Već danima gledam ja vrt, a bome gleda on i mene. Negdje se nazire neka salatica koju smo posadili još na proljeće, no od vrta mi ostade samo glomazan, odvratan, pikav, suludo otporan korov. Znam, treba to srediti, ali kad?
Prije tjedan dana dala mi mama neke sadnice paradajza koji još do danas stoje u tim malim vazicama, čekajući kad ću im se smilovati. Gledam ja njih svaki dan, bome gledaju oni i mene. Pravi znalci vele da se oni ODMAH moraju presaditi, valjda tjedan dana spada u tu kategoriju?
I tako se ja danas primih i tog posla. Naravno ne u ranojutarnjim satima kao svaki pošteni vrtlar, već lijepo u zvizdan dana. Tko će se pobogu ustati u 6 nakon "teškog" intelektualnog rada za računalom do dugo u noć (kako dosadna utakmica Japan-Grčka)?
I eto mene u vrtu. Štreberica u meni i kupila neki alat za vrt, još uvijek pokušavam shvatiti što čemu služi. I rukavice imam, no smetaju me...Nokti su mi sad prav onak, damski i senzualni.
I kopam ja, kopam, a ono bube, gusjenice, sve mi se okreće želudac, no ne dam se ja...ma nisam baš takva pi..kica (to se zove samouvjeravanje). Ima jedan korijen, ne da se taj što god radila, već mi dođe da ga polijem benzinom. Fućkaš ti bio vrtove.
Eno 5 paradajza su posađeni (pomoz im Bog), a ostali čekaju popodnevnu šihtu (ipak ti znalci znaju o čemu govore).
My first day in the garden :-(
