Mene je život naučio da „promjena jedina stalna jest“. Veliki dio svog djetinjstva veselila sam se odlascima u Jurjevo gdje su me s puno ljubavi dočekivali moji dragi baba i djed. Moja najljepša sjećanja iz djetinjstva duboko se ispreprliću s njima i Jurjevom. Doba sreće, igre, bezbrižnosti. I ta sjećanja i ljubav zauvijek će ostati utkana u mom srcu, do te mjere da mi na neki način označuju i daljnji put u mom životu.
Promjena. Nema više Jurjeva, dolazi Sveti Juraj. S vremenom nema više ni mog djeda ni bake. I to je u redu. To je život. Ali moja su lijepa sjećanja još živa i čuvam ih duboko usađena u pore moga bića.
Nedavno sam politički prozvana zbog tih svojih sjećanja. I to mi je drago. Mazohistički. Jer prozivke ne znaju, nit moraju znati, što je meni Jurjevo, da je ono meni moje djetinjstvo, moja baba, moj djed, Jurjevačke noći, pecanje u dedinoj škatulici od barke pored Školja dok u tišini pamtim svaki kamen sela i prekrasnog Velebita iznad njega, ovčice na moru dok sjedim u dvoru i moljakam babu da nas pusti na kupanje, „lopovi i panduri“ kada se hrpa djece razleti po selu u žaru igre, dolazak roditelja preko vikenda i sreća zbog prekinute svakodnevne rutine odlaska na spavanje, pjesma, smijeh… To su moja sjećanja.
I da, Sveti Juraj više nikad neće biti Jurjevo (život me uči da je riječ „nikad“ prejaka riječ). Sveti Juraj je sada mjesto djetinjstva moje kćeri i jedino joj želim jednako lijepa sjećanja na ove dane kakve imam i ja. I neka joj Sveti Juraj bude ono što je meni Jurjevo i ja sretna. Jer moje se djetinjstvo neće vratiti, a njeno je još u tijeku…
