|
with the man who sold the world.. we passed upon the stair,we spoke of what and when although I wasn't there, you said I was a friend which came as some surprise… la..la..la..la..la…. "the man who sold the world"-by D.Bowie nisam bila član najpoznatije tražilice zgubljenih, zaboravljenih i odbačenih… a svi, a stalno…dosadno i uporno su propitivali, pitali, čudili se.. da zakaj nisam… na što bi ja slegnula ramenima…i uporno odolijevala… jer nije mi se dalo.. i jer sam si mislila.. gle, s kim sam si dobra i do koga mi je stalo…tu je,vidimo se… s onima dalekima.. čujem se telefonom, mailom, posjetama…ili obrnuto… i ne treba zanemariti činjenicu da se nekih osoba jedva riješiš u životu, nekih malo teže, neke samo tako otpiliš, zaboravljajući broj telefona, neke datume... ali nikom srećom nisam morala objašnjavati da je dosadan, zamoran, naporan i općenito davež…jer ipak nije u redu da sve to tako kažeš… pa su otplovili u prošlost u nekim od velikih akcija pospremanja života… dio ih je otpao u selidbama…dio je sam sebe diskvalificirao, dio njih je jednostavno potrošen…jer su postali drugačiji, isto kao ti… i što će mi to…? ali..kako kod mene uvijek ima barem jedan..-ali.. postala sam član…prije dva tjedna.. samo zato da stupim u kontakt sa dvije- tri doista izgubljene-nađene… daleke osobe…i sad kad sam… i njih kompletirala… razmišljam da opet ne želim biti član… jer mi je glupo igrati tamo neke igrice, jer mi je glupo slati neke čestitke, srčeka,poljupce i zagrljaje..kad tako ne mislim i ne osjećam… i glupo mi je lajkati na nečije slike događanja, a intimno misliti da je najseljačkiji mogući dernek, na kojem ni alkoholom smućena ne bi zdržala 5 minuta…i koji sam pukom srećom uspjela eskivirati… jer nekako vjerujem… ko nije dio mog stvarnog interesa i ja njegovog… da mi ni ne treba u životu… a najmanje želim da mi se vrate u život oni koji nisu shvatili zašto su za mene izgubljeni… |
|
(osvrt na 15do12..) …Ona je bila luda…jako luda…jer su i rekli da je luda...i tu su ludost liječili sa malom količinom šarenila koje stane u šaku… pa je u tu vlastitu ludost i povjerovala.. napokon, ta ludost joj je pomogla.. bila je savršen alibi, da napravi ono što zdrave pameti ne bi mogla.. bez suvišnih objašnjenja..ikom…a savršenim rješenjem za njih… i onda si je dozvolila da viče, da reži na svaki njegov komentar, da plače na svaku njegovu šutnju, pobjesni na svako njegovo- „ne znam“… a tih njegovih -ne znam.. i šutnji i ničega…bilo joj je već previše.. i zato si je dozvolila da psuje..i uživala je u tim psovkama i koristila ih je.. o itekako… jer je našla da je svako- „jebi se“… rječitije od objašnjenja kojima je pribjegavala… i svako- „ma goni se u kurac“… još učinkovitije da ušutka očaj u njoj.. i bilo je lako usvojiti tu komunikaciju..psovkama, jer je svaka označavala i njene osjećaje, mišljenje, stav, objašnjenje, kraj.. i te psovke bile su adekvatan zamjena.. na nikad postavljena pitanja…i nikad dat odgovor.. a nije da nije očekivala reakciju..takvu, ikakvu, nekakvu… bezbroj puta je htjela da je zaustavi..međutim- nije… htjela je da kaže stani…međutim- nije… htjela je da posegne za njom..ali -nije… i onda je bilo jednostavnije psovati…njega…i pretvoriti sebe u psovatelja… i napokon razriješiti to mučenje…i njeno psovanje.. i njegovo odricanje od ikakvog ne-djelovanja..ne-objašnjenja..ne-činjenja.. pa je rekla -dosta.. i rekla je – idi.. i bio je to spas… od ludila… samo zato što nije mogla podnijeti da dođe još jedan 18do12.. kada bi mu od srca htjela reći- „čestitam ti rođendan“… ali nije znala da li bi bilo od srca...a kao da bi morala..ali znala je da će htjeti…jer je navikla… da će htjeti, jer želi..da će htjeti, jer ga voli… isto toliko koliko on ipak ne voli nju… jer je trebala, jer je takva..da mora.. i bilo ju je strah..da će tada skroz pogaziti sebe.. i da će nakon toga definitivno -umrijeti… |
|
- „Mama imaš li ti dečka?“ (zbunj???? od kud sad to??ebtga..mala je fakat vještica i ulovila je već nebrojeno puta onak neku fluidnu istinicu koja putuje zrakom, paralelnim svemirom, u nekom neuhvatljivom obliku.. ali ju je mala bez pol frke ulovila…i ispalila… i kak sad da ja njoj velim imam, kad „službeno“ i za javnost nemam… ni te vikend susrete, ni tjedne kavice, ni sms-porukice ni niš…) i hrabro, sabrano majčinski, a bez treptanja i onog „grc“ odgovorim… - nemam.. -„Pa kak nemaš, a ja imam dva, znaš, imam iz mog razreda, Filipa koji se uvijek igra sa mnom i koji me onak podraga po licu i imam Marka..iz dnevnog boravka, koji me poljubio zato što je jučer padao snijeg, i kad sam ga pitala..a zašto me je poljubio..lijepo mi je rekao da je zaljubljen u mene…i eto… ja ti imam dva dečka, baš dobro, jelda?“… |