Već danima, mjesecima, godinama, prve su vijesti na lokalnim portalima moje nove županije obilježavanja duboko tužnih događaja iz naše bliže povijesti. Nažalost, takva nam je bliža povijest...
Pa, eto savršene prilike da svaki dan, ili tjedan, ili mjesec, imamo priliku obilježiti još jednu tragediju, još jedan nemili događaj, još jednu priliku da se oni 'glavni' pokažu, pohvale i sami sebe promoviraju dok svečano stoje/govore nad pretužnim simbolima patnje.
Nemojte me krivo shvatiti, patnja jest patnja, i tragedija, i tuga... No, je li to jedina vijest koju mogu podijeliti s nama? Zar nema onih vijesti na istoj toj dnevnoj, mjesečnoj razini koje bude nadu, optimizam, pogled prema naprijed...? Ima ih, sporadično i tamo negdje, u zapećku naslovnih stranica... za one koji se trude malo više 'surfati'.
Čitam, gledam, i promatram, i nije mi jasno zašto svi mi uvijek težimo ka tome da iznova budimo jedno te iste rane i ističemo ih prije svega ostaloga, iznova i iznova, i opet iznova. Zar ćemo tako one mlađe koji imaju izbora osuditi da i oni preuzmu naše boli i kroz njih prožive svoj život ili im zaista nemamo što drugo ponuditi?
Ili je biračko tijelo spalo samo na te brojke koje još žive u prošlosti, pa smo eto, pragmatični... a oni mlađi, jednostavno ne predstavljaju dovoljan broj birača da se i prema njima okrenemo i njima ponudimo nešto drugo/više od naših vlastitih tužnih sjećanja? I time ih još više gubimo i odvajamo od nas, od uvjerenja da na našim prostorima postoji budućnost i za njih... Jer kao da je usađeno u našu psihu da se uvijek, ali baš uvijek, osvrćemo premo nazad, da jednostavno više nemamo energije niti želje za išta drugo...
Dok smo svi mi stariji toliko zaokupljeni prošlošću, puštamo da nam budućnost iscuri kroz prste... 'A karavane prolaze'.
P.S. moj dida, sudionik jednog drugog rata, nikada, ali baš nikada (iako sam ga u jednom razdoblju života nemilo gnjavila da mi štogod ispriča) nije htio govoriti o tim danima, samo bi mi rekao 'Dite moje, pusti nas stare, živi svoj život..."
