|
došao si, po dogovoru..uzeti neke stvari..ne nisu to bile moje stvari, ni tvoje stvari...u ostalom ni mjesto nije bilo naše...tek prijevoz nekih stvari sa točke A na odredište B, a zatim C.. ali nije stvar u tome...dogodio se trenutak...kad smo zajedno stajali, jedan nasuprot drugom...i u jednom trenu, pozdravljajuči se...samo što nisam zakoračila prema tebi i opet kao nekad, sad gotovo godinu i pol prije, dala ti poljubac... umalo, skoro,ponovno... učinilo mi se kao da ga očekuješ, kao da si spreman...no nismo..ni ti, niti ja...ponovno, napravili taj korak navike.... |
|
Nada je bila sasvim bistra djevojčica, otvorena, znatiželjna, tako su pričali i opisivali drugi, oni neki, koji su je htjeli upoznati..no slijedom okolnosti, da li se nije znalo, htjelo ili što već...sa 6 nepunih mjeseci odveli su je u Slavoniju na čuvanje kod rođaka, naravno da je prihvačena, kao mala miljenica, kao živa igračka..među još troje gotovo odrasle djece tih rođaka...njih je prihvatila kao braću, koji su je šetali, vodali okolo, iako je imala vlastitog brata koji je ostao sa roditeljima i bakom. Ujnu dobru ženu, s vremenom je zvala mama, pa čak je znala reči da ima dvije mame, jednu tu a jednu u Zagrebu i sve je to nekako išlo...seoski život, igranje na ulici, trčanje po prašini sa komadom namazanog kruha u ruci, svi su je znali, a i ona mnogo njih, dovikivanje sa prozora, pozdravljanje bližih i daljnjih susjeda, miris procvjetalih lipa i najbolji prijatelj susjed Bracika. I činilo se gotovo kao idila, san svakog djeteta o mirnom i bezbrižnom djetinjstvu, doduše bez roditelja, bez majke, ali kao što uvijek postoji ali, i ovdje ga ima... problem je bio što je ujak pio,klasični alkoholičar, dan nije mogao proči bez pića, da bi do večeri bio već odrvenjen, a samim time i pijane predstave radio...s vremenom se znala uključiti u te ponoćne predstave tako da je vikala, uzimala tavu ili nešto slično i prijetila mu da ne dira ujnu, da je slučajno nije udario jer će ona udariti njega... kao da su svi prešutno bili dio jednog dogovora.. a Nada je rasla u uvjerenju da to tako mora biti...tek poslije, puno poslije kad je i sama postala majka počet će joj odzvanjati pitanje..kako netko svjesno može dati vlastito dijete na čuvanje, osobi koja ima probleme i to ozbiljne probleme sa pićem, u obitelj koja bez obzira što je dobra, nikako nije primjer zdrave sredine... naravno..roditelji, njena prava mama i otac i brat..posjećivali su je vikendom, ne svaki vikend, ali ipak vikend..tih vikenda se ne sjeća...sjeća se ljeta , petnaest dana mora, plaže..ali i na to je podsjete slike..nikako njene vlastite iz glave, već one iz albuma.... |
|
ubija me, njena zloća, nepromišljenost, egoizam..jel to sad već starost, iako i nije 65 godina se ne može navesti kao velika, dementna starost...no nikada zajedničkog jezika, moj otvoren bunt prema njoj, njeno ne snalaženje u ulozi majke...uh problemi problemi koji sve više i više eskaliraju...i koliko god da se mičem, koliko god da se izoliram, svejedno me dotiče..kroz komentare, kroz djela, kroz neučinjene geste...kroz zlobu... i sad.. da počnem tužnu priču života mog...ili da ostavim to za neki drugi put...i nema to veze sa onim promijeni svoj stav, ublaži svoje kritike, pokušaj gledati sve sa druge vedrije strane...pokušala sam nejde, nejde...zapravo, više ne pokušavam, sad je stvar preživljavanja..rezanja svih emocija, svih samilosnih osjećaja, svih pa trebala bih, pa nemoj tako, pa ona je ipak tvoja majka...nije, nije, nije...jer majka se tako ne ponaša...ne bi se trebala tako ponašati... uglavnom mislim da ću privatnu, osobnu, samouku self made psiho terapiju provesti ovdje kroz kratke priče... |
|
Kak je to interesantno...bilo Valentinovo, i bez obzira na sav kičasto- srcoliki –cvijetni-konzumerizam, svi smo manje više podlegli njemu...e sad ko najjače viče protiv, njega/ nju najviše boli..ali nema veze sad sa ovim Što sam htjela reč...e da...za taj dan spremne smo jeftino prodati i princip, i nikad više zakletvu, i progutat bol, povrijeđeni, a kakav bi bio, ponos..i zaboraviti masu tužnih jutara, večernjeg prevrtanja po krevetu...sve zbog tog jednog dana..kada smo kao iznenada voljene, cijenjene, pažene i mažene..da li lažno ili istinito nije bitno...bitno je da smo progutale gorku pilulu umotanu u čokoladu i zamotanu celofanom Pa se pitam nije li ipak to muška izmišljotina dan, kad se oni posipavaju pepelom..a mi , ustreptalo, samilosno, opraštajući prihvačamo laž, da bismo i dalje vukle svoju ormu... |
|
koliko nas čini nešto samo da bi ostavilo trag iza sebe.. imamo ili nemamo djecu...živuće spomenika nas samih, želimo nešto značajno učiniti da bi nas pamtili, nepodnošljiva nam je pomisao da smo samo još jedna mala karika, mala nepoznata jedinka u mnoštvu drugih.. iskačemo li u opće nekim svojim djelom od gomile.. ili smo uspješno uronjeni u svoj mikrosvemir... |