Bura, jugo, kiša, grmljavina...nema struje (ironično, velika, moderna hidroelektrana je niti 2 km od sela), a posljedično ni interneta, televizije, fiksnog telefona. Ostaje nam jedino iskrena nada da će baterija na mobitelu malo više potrajati, da ne spominjem laptope, kako bismo zadržali kavu-takvu vezu sa svijetom. Stvarni vremeplov u 21. stoljeću. Čovjek (u mom slučaju, žena) se navikne, ali ne može se oteti instinktu modernosti pa malo i opsovati tu gnjavažu zrakopraznog prostora. No, bol nije dugotrajna...u najgorem slučaju, samo pola dana. A što da potraje...? Simptomatično, ne uzrujavamo se previše zbog nedostatka svjetlosti ili prestanka rada hladnjaka...to se nekako i preživi...
Zima je...običan radni dan, pa čak i vikend...djetetu dosadno...drugi dio dana...noć u 17...a krevet još miljama daleko...što sad? Portali, vijesti, najave...ako imamo pristup...govore o izložbama, filmovima, predstavama, događanjima...gdje? u Zagrebu, eventualno Rijeci (Osijek i Split su nam nedostižni)...i to je to... Tu staje sve... Za sve nas ostale jedno veliko NIŠTA. Ali, doslovce, NIŠTA. Prihvatila bih bilo što, samo da je inspirativno, novo, drugačije...Neko gostovanje, nekog tko se sažali na jadnicima koji žive 180 km udaljeni od modernog, užurbanog, "prosvijetljenog" centra...Jer pravila koja vrijede 180 km sjevernije ovdje su nekada davno živjela, ali i odavno zaboravljena (pojam kina je relikt iz nekih starih, loših vremena)...
Neki dan, u Zagrebu, prijateljica se iskreno iznenadila da u školama nama-sličnih krajeva matematiku može predavati i profesor koji je završio jezike ili neke humanističke znanosti...kriterij je jedini da je ovdje i da ima neki papir koji potvrđuje njegovu/njenu mogućnost predavanja...(ako nema druge opcije)...
Znam, 180 km je zaista nedostižna udaljenost...
Oznake: društvo
