Tata
Ovaj tekst posvećujem tebi, dragi tajo. Ti si mi bol, bol koju duboko osjećam, koju ne želim hraniti, već samoj sebi riješiti, sa željom da mi prošlost ne bude pokretač budućnosti. Prošlost je ta koja boli, u kojoj su odgovori, a koji su opet tako nestalni i promjenjivi, koji koče, zadržavaju i stvaraju ovisnost. Ovisnost o istini, nepostojećoj, nestvarnoj i promjenjivoj.
Nažalost, moje poznavanje tebe može se usporediti s onim, prije Krista i poslije Krista, točnije u našem slučaju prije početka rata i nakon njega. U tom prijelomnom opće-povijesnom i individualnom trenutku ti si se našao u Nigdjezemskoj. Ni s ove, ni s one strane (kada se sagledaju realni podaci). Razumijem te Tajo, razumijem tvoje osjećaje u tom trenutku, vjerojatno bih se i ja tako osjećala da sam bila na tvom mjestu. No, nisam. Bila sam tek tvoja trinaestogodišnja kćer koja je nešto razumjela, a opet nije razumjela ništa. Previše zaokupljena svojim tinejđerskim, srednjoškolskim problemima (sasvim razumljivo i realno) da bih shvatila i obuhvatila cjelokupnost tvojih, naših, obiteljskih problema. Prošla sam kroz to razdoblje relativno neoštećena, živjela u Zagrebu, završila srednju školu, družila se s vrlo dragim prijateljima (koji su mi i danas kamen temeljac mojeg psihičkog zdravlja). Osobno nisam osjetila ono što si ti prolazio, osim kada bi ti na mene iskalio sav svoj bijes i jad prouzročen tvojom stvarnošću. Tada je tvoja stvarnost postala i moja. I dan danas si je pokušavam objasniti, opravdati, racionalizirati i pomiriti se s njom. Zašto sam ja morala dobiti batine jer si ti doživio nepravdu u svijetu? U svemu tome, ne krivim tebe, krivim svijet. Vjerojatno je to krivo, sa „stručne“ strane. Ali, tajo moj, moj je problem, što sam te uvijek, onda, a i sada predobro razumjela. Vjerojatno zbog toga što sam i sama takva… Samo sa drugim postavkama…
Sada kada si mi otišao, kada se pokušavam pomiriti sa svime, tvojom prošlošću, raspadom naše obitelji, mira, sreće i harmonije koje smo imali prije svih tih povijesnih događanja, pokušavam naći uzroke, uzorke mojeg nemira i nemogućnosti pomirenja s prošlošću. Nažalost, ne nalazim ih, usprkos mom silnom trudu, razgovorima s učesnicima i svjedocima tih vremena, proučavanjem raznoraznih priča i dokumentaraca (s jedne i s druge strane), jer ništa mi ne može objasniti Nas, našu obitelj, našu tugu i nesreću prouzročenu turbulencijama povijesti.
Na stranu sve to, sve te „gluposti“, ti si mi nestao, otišao puno prije nego si stvarno i napustio ovaj svijet. Silno sam se trudila vratiti ti vjeru i ljubav u život, ljude, budućnost, nažalost nisam uspjela. Nikako ti nisam mogla pomoći, a toliko sam to željela i nadala se. Nadala sam se da će kad-tad ono Dobro prevladati ono Zlo koje te obuzelo. Nije. I tu leži moja bol, bol za ocem koji sve to nije nikako zaslužio, nažalost preživio, ali nije ni pobijedio nit prevazišao, već je sva ta bol rezultirala i stravičnom, mučnom bolešću koja ti nije pružila ni olakšanje u smrti, već ti produžila životne patnje do beskrajnih razmjera. Pred kraj si me molio da ti pomognem skratiti te muke, ni tu ti nisam mogla/smjela pomoći, već sam jedino mogla biti svjedokom tvojih ogromnih patnji. Dijagnoza tvoje bolesti i njenih uzročnika je bila „Dugotrajna teška depresija“. Tajo moj, zašto ti nisam mogla pomoći!? Zašto mi nisi dozvolio!? Sada mi je ostalo previše pitanja, nedoumica i neznanja, na kojima ja gradim svoju osobnost, uvjerenja, principe i ne znam što više, a ne/svjesno prenosim i na moju kćer. Zbog nje, i jedino zbog nje, želim zatvoriti taj krug boli u kojem smo se našli. Zbog nje ne želim da nas duhovi prošlosti prate i definiraju našu budućnost, a bojim se i osjećam da im upravo ja to dozvoljavam i puštam. Samo zbog toga jer ne nalazim mir, kao što ga ni ti nisi našao. Ne nalazim mir u opće-prihvaćenim uzusima, istinama našeg društva koje nas redovno prate. Tajo, pokušavam, zaista pokušavam, ali bol se odjednom javi, nenadano, neplanirano, i potpuno iracionalno. Suze poteku, a ja ni sama ne znam odakle i kako da ih se riješim.
Tvoj mi život i smrt daju jedinu poruku, bajke ne postoje (nikad i nisam bila njihov pobornik), „happy end“ za života ne postoji (tome sam se uvijek nadala)… I to je najveća bol koju nosim. Tu počinje vjera, a ona je tako krhka i slaba… Nisi me odgajao u vjeri, sama sam je tijekom godina osjetila i prihvatila, no sumnje su ostale…
Tajo, ostaješ mi enigma, teška i tužna enigma, i ne znam kada, a silno se nadam da ćeš mi jednog dana to prestati biti… Jer iako svi misle da je to samo tvoja priča, rijetko tko shvaća tko si i što mi zaista predstavljaš u mom životu. Nažalost, tvoja priča i život utječu na moju priču i život. Od samog početka, ja sam tvoja pišulja, razumjeli smo se oduvijek, bez puno riječi i objašnjenja. Uvijek sam držala tvoju stranu, čak i kad si bio očito u krivu, branila sam te pred mamom, sestrom, svijetom, samom sobom, jer sam u tebi vidjela sebe (čak i kad sam bila dijete). Danas volim gledati sport zbog tebe (koliko si me životne mudrosti naučio dok si mi objašnjavao pravila pojedinog sporta), danas volim neke pjesme zbog tebe (jer si mi ih puštao kad sam bila dijete), danas gledam na svijet kroz tvoje naočale (jer se sjećam svega onog ljudskog i dobrog što si me htio naučiti, a što ti se vratilo kao bumerang u tvom vlastitom životu), danas postajem ono što si ti htio da budem, ali svijet nije više isti, pravila nisu više ista, i ja se gubim… Gubim se između onog što mi kaže razum, i onog što mi kažu osjećaji…
Tajo moj, ti si bio idealista, Goetheov Werther, Madam Bovary, Ana Karenina, i svi oni likovi iz povijesti književnosti koji su mi išli na živce i s kojima se redovno svađala, a koji su dirali u samo biće moje osobnosti.
Pokušavam se oprostiti s tobom, ovaj je tekst jedan od tih pokušaja, ali se bojim da neće biti dovoljan, jer niti jedna riječ nije dovoljna da opišem sve ono što mi ti predstavljaš u mom životu… Već vidim i osjećam druge kako se ljute i predbacuju mi zbog ovih riječi, ali nitko od njih ne zna tko smo i što smo bili Ti i Ja (niti mi je namjera da im to objasnim)… Jer ti si moj Tajo, jedan i jedini, nemam drugih… Ti i ja smo se iz nekog razloga našli, razumjeli i voljeli takvi kakvi smo (nesavršeni i ranjeni, idealisti i neshvaćeni u ovom okrutnom svijetu)… Jedino što želim promijeniti je da ne završim kao i ti, da ne izgubim vjeru u život, svijet, pa i Boga (iako znam da te takve denominacije izazivaju na raspravu)… Apsolutno nemam nikakva rješenja, još uvijek ih tražim, ali kako mi je jedna vrlo draga i mudra osoba rekla, moram si dati rok, realni i racionalni, da prebolim i prođem kroz ovu bol i misli…kako bih mogla nastaviti dalje, za daljnje generacije koje zaista sa svime ovime nemaju nikakve veze…
Dragi Tajo, znam da bi me ti prvi potaknuo da zaboravim na sve… Ti nisi mogao, označilo je tvojih zadnjih 20 i nešto godina, kao i tvoj kraj život, pa i samu smrt… Kako da ja to zatvorim? Ne znam kako, tražim način, odgovor… Valjda bih trebala prestati tražiti!?
Volim te Tajo moj, i jedino što mi preostaje je sjetiti se pjesme mog djetinjstva koju si uvijek puštao na gramofonu kad si se vraćao s posla „Kiss and Say Goodbye“ od The Manhattansa…Uvijek ćeš mi biti u srcu, iako ću te vjerojatno morati skrivati…(iz nekog razloga, da ne opteretim druge)…
Tvoja pišulja
