MESOPUST – Iliti kronika malog mjesta
Mesopust (imenica, muški rod): poklade, karneval, maškare; lutak kojemu se sudi tijekom mesopusnih običaja; neodgovorna osoba
Jedan od važnijih događaja u malom podgorskom mjestu, ako ne i najvažniji. Godišnji broj časopisa „Drače“ pregled je svih događanja, odnosa, tabua, dilema i trilema gledanih kroz prizmu humora i plejadu lokalnih aktera. „Drača“ je toliko važna da cijelu godinu možeš čuti rečenicu: „Ovo ide u Draču.“ do toga da se pomalo sa zebnjom i ispod glasa spominje kako se približava njen izlazak u svijet. Moj je dojam da je čast naći se u „Drači“, ali opet , ako je moguće, nije loše ni izbjeći tu čast… Ovisno što tko (anonimno) prijavi, a odgovorna redakcija časopisa odabere. I nikad ne znaš što te čeka, do te večeri, kad se broj doslovno razgrabi u pola sata i čita daljnjih nekoliko dana/tjedana/mjeseci, prepričava i dakako čuva za nove naraštaje (da se ne zaboravi ;-)).
Ako sam se ikad osjećala negdje kao marsovac , bila je to prva zima i susret s Mesopustom. Do tada je moj odnos prema maškarama bio sljedeći: beskrajna neugoda kad me majka Senjkinja pokušavala privoliti i uvesti u te običaje pa tjerala da po haustorima Španskog kucam ljudima na vrata, nešto recitiram, obučena u kojekakve likove koje mi je ona veselo i zdušno šivala i pripremala. Dotična je tortura trajala par godina dok uz puno vike, bune i rasprave nije shvatila da to nije za mene. Nažalost moja vlastita neugoda nije time prestala, jer je ona i dalje sama tako paradirala okolo po kvartu. Jedne je godine u noćnim satima policija zaustavila moje starce,tamo negdje kod Vrbana, i nemalo se iznenadili kad im je Lovac izašao iz Yuga 55 i počeo objašnjavati da nije prošao kroz crveno. No, policajci se ne boje Lovca pa su i dalje tvrdili svoje dok im se pred očima nije pojavila ljuta Crvenkapica. Čuvaj se senjske bure i ljute pedesetogodišnje Crvenkapice… Da skratim, pustili su ih…
I onda naš prvi Mesopust. Prvo, sve se događa u utorak… običan, bezličan, radni, zimski dan. Kasnije sam saznala da muškarci doslovce uzimaju godišnji ili bolovanje, vraćaju se s prekooceanskih brodova, Njemačke… sve je podređeno tom danu. Nalaze se rano, rano ujutro (oko 7) u Vatrogasnom domu, maškaraju i kreću. S Mesopustom i uz muziku idu od kuće do kuće. Na domaćinu je da ih ugosti, da koji prilog i nečime počasti. A mi, nesvjesni tog dana i njegovog značaja, imali smo sreće. Netko nas je na vrijeme upozorio, inače bismo se bili našli u neobranom grožđu. Naš „kvart“ obilaze u jutarnjim satima, pažljivi su, prve su se godine najavili i upitali mogu li nas obići. Meni su bili fenomenalni. Odjednom nam je dvor bio pun veselih maškara u 10 ujutro. Čak sam i zaplesala. Poslije smo ih cijeli dan slušali kako obilaze druge kuće (selo je malo, sve se čuje). Obiđu i školu, a i maškaranim školarcima je to doživljaj i dobrodošao odmor od nastave. Uglavnom, zadnje kuće obiđu negdje oko 5/6 popodne, vraćaju se u Vatrogasni dom i od 7 navečer kreće glavni događaj. Selo se okuplja, sluša optužnicu protiv Mesopusta, tj. što mu se sve stavlja na teret, određuje mu se kazna koja se odmah zatim provodi. Malo je čudan trenutak kad lutka visi na vješalama, ali tko sam ja da to preispitam.
Ove smo godine dobili i „Lepe ti je zagorje zelene“ i „Suze za zagorske brege“… Potrudili su se, a za kraj nakon „vratil se bum nazaj“, rekli su nam: „ma ne bute“ J, meni drago bilo… jer, bez obzira na sve, ipak smo tu… i tu ostajemo…
Noćna zabava do kasno u noć, a sljedeći dan je srijeda…hm… tko živ, a tko se skriva sljedećih nekoliko tjedana ;-)… Ne znam ni ja… „Draču“ ću vidjeti tek za par sati… nije da i inače izlazim zimi, a možda još produžim koji dan ;-)
Neka nama Mesopusta!!!
