Analitičarka u meni analizira postojeći trenutak i njegov značaj na daljnji tijek života, i onda si mislim:
Kad si imala 20 godina davila si starce da ti moraš do Amerike (zemlje predaleke). Oni, jadni, nisu mi mogli to priuštiti niti shvatiti toliku želju i potrebu. No, snašla se ja, prijavila se za Au-pair (babysitter) i čuda neviđenog, zvala me obitelj iz Chicaga. Kad je sve bilo dogovoreno i gotovo, velim ja starcima za nedeljnim ručkom da ja eto odlazim u Chicago za tri mjeseca na godinu dana i da mi trebaju posuditi "samo" 500 dolara (kao kaparu). Neću sad ni pisati o njihovoj prvoj reakciji (ukratko nije bila ugodna), no shvatili ljudi da im nema izbora (jarac sam u duši) pa skrpali neke novce, organizirali oproštaljku, skupilo se i mlado i staro i poslali oni mene u dalek svijet. Na ulasku u avion, ja ne mogu hodati!!!! Ne želim ići, opet onaj isti, koji mi je k.....?! Srećom pa imam srama. Kud ću sad nazad nakon svih onih borbi i peripetija? Kako sam si prostrla, tako moram i leći.
Opet ukratko: moja najbolja godina u životu... preporučam svima takav odlazak u nepoznato u tim godinama.
Nije prošla ni godina, ja još u Americi, ovaj put u Las Vegasu, i pametnjakovićka hoće skakati bungie jumping. Još veća pametnjakovićka nazove mamu da joj NAJAVI skok, a ne kad je već skočila (sreća moja da je velika bara bila između mene i moje mame u tom trenutku). Došla ja tako na rub daske, onak sva obučena i zavezana raznoraznim užetima, i broji lik "one, two, three...", a ja stojim i u meni sve vrišti: ženo božja, koji ti je k....!? Velim ja njemu, aj me lijepo gurni, kaže on da ne može to tako. Vratila bi se ja dolje da nema tamo publike koja navija (majku im njihovu), i tako ja zaronim....
Najbolji feeling ikad!!!!!! (nije da bih sad ponovila, ali tko zna...možda sa Šibenskog mosta kad posjetim ćaleta?).
I danas, opet isti taj feeling, a samo se selim iz grada u primorsko selo, nije da bum sad glavu izgubila... (valjda?)
Post je objavljen 18.06.2014. u 15:27 sati.