivo ruglo i iščuđavati se činjenici da ovako nešto postoji u kraju koji se voli nadaleko predstavljati i promovirati kao prekrasan, netaknut, prirodan i…(nastavi niz). To su sve već dugogodišnje činjenice, ne pretjerujem ni malo…
Slijedom ovog incidenta, ponašajući se kao odgovorni građanin, a nadasve kao majka-medvjedica, razgovarala sam s mnogima odgovornima za ovo stanje. Jedno od opravdanja koje mi je dalo Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Komunalac grada Senja, ured gradonačelnika grada Senja, bila je činjenica da se ovaj deponij zadnji put „samo-zapalio“ prije tri godine. Njima je to opravdanje… Ne što deponij postoji, nego eto, što se bunite kada zadnjih tri godine niste bili tako trovani kao danas. Ma, ne želim biti trovana IKADA, barem ne ovako, otvoreno, nezaštićeno i ležerno…
Ono što su mi svi naglašavali tijekom mog istraživanja i bune, bilo je to da je grad Senj baš taj dan kada se deponij zapalio pokrenuo natječaj za sanaciju deponija, „ali gospođo, znate zakonski rokovi…“. Svi su oni svjesni da zbog pravila EU, taj deponij treba biti saniran i zatvoren najkasnije do 2018., u suprotnom će plaćati ogromne globe. Ali, zašto čekati do 2018.? Zašto moramo napraviti nešto što je logično samo po sebi jer nam to nalaže netko drugi, vanjski, iz Bruxellesa? Što nama samima nije stalo da očuvamo svoje vlastite ljude i svoju prekrasnu prirodu kojom se tako volimo dičiti i hvaliti nadaleko i naširoko? Pa ta priroda i ti ljudi opstaju usprkos NAMA!!! Za sada…
Još jedna žalosna činjenica u svemu ovome, mnogi mi govore „šuti, ne izazivaj…, mogla bi nekome stati na žulj - politički…“. Moj odgovor je „HALO!?? Želite reći da majka-medvjedica šuti!?“. Nisam ničija, nikome ne odgovaram, samo svom mužu i djetetu, i sve što radim, radim za njih, moju zajednicu i opće-dobro. Ako nekome to i smeta, iks-ipsilon političkim slovima, tada taj netko ne shvaća što je zaista posrijedi… Neka mu je topla, meka i udobna stolica na kojoj sjedi… Ali ja šutjeti, neću…

Oznake: priroda

Razgovaram ja tako s jednim petogodišnjakom (alfa mužjak) koji se upravo svađa s mojom petogodišnjakinjom (alfa ženka), svojom prijateljicom koja ga izluđuje:

- Što je kolega, ljuti te ova moja kćer, vidim?
- Nina, ona je jako zločesta. Moraš joj objasniti da ne može uvijek biti sve po njenom.
- Ma objašnjavam ti ja njoj to, ali ne sluša ni mene.
- Večeras joj to moraš ozbiljno reći i kaži joj da je to zadnji put.
- Probat ću, pa ćemo vidjeti...
- A, onda sutra dođi po mene pa ću joj ja objasniti što je dobro za NJU, a što nije...

Hm... sretno mu bilo!