Prošlo je nešto manje od tjedan dana i još sam ovdje...Iako sam to oduvijek htjela i težila ovom velikom koraku, sad kad je ovdje, brate mili koja panika! Pa koji mi je k...
Da nisam svima objavila i najavila, možda bih se i okrenula, no ne mogu, sram me. Što je, tu je, skočila sam, istina sa sobom povela i još tri bića (muža, dijete i psa), pa kud puklo da puklo.
Ovo će sada biti dnevnik jedne zagrepčanke koja se odvažila na preseljenje u malo podvelebitsko mjestašce, u županiju koja ima 2 semafora (toliko ima u mojoj bivšoj ulici u kvartu). Nekad davno sam pisala dnevnike kao djevojčica (još uvijek imam podatak o tome koliko je bilo uzbuna u Zagrebu na koji datum 1991., ako me ikad netko bude pitao...moš' mislit), pa zašto ne i sada u tridesetima, ovaj put online, da sam IN...
Dakle, kao dobrodošlica u moj novi život dočekali su me prvo: radovi, orkanska bura, pokretanje vlastitog biznisa, dovršetak web stranice, zatvaranje milijun zadataka u Zagrebu, računovotkinja, četverogodišnje dijete koje kod bake pokušava shvatiti što se sada događa, muž koji sređuje stan u Zagrebu za najam, te naravno i neizbježno, svjetsko nogometno prvenstvo. Danas kad ću čačkalicama držati očne kapke, "strastveno" ću navijati za naše koji sada moraju dobiti i Meksiko i Kamerun. Ne bilo mi dosta na pameti...
Eto, nađoh vremena i za ovaj blog, ma ima se, može se, kud sve, može još i to...
Doskora!
