Zagrepčanka u selu

Razgovaram ja tako s jednim petogodišnjakom (alfa mužjak) koji se upravo svađa s mojom petogodišnjakinjom (alfa ženka), svojom prijateljicom koja ga izluđuje:

- Što je kolega, ljuti te ova moja kćer, vidim?
- Nina, ona je jako zločesta. Moraš joj objasniti da ne može uvijek biti sve po njenom.
- Ma objašnjavam ti ja njoj to, ali ne sluša ni mene.
- Večeras joj to moraš ozbiljno reći i kaži joj da je to zadnji put.
- Probat ću, pa ćemo vidjeti...
- A, onda sutra dođi po mene pa ću joj ja objasniti što je dobro za NJU, a što nije...

Hm... sretno mu bilo!

Imate li vi osjećaj da je sve oko nas velika prevara? U jeku skorašnjih izbora, kada se opet broje krvna zrnca, čiji je deda radio što prije 40 godina (pa to nekako utječe i na mene!?), tko je veći ovaj ili onaj, pa na temelju tih besmislenih i za stvarni život nepotrebnih rasprava, donosimo kakti odluku za svoju bolju budućnost. Jest k..ac. Možeš biti profesionalac u svom životu, pohađati nekakve škole, usavršavati se tijekom rada, biti budala koja ne želi nikome biti na teret, već pokrenuti nešto vlastito (glupi "poduzetnik") i stvarati neku vrijednost za svoju obitelj, sebe, pa i zajednicu, te se suludo nadati da će ti se sve to lijepo vratiti, no ispadaš samo i jedino budala koja vjeruje u takve koncepte. Ti si "idiot" koji se nada da će moći "normalno" živjeti u svom domu, plaćati račune, djetetu školovanje, priuštiti si nekakve sitne radosti i biti zadovoljan. O ne!!!! Sustav nije tako osmišljen! Prvo će ti skinuti i gaće ako su ti još ostale, a onda će ti reći da si im još i dužan jer eto nisi mu onakvom gladnom dao 70%, već samo 65% onog što sam stvaraš (bez ičije pomoći).
Ma što se buniš? Vjerojatno je to prva pomisao većine. A što bi ti? Tko ti je kriv što nisi sama shvatila stvarna pravila igre? Tko ti je kriv što ne pripadaš ovima ili onima ("oni" bi se pobrinuli za tebe - u malom selu takva su pravila više nego vidljiva - u gradu baš i nisam trebala biti "Bandićevka", barem ne neko vrijeme)? A, tko mi je kriv? Roditelji, odgoj, nestvarna, a opet stalno usađivana pravila ponašanja koja se temelje na poštenju, iskrenosti, radišnosti, profesionalnosti, pouzdanosti, i inim "glupostima".
A, što me u biti ponukalo na ovaj tekst? Zašto baš sad? E, pa danas sam dobila mail od Hrvatske gospodarske komore, kojoj redovno plaćam neki besmisleni mjesečni namet već više od 10 godina (a da NIŠTA nisam dobila od njih za te novce), da za samo 750 kn po osobi mogu sudjelovati na seminaru o tržišnom natjecanju (cijena uključuje kavu, neki certifikat kojim si mogu stražnjicu obrisati i 15% popusta na njihove publikacije!)... Lijepo od njih, jel' da? No, istovremeno mi šalju poruku da su eto odbili moju ponudu za jedan veliki i njima jako važni prijevod, jer je eto netko ponudio nižu cijenu. To je sasvim u redu, to je tržišno natjecanje (i seminar koji njima platim će mi naravno sve objasniti!?). No, od 2008. nadalje došlo je do toga da sat vremena prijevoda košta manje od sat vremena čišćenja stana, apartmana ili kuće. Jer gle, svi su toliko gladni posla, da će i tvoja vlastita struka biti presretna raditi za kikiriki iako su svjesni da time svima, pa i sebi, kopaju rupu bez dna.
Moje pitanje samoj sebi, zašto nisam počela čistiti odmah nakon srednje, nego još mučila roditelje da mi tamo plate neke škole jer kao "znanje je na cijeni"? Zašto se uopće trudim raditi kvalitetno, odgovorno, biti redovni platiša svega i svačega, kako bi raznorazni "uhljebi" imali čuda i nečuda? Nisam po prirodi zajedljiva osoba koja zavidi drugome na materijalnom, štoviše, neka i drugi ima, drago mi za njega. No kad se taj drugi hvalisa i pohlepno bahati svojim materijalnim statusom i još se smatra boljim od mene, i to ne zbog svog znanja, kreativnosti, profesionalnosti, već zbog poznanstva s "pravim" ljudima na "pravim" mjestima, ja se zapitam "Zašto se truditi, mučiti, raditi, učiti, planirati, imati neke vizije za bolju budućnost, kad će me njihov sustav ionako satrati? Kad će ionako smisliti nešto novo da "opravdano" uzmu od mene i moje obitelji za svoje beskrajne, pohlepne, razmažene, bezobrazne, sebične potrebe?"
Današnje su postavke života i sustava u kojem živimo samo jedna velika Prevara, a mi smo ovce koje sudjelujemo i prihvaćamo "pravila" igre, vjerujući da će nam se kad-tad smilovati i dati nam onaj "kruh naš svagdašnji" (niš novoga nisam ovime rekla, što svatko već ne zna). Isrekno, ne bi mi bilo žao da jedan od onih "portalskih" meteora napokon i udari na ovo naše "čovječanstvo" (nekako mi se čini kao da svi navijaju za jedan Armagedon). No, kakve sam sreće, neće za mog života... I moja mala individualna borba sa sustavom nastavit će se u šutnji, ljutnji, ogorčenju, pokojem izbačaju kao ovaj besmisleni blog, jer smo MI tako odabrali... BTW, ne zaboravite izaći na izbore!

Ja volim dosadu! Oduvijek... Volim mir i tišinu, samoću i spokoj. Mene su kao dijete i mladu curu roditelji morali poticati na izlaske s prijateljima, ponekad čak i tjerati iz kuće. Urodilo je i to plodom, usprkos mom izraženom asocijalnom genu, svidjeli su mi se i ti bučni izleti u klubove i ples... Kroz relativno bezbrižno mladenaštvo izmjenjivala su razdoblja buke, plesa, druženja, izlazaka i razdoblja tišine, knjige, filmova... Savršena harmonija oba svijeta. Zatim je došlo "odraslo" doba, obaveze, posao, krediti, računi, pa obiteljski život, dijete... Nestalo je harmonije. Sve je postalo neka zbrka, strka, jurnjava, promet. Nestali su izlasci, a zdrave dosade ni za lijek. Knjigu nisam pročitala godinama ili pogledala dobar film, u miru poslušala kakav novi album ili staru ploču. Razvojem tehnologije gomila raznoraznih informacija (uglavnom ne one lijepe i poticajne) bombardirala me na dnevnoj osnovi, vječito kašnjenje u vrtić ili na neki besmisleni sastanak, milijun dnevnih zadataka koje nikad nisam stizala sve obaviti. Pojavio se i gastritis, bolovi u trbuhu, mučnine, migrene, sve u svemu loše stanje i uma, duha i tijela. Dobronamjerni savjeti kao "Ma, sve je to samo stres, trebaš se toga riješiti, to je samo u tvojoj glavi..." nisu baš bili od prevelike pomoći, žrvanj nije prestajao. Sve ono meni bitno, lijepo, smisleno palo je u 50-ti plan. Muža i dijete vidjela bih navečer i možda vikendima AKO bih urednost i čistoću doma žrtvovala za njih. A onda je došao dugo-očekivani, a opet pribojavani raskid ugovora. Izgubili smo redovan i pristojan priljev virtualnih brojaka na virtualnom računu. Odluka je bila obostrana, jednostavna, brza i lagana. Selimo se... Ostavljamo sve što poznajemo, na što smo navikli (voljeli, nevoljeli), sve što nas guši i ubija. One sve rjeđe trenutke zabave, dokolice, druženja ionako smo ostavili već davno prije. U gradu...
Uzbuđena, vesela i s tisuću upitnika u glavi, u retrovizoru sam se pozdravila s rotorom, Sljemenom, Savom, zgradama. Tugu i žaljenje nisam osjećala, ali sam ih očekivala kroz neko vrijeme. Nakon više od godine dana još ih očekujem, no srećom ne dolaze, barem ne još. Nakon prvotnog uzbuđenja zbog preseljenja (baš u ljetnom periodu) i kućenja, došla je jesen, pa zima... Odjednom, pojavila se dosada! Prijateljica na koju sam već zaboravila i s kojom u početku nisam znala što ću. Dani su postali beskrajni. Što sad kad ne moraš negdje juriti, kad auto ne upališ već 4 dana, kad nema semafora i prometnog kolapsa koji ti pojede barem trećinu dana, kad dijete ne ide u vrtić, a ti si doma, kuća uredna, ručak skuhan, a tek je podne? Što sad kad bura dere, ceste su zatvorene, nemaš i ne moraš nigdje ići? Svi smo bili u bunilu, i muž i dijete, pa i asocijalna ja. Nismo znali što ćemo sa svim tim silnim slobodnim vremenom. Malo po malo, počeli smo otkrivati i uživati u sitnim životnim zadovoljstvima. Dijete je prvi put vidjelo mamu kako pravi kolače (i mami je to bila novotarija), tatu kako se vrti po dvorištu i nešto kopa, siječe, slaže... S nedostatkom drugih podržaja, postali smo primorani okrenuti se sami sebi. Individualna kreativnost i sklonosti počele su dolaziti do izražaja, iz dosade. Slikanje, čitanje, pisanje, gledanje filmova, sviranje, ribičija, šetnje po prirodi, branje ljekovitih biljaka, druženje s obitelji, psom, prijateljima, vrtlarenje i ine druge aktivnosti zamijenile su semafore, promet, gradsku strku, zbrku, kaos. Daleko od toga da briga oko novca ili bolje rečeno sredstava potrebnih za plaćanje svakodnevnih obaveza i životnih potreba nije i dalje prisutna, no ni približno kao prije. S vremenom i bolovi u trbuhu nestaju, migrene više i ne pamtim, vraćam se svojim guštima, učim jezike, čitam kao nekad, pristuna sam u životu svoje obitelji kao nikad prije, spokojno zadovoljstvo dominira svakodnevnicom, usprkos svemu. Informacije o svijetu, politici, problemima koje ne mogu promijeniti, a koji me zagušuju, doziram na kapaljku i kako mi odgovara, a da u biti ništa bitnoga ne propuštam u svom malom, osobnom, intimnom životu.
Povremeni odlasci do Grada iznova me podsjećaju na ono što sam ostavila, a što sam zauzvrat dobila. Pa kad me netko iz Grada upita "Zar ti nije dosadno u selu?", s veseljem i smješkom odgovaram "Bome je!"

Hvala ti "Todoriću"! Iskreno... Zaključio netko u Tisku da naš jedini kiosk u selu nije profitabilan i zatvorili ga tijekom zime. Prve reakcije na tu vijest nisu bile optimistične, kao još jedan čavao u lijesu našeg sela. No, gle čuda, nije ni to tako loše. Iako smo suprug i ja pušači, nije za pohvalu naravno, i kiosk nam je od presudne važnosti kad nam pofale rizlice, duhan ili filteri, nije prošlo dugo da shvatimo koji je to spas za naš kućni budžet. Računica je jednostavna: dok je kiosk radio, vječita je borba bila s našom petogodišnjakinjom kad god bi prolazili pored njega (a to je svaki dan). Jednostavno joj je nemoguće oduprijeti se svim tim bojama, džindžarijama, konjićima, sličicama, žvakama, princezama, i inim plastičnim, nepotrebnim, suvišnim tričarijama. Velim borba. Nekad bih pobijedila uz jasne znake negodovanja i durenja, a nekad bih popustila do "5 kuna". I ne samo ja, svi mi... Jer ako je Ivano dobio sladoled, mora sad i ona, ako je Mara upravo dobila Fifija/Mifija/Pufija, mora i ona, i tako redom, svaki dan... Kad ih se skupi četvero, petero, izbiju ti 50 kuna taj čas iz džepa, i to ako si škrt (kao ja). A to smo samo prošli pored kioska. Dok dođemo do ljuljački, plaže, kafića, padne tu još kakva molba, zahtjev, upit, potražnja i ponuda, pa pregovori ispočetka. Pošteno sam se zabrinula kad me jedan dan na izlasku iz kuće pitala: "Mama, hoćemo danas nešto kupiti?" "Što bi ti?", pitam je ja. "Ne znam, nešto". Samo da se kupi! Od tada dobija 3 "medvjeda" ponedjeljkom i to joj je za cijeli tjedan. S njima može što hoće: potrošiti sve odmah, raspodijeliti po danima, dati prijatelju ili izgubiti, I don't care. Uto se kiosk zatvori. Dijete nema gdje potrošiti tih 15 kuna tjedno! Nemamo više gdje kupovati. Kafići, oni koji su ostali otvoreni, više ne prodaju sladoled, nema štandova, a jedina trgovina u selu služi samo za nužne potrepštine. Maloj je postao pravi događaj odlazak u trgovinu (i to kad joj se smilujemo), pa cijeni žvake kao zlato. Paketić sad traje i po par dana...
A onda dođemo u Zagreb. Onih 200 kuna koje već danima imam u novčaniku potrošim doslovce u 4 sata po dolasku. I tada samo krene. Idemo u park s prijateljicama? E, pripremi 5 kuna za parkiranje, 10 kuna za trambolin (7 minuta), do 10 kuna za sladoled, a onda su žedne, a i ti bi sjeo s drugim roditeljima i možda popio kavu...2. dan, idemo posjetiti prijatelje, moraš nešto uzeti za djecu, a ona se tu uvijek nekako progura da isposluje i svoje želje i namjere. Nažalost nije samo dijete slabo. I mi se predamo pekarama, kioscima, Lidlima, Konzumima, City Centru, Avenue Mallu, nastavi niz (moram se pohvaliti, do Ikee još nismo došli, predaleko nam je)... Uglavnom, nakon tjedan dana Zagreba, vraćamo se u selo lakši za popriličnu svotu novca, a s čim?
Jučer smo pravili inventuru, onu jesensku. U jednom danu otišla je ogromna crna vreća raznih igračaka, a među njima i većina onih gluposti s kioska koje su se nagomilale u zadnjih 5 mjeseci (bebice, konjići, lutkice, igračke iz kinder jajeta, Elze, Ane...) i vreća smeća! I još su joj ostale tri kutije igračaka (baš tolika maćeha nisam). Moram je pohvaliti, sama je odlučivala koje igračke idu "šalji dalje". Istina da joj je proces bio i malo bolan, čak je i izjavila da ovo nije njen dan, no na kraju dana bila je oduševljena urednim i prozračnim prostorom.
Mislim da će mi sljedeća proljetna inventura biti znatno lakša zahvaljujući "Todoriću" :-)