Ja volim dosadu! Oduvijek... Volim mir i tišinu, samoću i spokoj. Mene su kao dijete i mladu curu roditelji morali poticati na izlaske s prijateljima, ponekad čak i tjerati iz kuće. Urodilo je i to plodom, usprkos mom izraženom asocijalnom genu, svidjeli su mi se i ti bučni izleti u klubove i ples... Kroz relativno bezbrižno mladenaštvo izmjenjivala su razdoblja buke, plesa, druženja, izlazaka i razdoblja tišine, knjige, filmova... Savršena harmonija oba svijeta. Zatim je došlo "odraslo" doba, obaveze, posao, krediti, računi, pa obiteljski život, dijete... Nestalo je harmonije. Sve je postalo neka zbrka, strka, jurnjava, promet. Nestali su izlasci, a zdrave dosade ni za lijek. Knjigu nisam pročitala godinama ili pogledala dobar film, u miru poslušala kakav novi album ili staru ploču. Razvojem tehnologije gomila raznoraznih informacija (uglavnom ne one lijepe i poticajne) bombardirala me na dnevnoj osnovi, vječito kašnjenje u vrtić ili na neki besmisleni sastanak, milijun dnevnih zadataka koje nikad nisam stizala sve obaviti. Pojavio se i gastritis, bolovi u trbuhu, mučnine, migrene, sve u svemu loše stanje i uma, duha i tijela. Dobronamjerni savjeti kao "Ma, sve je to samo stres, trebaš se toga riješiti, to je samo u tvojoj glavi..." nisu baš bili od prevelike pomoći, žrvanj nije prestajao. Sve ono meni bitno, lijepo, smisleno palo je u 50-ti plan. Muža i dijete vidjela bih navečer i možda vikendima AKO bih urednost i čistoću doma žrtvovala za njih. A onda je došao dugo-očekivani, a opet pribojavani raskid ugovora. Izgubili smo redovan i pristojan priljev virtualnih brojaka na virtualnom računu. Odluka je bila obostrana, jednostavna, brza i lagana. Selimo se... Ostavljamo sve što poznajemo, na što smo navikli (voljeli, nevoljeli), sve što nas guši i ubija. One sve rjeđe trenutke zabave, dokolice, druženja ionako smo ostavili već davno prije. U gradu...
Uzbuđena, vesela i s tisuću upitnika u glavi, u retrovizoru sam se pozdravila s rotorom, Sljemenom, Savom, zgradama. Tugu i žaljenje nisam osjećala, ali sam ih očekivala kroz neko vrijeme. Nakon više od godine dana još ih očekujem, no srećom ne dolaze, barem ne još. Nakon prvotnog uzbuđenja zbog preseljenja (baš u ljetnom periodu) i kućenja, došla je jesen, pa zima... Odjednom, pojavila se dosada! Prijateljica na koju sam već zaboravila i s kojom u početku nisam znala što ću. Dani su postali beskrajni. Što sad kad ne moraš negdje juriti, kad auto ne upališ već 4 dana, kad nema semafora i prometnog kolapsa koji ti pojede barem trećinu dana, kad dijete ne ide u vrtić, a ti si doma, kuća uredna, ručak skuhan, a tek je podne? Što sad kad bura dere, ceste su zatvorene, nemaš i ne moraš nigdje ići? Svi smo bili u bunilu, i muž i dijete, pa i asocijalna ja. Nismo znali što ćemo sa svim tim silnim slobodnim vremenom. Malo po malo, počeli smo otkrivati i uživati u sitnim životnim zadovoljstvima. Dijete je prvi put vidjelo mamu kako pravi kolače (i mami je to bila novotarija), tatu kako se vrti po dvorištu i nešto kopa, siječe, slaže... S nedostatkom drugih podržaja, postali smo primorani okrenuti se sami sebi. Individualna kreativnost i sklonosti počele su dolaziti do izražaja, iz dosade. Slikanje, čitanje, pisanje, gledanje filmova, sviranje, ribičija, šetnje po prirodi, branje ljekovitih biljaka, druženje s obitelji, psom, prijateljima, vrtlarenje i ine druge aktivnosti zamijenile su semafore, promet, gradsku strku, zbrku, kaos. Daleko od toga da briga oko novca ili bolje rečeno sredstava potrebnih za plaćanje svakodnevnih obaveza i životnih potreba nije i dalje prisutna, no ni približno kao prije. S vremenom i bolovi u trbuhu nestaju, migrene više i ne pamtim, vraćam se svojim guštima, učim jezike, čitam kao nekad, pristuna sam u životu svoje obitelji kao nikad prije, spokojno zadovoljstvo dominira svakodnevnicom, usprkos svemu. Informacije o svijetu, politici, problemima koje ne mogu promijeniti, a koji me zagušuju, doziram na kapaljku i kako mi odgovara, a da u biti ništa bitnoga ne propuštam u svom malom, osobnom, intimnom životu.
Povremeni odlasci do Grada iznova me podsjećaju na ono što sam ostavila, a što sam zauzvrat dobila. Pa kad me netko iz Grada upita "Zar ti nije dosadno u selu?", s veseljem i smješkom odgovaram "Bome je!"
