|
Dobro, zaostaci kućni... prašina, znam da je zvjezdana, ali ako je i od zvijezda previše je.. paučina na najnevjerojatnijim mjestima, sitne mrvice za koje religiozno vjerujem da ih sama stara kuća proizvodi... peglanje.. jedino ako se čovjek uključi u zen spiku japanskog vrtlara koji strpljivo prebire kamenčiće pred budističkim hramom... i sve one bezbroj nužno ( bez)potrebne radnje koje se ne stignu obaviti preko tjedna ili se naprave ofrlje. i bacanje, bacanje, gomile novina, prospekata, gluposti sakupljene tijekom tjedna, mjeseca, uz pms-om pojačanu svijest o lokalnom zagađenju... pod pitanjem..pa kad se sve to i od kuda nakupilo..!!???. a na jedan „brižan“ upit.. „šta se radi i da li se odmara..!?“ odgovor je dakako.. niječan..sa protupitanjem..“a kaj se ovo po doma ne smatra radom?“ Stiže lakonski odgovor : Naravno da ne, to po doma, to ti je zadovoljstvo, a ne neko opterećenje.... Yes, right.. |
|
Ja ne znam za one situacije, kad te draga, tebi najdraža,voljena i jedina osoba, zaustavi, stane pred tebe ili te primi za ramena..pogleda u oči i kaže ti ..volim te. Ja to nisam čula od vlastitih roditelja, ja to nisam čula od po mom izboru ,životnog partnera. I valjda se i zato sa roditeljima odavno, ne doživljavam. I valjda zato više nisam sa partnerom. Od svih odabira, napokon sam odabrala..život. Da, bilo je to ponekad napisano, u ponekom pismu, rečeno pretpostavljam kroz poneki dar, iskazano kroz gestu, zagrljaj, poljubac i valjda podrazumijevajuće kroz sve te zajedničke godine. Ali nikad ovako. I trebalo mi je dugo da shvatim, da sam zakinuta za nešto, meni tako važno.. nekome tako obično.. Još duže mi je trebalo da prihvatim tu nedostatnost.. Kad sam je spoznala..bilo mi je strašno, bolno, gotovo smrtonosno. A onda sam odlučila..da to nije moj problem, da to nije moj nedostatak, da to ne treba biti moj sram.. I počela sam je tražiti..otvoreno.. Ali odgovora nije bilo... |
|
Koliko smo spremni zaista nekoga pustiti u svoj život. S obzirom da već imamo svoje živote, nekoliko njih, svoje uloge.. nekoliko njih, svoje krugove..nekoliko njih.. i nije uzalud rečeno.. ne diraj mi moje krugove Svejedno se nadamo, iako smo postali i gotovani..nebi ništa ozbiljno da se dira.. nego tražimo savršenu osobu, koja će se onako amorfno, uklopiti u naše pukotine, ostaviti ih nedirnute a prilagoditi se, okružiti nas taman toliko da nas se ne dodiruje, a ipak dovoljno da nas ispune. Nedostatnošću. |