Danas je subota, 28.11.2015., a deponij još dimi. Počelo je u srijedu (25.11.) u popodnevnim satima kad je vatra bila otvorena, a odsjaj požara nadaleko vidljiv. U tom trenutku bura još nije bila jaka pa je cijelo mjesto bilo obavijeno gustim, otrovnim dimom. Mještani su bili dovoljno pametni da se zatvore u svoje kuće i ne izlaze van, a oni malobrojni koji su morali izlaziti govore o tome kako su ih oči i grlo pekli dok su samo na trenutak izašli. Ujedno činjenica da je deponij udaljen niti 600 m od prvih kuća nije bila utješna. Štoviše, čule su se eksplozije, šiške su letjele i do mora, te su radnici obližnje pilane morali dežurati da se kojim slučajem ne zapali i drvna građa. Tada bi postojeća katastrofa poprimila i šire razmjere. Srećom, imamo mi svoju zaštitnicu, buru. Te je noći značajno pojačala sukladno najavama te dim otjerala na drugu stranu. Mogli smo se uzdati jedino u nju i naše hrabre momke vatrogasce koji su cijelu noć i u naredne dane dežurali i branili mjesto od daljnjeg širenja požara. Što su oni sami morali udisati, nitko ne zna, a pogotovo što će biti kad se netko od njih ozbiljno razboli. Iskustvo nam govori da se ne mogu pouzdati u strukture naše države. Ovim im putem jedino mogu reći jedno veliko Hvala, u ime moje curice! Orkanska je bura puhala sve do danas i na neki nam način olakšala situaciju, no sada je više nema, a dimi se. Prekrasan je dan, sunce, lagano mreškanje mora, „netaknuta“ priroda svuda oko nas… Čovjek bi rekao „U raju sam“. Nažalost, tada mora udahnuti zrak i žalostan i ljutit vratiti se u kuću. Kako objasniti djetetu da još jedan dan moramo provesti zatvoreni u naša četiri zida?
To je postojeća situacija, situacija koja me nagnala da u nedostatku drugih značajnijih obveza, zatvorena u kući i s pristupom internetu, a nadasve ljuta, bijesna i nemirna, proučim, zivkam, pišem i saznam što je tu sve posrijedi. Dakle, priča ide ovako… Prije nekoliko desetljeća, ondašnje vlasti smatrale su da je sasvim zgodno i prihvatljivo u blizini malog primorskog mjesta, u samoj netaknutoj prirodi, na obroncima Velebita, organizirati „divlji“ deponij smeća, bez ikakvih dozvola, studija i inih papira. Neki će mi danas reći da onda i nije bilo ovakvog smeća (vrećica, tetrapaka…) pa tada to i nije bio neki veći ekološki problem. Hm… U redu, to je bilo tada. No, mi imamo „uređenu“ državu zadnjih 25 godina, a taj isti deponij još uvijek postoji za potrebe obližnjeg većeg „grada“, mjesta, a prema pričama i nekih drugih (sve je puno priča, ali nitko ništa ne zna zasigurno). Bilo kako bilo, taj deponij postoji, u međuvremenu se mjesto širilo i sada su se rubni dijelovi mjesta približili niti 600 m od deponija. Vrijeme je prolazilo, deponij, lokalno poznat kao „Kava“, znao se „samo-zapaliti“ barem dva puta godišnje (bilo u jeku ljetne, turističke sezone, bilo usred zime kada u samom mjestu nema niti 500 stanovnika). Najezda beskonačnih muha ubijala bi svaki doživljaj užitka života (kuhanje, druženje vani, peke, roštilje, itd.). Turisti bi bježali iz obližnjeg kampa dok su im vrećice i raznorazno smeće padali po glavama… Mještani su probali nešto poduzeti, organizirali su peticije, zvali ekološke udruge, čak i organizirali akcije gdje su svojim tijelima branili pristup kamionima smeća samom deponiju. Nešto bi znalo i izaći u javnost, ali nikad dovoljno jako budući da nitko od medija ne smatra da je ova činjenica dovoljno zanimljiva za svekoliko pučanstvo drage nam Hrvatske (jer koga briga za 500 stanovnika?). U međuvremenu je ovdje prozvan i Park prirode Velebit, ustanovljen je Nacionalni park Sjeverni Velebit, i ako naivni izletnici i krenu prema tim prekrasnim parkovima s jadranske strane, moraju prvo proći i vidjeti ovo neobjašnjivo ruglo i iščuđavati se činjenici da ovako nešto postoji u kraju koji se voli nadaleko predstavljati i promovirati kao prekrasan, netaknut, prirodan i…(nastavi niz). To su sve već dugogodišnje činjenice, ne pretjerujem ni malo…
Slijedom ovog incidenta, ponašajući se kao odgovorni građanin, a nadasve kao majka-medvjedica, razgovarala sam s mnogima odgovornima za ovo stanje. Jedno od opravdanja koje mi je dalo Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Komunalac grada Senja, ured gradonačelnika grada Senja, bila je činjenica da se ovaj deponij zadnji put „samo-zapalio“ prije tri godine. Njima je to opravdanje… Ne što deponij postoji, nego eto, što se bunite kada zadnjih tri godine niste bili tako trovani kao danas. Ma, ne želim biti trovana IKADA, barem ne ovako, otvoreno, nezaštićeno i ležerno…
Ono što su mi svi naglašavali tijekom mog istraživanja i bune, bilo je to da je grad Senj baš taj dan kada se deponij zapalio pokrenuo natječaj za sanaciju deponija, „ali gospođo, znate zakonski rokovi…“. Svi su oni svjesni da zbog pravila EU, taj deponij treba biti saniran i zatvoren najkasnije do 2018., u suprotnom će plaćati ogromne globe. Ali, zašto čekati do 2018.? Zašto moramo napraviti nešto što je logično samo po sebi jer nam to nalaže netko drugi, vanjski, iz Bruxellesa? Što nama samima nije stalo da očuvamo svoje vlastite ljude i svoju prekrasnu prirodu kojom se tako volimo dičiti i hvaliti nadaleko i naširoko? Pa ta priroda i ti ljudi opstaju usprkos NAMA!!! Za sada…
Još jedna žalosna činjenica u svemu ovome, mnogi mi govore „šuti, ne izazivaj…, mogla bi nekome stati na žulj - politički…“. Moj odgovor je „HALO!?? Želite reći da majka-medvjedica šuti!?“. Nisam ničija, nikome ne odgovaram, samo svom mužu i djetetu, i sve što radim, radim za njih, moju zajednicu i opće-dobro. Ako nekome to i smeta, iks-ipsilon političkim slovima, tada taj netko ne shvaća što je zaista posrijedi… Neka mu je topla, meka i udobna stolica na kojoj sjedi… Ali ja šutjeti, neću…
Oznake: priroda
