Zagrepčanka u selu

Već danima gledam ja vrt, a bome gleda on i mene. Negdje se nazire neka salatica koju smo posadili još na proljeće, no od vrta mi ostade samo glomazan, odvratan, pikav, suludo otporan korov. Znam, treba to srediti, ali kad?

Prije tjedan dana dala mi mama neke sadnice paradajza koji još do danas stoje u tim malim vazicama, čekajući kad ću im se smilovati. Gledam ja njih svaki dan, bome gledaju oni i mene. Pravi znalci vele da se oni ODMAH moraju presaditi, valjda tjedan dana spada u tu kategoriju?

I tako se ja danas primih i tog posla. Naravno ne u ranojutarnjim satima kao svaki pošteni vrtlar, već lijepo u zvizdan dana. Tko će se pobogu ustati u 6 nakon "teškog" intelektualnog rada za računalom do dugo u noć (kako dosadna utakmica Japan-Grčka)?
I eto mene u vrtu. Štreberica u meni i kupila neki alat za vrt, još uvijek pokušavam shvatiti što čemu služi. I rukavice imam, no smetaju me...Nokti su mi sad prav onak, damski i senzualni.
I kopam ja, kopam, a ono bube, gusjenice, sve mi se okreće želudac, no ne dam se ja...ma nisam baš takva pi..kica (to se zove samouvjeravanje). Ima jedan korijen, ne da se taj što god radila, već mi dođe da ga polijem benzinom. Fućkaš ti bio vrtove.

Eno 5 paradajza su posađeni (pomoz im Bog), a ostali čekaju popodnevnu šihtu (ipak ti znalci znaju o čemu govore).

My first day in the garden :-(

Analitičarka u meni analizira postojeći trenutak i njegov značaj na daljnji tijek života, i onda si mislim:

Kad si imala 20 godina davila si starce da ti moraš do Amerike (zemlje predaleke). Oni, jadni, nisu mi mogli to priuštiti niti shvatiti toliku želju i potrebu. No, snašla se ja, prijavila se za Au-pair (babysitter) i čuda neviđenog, zvala me obitelj iz Chicaga. Kad je sve bilo dogovoreno i gotovo, velim ja starcima za nedeljnim ručkom da ja eto odlazim u Chicago za tri mjeseca na godinu dana i da mi trebaju posuditi "samo" 500 dolara (kao kaparu). Neću sad ni pisati o njihovoj prvoj reakciji (ukratko nije bila ugodna), no shvatili ljudi da im nema izbora (jarac sam u duši) pa skrpali neke novce, organizirali oproštaljku, skupilo se i mlado i staro i poslali oni mene u dalek svijet. Na ulasku u avion, ja ne mogu hodati!!!! Ne želim ići, opet onaj isti, koji mi je k.....?! Srećom pa imam srama. Kud ću sad nazad nakon svih onih borbi i peripetija? Kako sam si prostrla, tako moram i leći.

Opet ukratko: moja najbolja godina u životu... preporučam svima takav odlazak u nepoznato u tim godinama.

Nije prošla ni godina, ja još u Americi, ovaj put u Las Vegasu, i pametnjakovićka hoće skakati bungie jumping. Još veća pametnjakovićka nazove mamu da joj NAJAVI skok, a ne kad je već skočila (sreća moja da je velika bara bila između mene i moje mame u tom trenutku). Došla ja tako na rub daske, onak sva obučena i zavezana raznoraznim užetima, i broji lik "one, two, three...", a ja stojim i u meni sve vrišti: ženo božja, koji ti je k....!? Velim ja njemu, aj me lijepo gurni, kaže on da ne može to tako. Vratila bi se ja dolje da nema tamo publike koja navija (majku im njihovu), i tako ja zaronim....
Najbolji feeling ikad!!!!!! (nije da bih sad ponovila, ali tko zna...možda sa Šibenskog mosta kad posjetim ćaleta?).

I danas, opet isti taj feeling, a samo se selim iz grada u primorsko selo, nije da bum sad glavu izgubila... (valjda?)

Prošlo je nešto manje od tjedan dana i još sam ovdje...Iako sam to oduvijek htjela i težila ovom velikom koraku, sad kad je ovdje, brate mili koja panika! Pa koji mi je k...

Da nisam svima objavila i najavila, možda bih se i okrenula, no ne mogu, sram me. Što je, tu je, skočila sam, istina sa sobom povela i još tri bića (muža, dijete i psa), pa kud puklo da puklo.

Ovo će sada biti dnevnik jedne zagrepčanke koja se odvažila na preseljenje u malo podvelebitsko mjestašce, u županiju koja ima 2 semafora (toliko ima u mojoj bivšoj ulici u kvartu). Nekad davno sam pisala dnevnike kao djevojčica (još uvijek imam podatak o tome koliko je bilo uzbuna u Zagrebu na koji datum 1991., ako me ikad netko bude pitao...moš' mislit), pa zašto ne i sada u tridesetima, ovaj put online, da sam IN...

Dakle, kao dobrodošlica u moj novi život dočekali su me prvo: radovi, orkanska bura, pokretanje vlastitog biznisa, dovršetak web stranice, zatvaranje milijun zadataka u Zagrebu, računovotkinja, četverogodišnje dijete koje kod bake pokušava shvatiti što se sada događa, muž koji sređuje stan u Zagrebu za najam, te naravno i neizbježno, svjetsko nogometno prvenstvo. Danas kad ću čačkalicama držati očne kapke, "strastveno" ću navijati za naše koji sada moraju dobiti i Meksiko i Kamerun. Ne bilo mi dosta na pameti...

Eto, nađoh vremena i za ovaj blog, ma ima se, može se, kud sve, može još i to...

Doskora!