Zagrepčanka u selu

Kao sve samo ne-klasična predstavnica te populacije, rođene 70-tih, u gradu, imam beskrajno puno toga za reći… a bolje mi je da šutim, a neću. No, idemo redom…
Moji prvi ženski uzori su dakako moja mama i baka. Obje su bile nenadmašno mudre i pametne, požrtvovne, vrijedne, osjećajne, radišne i nadasve ljubavne. Od kad sam svjesna sebe (od neke 4. godine), ja sam njihova čista suprotnost. Nešto sam se trudila i još se uvijek trudim slijediti njihov put, ali te životne kvalitete nisam naslijedila. Možda zbog malo očeve dalmatinske krvi (svjesna stereotipa u ovom trenutku), a možda zbog nekih drugih razloga (tko će ga znati), oduvijek sam bila lijena i sebična. Eto, iskreno. Budući da su obje imale veliki utjecaj i upliv u moj svakodnevni ritam života, pokušavale su me od malih nogu uvesti u svijet žena, počevši od kuće pa nadalje. Nije im bilo lako… Buntovna kakva jesam, uvijek sam pitala zašto? Zašto bako ti letiš doma u 6 popodne da dedi skuvaš hrenovke? Zašto mama ti letiš s posla ili na posao da skuhaš svima nama ručak, opereš rublje i satima ga peglaš? Zašto oni to ne mogu? Pitanja im je postavljala desetogodišnjakinja….. Obje bi me pogledale u čudu, kao „čija si…?“, slegnule ramenima i defetistički mi govorile, „a dite, narast ćeš, vidjet ćeš, uživaj dok možeš…“. Rekoh sama sebi, „OK, dok možeš…“. I čvrsto odlučila, nit muža, nit djece… S 10 godina, a bile su 80-te…
Umjesto usisavanja uvijek mi je bila draža knjiga, umjesto brisanja prašine, proučavala sam borbu crnaca od Američkog građanskog rata do Martina Luthera Kinga i sa žarom sve njima prepričavala što sam saznala, shvatila i duboko proživljavala. Moja baba Podgorka šutke bi me slušala, gledala, čak i podržavala, uz neizbježnu „a čime se ti sve baviš, dite!?“. Znala sam što mi je htjela reći, ali je i ona znala da sam to ja i da mi nema druge. Pokušala ona mene naučiti i plesti, dala mi igle i vunu, objasnila pravo-krivo… nakon 2 dana rekla „daj, odi, od tebe nikad ništa…“.
S godinama, pogotovo tinejđerskim, moj je radikalizam postajao sve radikalniji, do te mjere da me sestra jednog dana izazvala da opišem tog muškarca kojeg bi ja prihvatila. I tako sam složila popis, imam ga još i danas. Nakon 22 stavke (od kojih su 3 vezane uz izgled) opisa mog eventualnog muškog životnog partnera (riječ „muž“ me užasavala), sestra me sažaljivo pogledala i rekla, „Ok, ti se ne buš nikad udala…“. Nekako mi nije suza potekla niti sam se zabrinula.
No, nije to sve… Ima toga još! Uleti moja majka jedan dan meni u sobu i vidi me gdje uz neke mirisne štapiće sjedim u lotusu na krevetu… Pita me što radim, a ja sva nadobudna izjavljujem da zaustavljam menstruaciju… Bila sam zrela za neku dobru i detaljnu psihijatrijsku analizu! A moja majka i dan danas ima PTSP od mog odrastanja.
Uglavnom, godine su prolazile, školovanje, putovanja, upoznavanje raznih ljudi, zaljubljivanja, pa i dužih veza… Čim bi se pojavila samo tema ili mogućnost nekog ozbiljnijeg koraka, da ne kažem braka, odoh ja, svojim putem… I nisam bila jedina! U mom krugu prijatelja, bolje rečeno, prijateljica… Bilo nam je dobro! Nismo se ni okrenule, a dvadesete su se bližile kraju. Jesmo li se zabrinule? Neke možda, ali većina ni najmanje! Za razliku od naših roditelja, baka, djedova, susjeda, „dobronamjernih“ prolaznika na cesti (ne lažem!), a da ne spominjem svekolike društvene javnosti. Polako se zabrinutost počela uvlačiti tamo gdje je nismo ni tražile. Diplome, karijere, ambicije, raznorazne kreacije odjednom više nisu bile dovoljne ili zadovoljavajuće. Od onda pa sve do današnjih dana, jedini kriterij sreće, životnog značaja, svrhe, itd. je DIJETE. „Nisi niš' ak' nisi rodila“, nerijetka rečenica koja nas od tada prati. U biti, mi smo samo inkubatori….
I onda moj vlastiti životni preokret. Prepoznah čovjeka koji je zadovoljio 20 od onih 22 uvjeta (plav, a ne taman…)… Na popisu je bilo da mora znati šivati!, i to je zadovoljio! I što sad!? Niš', osvojio me. Počeli živjeti zajedno, čak se i oženili (onak', čisto pragmatično – da ne ulazim dublje u detalje),… Koncept roditeljstva bila je njegova incijativa… Riječi, rečenice i vrijeme je utrošeno dok nakon nekoliko godina nisam izdahnula i rekla „Dobro“. ,
Danas… Ona je meni sve (začudo J)… Nijedno putovanje, poslovni uspjeh iliti nešto drugo, ne može se usporediti. Iskreno. Ljubav i njeno postojanje je nezamjenjivo. Žensko u meni se probudilo i živi s njom. Nažalost, tu i staje, a razlozi su prejadni, predruštveni, prebolni (sam porod), prefinancijski, presebični (opet) da bih to sve ponovila i borila se s time. I dalje sam ta koja jesam… A sad i moja osmogodišnjakinja uzdiše i kaže: „Mama, ali ti nisi pravo žensko…“. Onda se sjetim moje babe, i pomislim kako se kolo ipak okreće…
Kao zaključak, demografija i sve ostale „društvene“ teme me ne zanimaju…. Ja živim svoj život, a tako ću učiti i svoju kćer… buntovnik u njoj danas „prijeti“ da bu imala četvero djece J…. Ipak ima nade za sve nas …
A ja bum svoju mirovinu zaradila ili ne bum, a ne rađala… Bez opravdanja!

MESOPUST – Iliti kronika malog mjesta

Mesopust (imenica, muški rod): poklade, karneval, maškare; lutak kojemu se sudi tijekom mesopusnih običaja; neodgovorna osoba
Jedan od važnijih događaja u malom podgorskom mjestu, ako ne i najvažniji. Godišnji broj časopisa „Drače“ pregled je svih događanja, odnosa, tabua, dilema i trilema gledanih kroz prizmu humora i plejadu lokalnih aktera. „Drača“ je toliko važna da cijelu godinu možeš čuti rečenicu: „Ovo ide u Draču.“ do toga da se pomalo sa zebnjom i ispod glasa spominje kako se približava njen izlazak u svijet. Moj je dojam da je čast naći se u „Drači“, ali opet , ako je moguće, nije loše ni izbjeći tu čast… Ovisno što tko (anonimno) prijavi, a odgovorna redakcija časopisa odabere. I nikad ne znaš što te čeka, do te večeri, kad se broj doslovno razgrabi u pola sata i čita daljnjih nekoliko dana/tjedana/mjeseci, prepričava i dakako čuva za nove naraštaje (da se ne zaboravi ;-)).
Ako sam se ikad osjećala negdje kao marsovac , bila je to prva zima i susret s Mesopustom. Do tada je moj odnos prema maškarama bio sljedeći: beskrajna neugoda kad me majka Senjkinja pokušavala privoliti i uvesti u te običaje pa tjerala da po haustorima Španskog kucam ljudima na vrata, nešto recitiram, obučena u kojekakve likove koje mi je ona veselo i zdušno šivala i pripremala. Dotična je tortura trajala par godina dok uz puno vike, bune i rasprave nije shvatila da to nije za mene. Nažalost moja vlastita neugoda nije time prestala, jer je ona i dalje sama tako paradirala okolo po kvartu. Jedne je godine u noćnim satima policija zaustavila moje starce,tamo negdje kod Vrbana, i nemalo se iznenadili kad im je Lovac izašao iz Yuga 55 i počeo objašnjavati da nije prošao kroz crveno. No, policajci se ne boje Lovca pa su i dalje tvrdili svoje dok im se pred očima nije pojavila ljuta Crvenkapica. Čuvaj se senjske bure i ljute pedesetogodišnje Crvenkapice… Da skratim, pustili su ih…
I onda naš prvi Mesopust. Prvo, sve se događa u utorak… običan, bezličan, radni, zimski dan. Kasnije sam saznala da muškarci doslovce uzimaju godišnji ili bolovanje, vraćaju se s prekooceanskih brodova, Njemačke… sve je podređeno tom danu. Nalaze se rano, rano ujutro (oko 7) u Vatrogasnom domu, maškaraju i kreću. S Mesopustom i uz muziku idu od kuće do kuće. Na domaćinu je da ih ugosti, da koji prilog i nečime počasti. A mi, nesvjesni tog dana i njegovog značaja, imali smo sreće. Netko nas je na vrijeme upozorio, inače bismo se bili našli u neobranom grožđu. Naš „kvart“ obilaze u jutarnjim satima, pažljivi su, prve su se godine najavili i upitali mogu li nas obići. Meni su bili fenomenalni. Odjednom nam je dvor bio pun veselih maškara u 10 ujutro. Čak sam i zaplesala. Poslije smo ih cijeli dan slušali kako obilaze druge kuće (selo je malo, sve se čuje). Obiđu i školu, a i maškaranim školarcima je to doživljaj i dobrodošao odmor od nastave. Uglavnom, zadnje kuće obiđu negdje oko 5/6 popodne, vraćaju se u Vatrogasni dom i od 7 navečer kreće glavni događaj. Selo se okuplja, sluša optužnicu protiv Mesopusta, tj. što mu se sve stavlja na teret, određuje mu se kazna koja se odmah zatim provodi. Malo je čudan trenutak kad lutka visi na vješalama, ali tko sam ja da to preispitam.
Ove smo godine dobili i „Lepe ti je zagorje zelene“ i „Suze za zagorske brege“… Potrudili su se, a za kraj nakon „vratil se bum nazaj“, rekli su nam: „ma ne bute“ J, meni drago bilo… jer, bez obzira na sve, ipak smo tu… i tu ostajemo…
Noćna zabava do kasno u noć, a sljedeći dan je srijeda…hm… tko živ, a tko se skriva sljedećih nekoliko tjedana ;-)… Ne znam ni ja… „Draču“ ću vidjeti tek za par sati… nije da i inače izlazim zimi, a možda još produžim koji dan ;-)
Neka nama Mesopusta!!!