Kao sve samo ne-klasična predstavnica te populacije, rođene 70-tih, u gradu, imam beskrajno puno toga za reći… a bolje mi je da šutim, a neću. No, idemo redom…
Moji prvi ženski uzori su dakako moja mama i baka. Obje su bile nenadmašno mudre i pametne, požrtvovne, vrijedne, osjećajne, radišne i nadasve ljubavne. Od kad sam svjesna sebe (od neke 4. godine), ja sam njihova čista suprotnost. Nešto sam se trudila i još se uvijek trudim slijediti njihov put, ali te životne kvalitete nisam naslijedila. Možda zbog malo očeve dalmatinske krvi (svjesna stereotipa u ovom trenutku), a možda zbog nekih drugih razloga (tko će ga znati), oduvijek sam bila lijena i sebična. Eto, iskreno. Budući da su obje imale veliki utjecaj i upliv u moj svakodnevni ritam života, pokušavale su me od malih nogu uvesti u svijet žena, počevši od kuće pa nadalje. Nije im bilo lako… Buntovna kakva jesam, uvijek sam pitala zašto? Zašto bako ti letiš doma u 6 popodne da dedi skuvaš hrenovke? Zašto mama ti letiš s posla ili na posao da skuhaš svima nama ručak, opereš rublje i satima ga peglaš? Zašto oni to ne mogu? Pitanja im je postavljala desetogodišnjakinja….. Obje bi me pogledale u čudu, kao „čija si…?“, slegnule ramenima i defetistički mi govorile, „a dite, narast ćeš, vidjet ćeš, uživaj dok možeš…“. Rekoh sama sebi, „OK, dok možeš…“. I čvrsto odlučila, nit muža, nit djece… S 10 godina, a bile su 80-te…
Umjesto usisavanja uvijek mi je bila draža knjiga, umjesto brisanja prašine, proučavala sam borbu crnaca od Američkog građanskog rata do Martina Luthera Kinga i sa žarom sve njima prepričavala što sam saznala, shvatila i duboko proživljavala. Moja baba Podgorka šutke bi me slušala, gledala, čak i podržavala, uz neizbježnu „a čime se ti sve baviš, dite!?“. Znala sam što mi je htjela reći, ali je i ona znala da sam to ja i da mi nema druge. Pokušala ona mene naučiti i plesti, dala mi igle i vunu, objasnila pravo-krivo… nakon 2 dana rekla „daj, odi, od tebe nikad ništa…“.
S godinama, pogotovo tinejđerskim, moj je radikalizam postajao sve radikalniji, do te mjere da me sestra jednog dana izazvala da opišem tog muškarca kojeg bi ja prihvatila. I tako sam složila popis, imam ga još i danas. Nakon 22 stavke (od kojih su 3 vezane uz izgled) opisa mog eventualnog muškog životnog partnera (riječ „muž“ me užasavala), sestra me sažaljivo pogledala i rekla, „Ok, ti se ne buš nikad udala…“. Nekako mi nije suza potekla niti sam se zabrinula.
No, nije to sve… Ima toga još! Uleti moja majka jedan dan meni u sobu i vidi me gdje uz neke mirisne štapiće sjedim u lotusu na krevetu… Pita me što radim, a ja sva nadobudna izjavljujem da zaustavljam menstruaciju… Bila sam zrela za neku dobru i detaljnu psihijatrijsku analizu! A moja majka i dan danas ima PTSP od mog odrastanja.
Uglavnom, godine su prolazile, školovanje, putovanja, upoznavanje raznih ljudi, zaljubljivanja, pa i dužih veza… Čim bi se pojavila samo tema ili mogućnost nekog ozbiljnijeg koraka, da ne kažem braka, odoh ja, svojim putem… I nisam bila jedina! U mom krugu prijatelja, bolje rečeno, prijateljica… Bilo nam je dobro! Nismo se ni okrenule, a dvadesete su se bližile kraju. Jesmo li se zabrinule? Neke možda, ali većina ni najmanje! Za razliku od naših roditelja, baka, djedova, susjeda, „dobronamjernih“ prolaznika na cesti (ne lažem!), a da ne spominjem svekolike društvene javnosti. Polako se zabrinutost počela uvlačiti tamo gdje je nismo ni tražile. Diplome, karijere, ambicije, raznorazne kreacije odjednom više nisu bile dovoljne ili zadovoljavajuće. Od onda pa sve do današnjih dana, jedini kriterij sreće, životnog značaja, svrhe, itd. je DIJETE. „Nisi niš' ak' nisi rodila“, nerijetka rečenica koja nas od tada prati. U biti, mi smo samo inkubatori….
I onda moj vlastiti životni preokret. Prepoznah čovjeka koji je zadovoljio 20 od onih 22 uvjeta (plav, a ne taman…)… Na popisu je bilo da mora znati šivati!, i to je zadovoljio! I što sad!? Niš', osvojio me. Počeli živjeti zajedno, čak se i oženili (onak', čisto pragmatično – da ne ulazim dublje u detalje),… Koncept roditeljstva bila je njegova incijativa… Riječi, rečenice i vrijeme je utrošeno dok nakon nekoliko godina nisam izdahnula i rekla „Dobro“. ,
Danas… Ona je meni sve (začudo J)… Nijedno putovanje, poslovni uspjeh iliti nešto drugo, ne može se usporediti. Iskreno. Ljubav i njeno postojanje je nezamjenjivo. Žensko u meni se probudilo i živi s njom. Nažalost, tu i staje, a razlozi su prejadni, predruštveni, prebolni (sam porod), prefinancijski, presebični (opet) da bih to sve ponovila i borila se s time. I dalje sam ta koja jesam… A sad i moja osmogodišnjakinja uzdiše i kaže: „Mama, ali ti nisi pravo žensko…“. Onda se sjetim moje babe, i pomislim kako se kolo ipak okreće…
Kao zaključak, demografija i sve ostale „društvene“ teme me ne zanimaju…. Ja živim svoj život, a tako ću učiti i svoju kćer… buntovnik u njoj danas „prijeti“ da bu imala četvero djece J…. Ipak ima nade za sve nas …
A ja bum svoju mirovinu zaradila ili ne bum, a ne rađala… Bez opravdanja!
