|
dakle bio prijedlog koji je... bravo...bravo...dobio potporu grada ZG-a...da se skupe dobrovoljci sa biroa pa da idu čistiti okoliš, javne radove i sl...u zamjenu za doškolovavanje, prekvalifikaciju, tečaj, toplice... well...javila se i ja...i primili me, jes da je bio kasniji rok, ali sam ga uspjela pomaknuti...dakle radila ja...23.24.i 25.-05. dan prvi... sastanak pred gradskim poglavarstvom... busevi, ima ljudi za tri busa, fino se skupili mi...ja čak pronašla davno izgubljenu kolegicu iz srednje...rastavili nas što gradovi, što godine, što prilike...ali eto prepoznale se i tako odlučile opet obnoviti prijateljstvo...a da ipak ne budemo bez ikog u masi nepoznatih lica... dakle...posjeli se mi u buseve, vrlo lijepi samoborčekovi full moderni busevi...kad ono- evo ti našeg dogradonačelnika M.Bandića...došao nam poželjeti ugodno vrijeme i dobru sreću i bla, bla...ali neka je...čovjek se fakat trudi, mada je sve to politička finta..ali neka je...on bar ima želje, za razliku od drugih koji silno žele postati nedodirljiva, što i jesu , kasta nepogrešivih, od Boga danih, nam foteljaša... i u 8 i 30h pokret...ide se prema Sljemenu(Medvednica)prema tornju...kod renoviranog tomislavca čekaju nas oblizeki...štapići, grisine, čajni kolutići, sok, kavica i mlijeko, pa si slaži i biraj.....super...doček... zgrupirali se po busevima...svi fino dobili Autan sprej, radne rukavice, plave vreće za smeće....i razmilili se po Sljemenu po rutama... dakle sumnjate da smo skupljali samo čikove i staniol od žvakaća.???....varate se društvo moje...ne da je bilo plastičnih flaša, o staklenima da ne govorimo, nego je bilo konzervi,i od piva i od kole, i od jela... starih auto guma, felgi, starih WC školjki, na Sljemenu,?!.. da, na vrhu, netko je vukao potrganu keramičku školjku i fino je iskrcao uz cestu...po planinarskim stazama bilo je ipak malo bolje..jer valjda su ovi ipak svjesniji prirode, jer idu pješice, jer znaju da će tu prolaziti i za tjedan i za mjesec, pa nema smisla da svoje smeće ponovno susreće( al je rima?!)...ali uz cestu je blaga strava...npr..čitavi kanistri Valvoline ulja...????kaj je došal na vrh prirode i mijenja auto ulje???i tako,je to trajalo,.. pošto je prvobitan plan bio da se vreće grupiraju na odredište, od toga se brzo odustalo jer su se vrlo brzo punile, jako teškim otpadom, pa nije bilo smisla da ga se okolo vuče..nego smo ih vezali i ostavljali uz cestu, jer su nam rekli da će ga ipak na kraju pokupiti Čistoća... donosili su nam vode, mineralne negazirane, u neograničenim količinama, što voditelji grupa, što rendžeri od "Sljemena"... da bi u pola 12h bila pauza...dobili smo sendviče, ko želi mesne, ko želi vegetarijanske,svaki, pola litre jogurta, pola litre soka, jabuku...s tim da se moglo dobiti i repete... onda smo nakon pauze svi otišli na crveni, Janičin, spust...dakle ko nije bio...ne zna što je nizbrdica i ne zna kolko toga ipak ima, sve u svemu- padaš na nos, oćeš li gore, očeš li dolje...i opet otpaci, ali malo manje.. probudila se moja stara strast za lijepim primjercima kamenčića, pa sam opet skupljala i nakupila neku kilu- dvije...i sve to u ruksak na leđa i čisti dalje....jako pametno...ali ajde dobro...i bogme ako fakat radiš, bogme se i fino zajapuriš, uznojiš...i piješ vode ko deva...a sve izbija kroz pore... no dobro spustili se mi... što na riti, što na nogama, niz tu padinu, ali sada zajedno sa vrećama, pa ko je sakupio dvije, e vuci ih...dolje...a onda su, samo za nas, upalili sedižnicu, pa smo sa vrećama u krilu, laganim povjetarcem u lice i blagim njihanjem sjedalica, fino se odvezli gore nazad...skoro da se osjećaš ko turista... i otprilike u pola dva okupljanje i potpisi i žigovi o obavljenoj akciji...u busove i nazad u grad... impresija prvog dana...umor, ali i zadovoljstvo- da ipak bez obzira na krajnju korist, činim dobro djelo i da će mi svemir na svoj tajanstveni način vratiti, ne samo kroz musculfiber... dan drugi i treći...ponovno isto- samo druga odredišta... drugi dan na Medvednicu iz pravca Ponikve, a treći oko same žičare i nekadašnje vile Rebar...ali dakle...ono prvi dan je fakat bila šetnja i pjesma... ovo ovdje je valjda bila podružnica, ispostava... smetlišta Jakuševac... kako pogledaš niz strminu sa ceste...a ono dolje...nema šta nema...o flašama i konzervama da ne govorimo, sad je bilo starih špareta, peći, frižidera, raznih dijelova auta, karoserija,tv-a, madraca, cipela, starih krpa, deka, robe,kostiju raznih životinja, šute, guma,....ma užas nad užasima... niti jedna od grupa se od nikud nije ni pomakla...već je svaka našla svoje priručno smetlište i ajmo...u redove,... pa puni vreče, pa ih dodaj da ih dodaju dalje, da bi se iznjele gore......ali stvarno.. ne da je toga bilo... tih malih jakuševaca- nego ih je bilo...a najinterasantnije je, kad počneš čistiti jedan sloj...dolaziš do drugog...do trećeg...do...ma prošli smo valjda sve slojeve stvaranja zemlje... kreda,jura, štef...i kopaj i trpaj i kopaj i trpaj...pa ti bude već muka...jer nema kraja...pa naiđemo na bocu oranđade...piće djetinjstva, pa na bocu Ore...pa na konzerve 29. novembar...pa...ma dobro, skoro da mamuta nismo iskopali, ali kravlju glavu sa rogovima jesmo...ali eto šteta pa nema arheološku vrijednost....možda smo je trebali ostaviti u amanet, nekoj od budućih generacija, da nas ima od čega proučavati... isto je tako bilo i treći dan oko vile Rebar....dakle to je onda ipak lokalno stanovništvo imalo tajnu akciju...-kako zagaditi svoju okolicu.... impresije...od drugog i trećeg dana?... užas i strava...smeće...majku im njihovu neosviještenu...kako mogu to bacati okolo...pa svake jebene godine dobivaju račune za odvoz glomaznog otpada, sa datumom, kad će se kupiti iz njihovog kvarta.... mislit ćete da sad pretjerujem, ali nikad, ali zaista nikad, nisam u šumu bacila ni celofan, ni alu foliju od sendviča, jer živim vrlo blizu jedne šume,jer znam da se ne razgrađuje....jer znam da ću tamo šetati psa, djete, jer znam da ću i sutra i za tjedan i za mjesec prolaziti...i šta da se onda igram igre prepoznavanja??? ...gle ovo je moja flaša od prošli put...ili da imam memento...sjećaš li se kad smo tu bili??...evo još uvijek je tu onaj bide koji smo bacili...baš zgodno...jelda?....ah lijepi trenuci...!! Svašta...e pa fakat nema kraja ljudskoj gluposti, nemaru i bahatosti... a o sudionicima ne bih... jer naravno...neki su radili, fakat radili... neki su se pravili grbavi, neki nisu zamazali rukavice od prvi dan, a svaki dan smo mogli dobiti nove, ako se ove potrgaju ili fakat zmažu...neki su sakupljali papiriće i limene čepove i opuške, dok su drugi navlačili glomazno smeće...u svakom žitu ima kukolja, a u svakom smeću smeća, ali i bisera.... eto toliko...još mi fale dvije akcije i onda sam kao odradila svoje...ma svejedno...nije mi teško, a ni nimalo žao...žao mi je samo prirode...jer smo fakat smeće...jedino je dobro što smo razgradivo smeće.... ajde ...molim...onog tko ovo pročita- neka se malo zamisli šta radi u parku, prirodi, na plaži...pa da ne bude više ovakvih sranja....thanks... |
|
well...Varaždin C.A.C.I.B.- međunarodna izložba pasa DIVA rezultat= odličan; C.A.C.HR-& C.A.C.I.B. prekrasan dan, obala Drave- međunarodna izložba, velika konkurencija,sudac Mađar- međutim moja diva ponovno briljira...yes.... |
|
evo mene bogohulnice, nevjernice, vještice i di je već ento izdanje mallus maluficarum da me se zatuče... Što me je piknulo? što me je ubolo? ma ništa novo, ali evo neki dan u jutarnjem naslov na početku-Svećenik tražio od pastve po 100kn godišnje da plate, pa se svi iščuđavaju, da šta je to? kakav je to način?koji je to bezobrazluk od dotičnog...... čitam tu neke blogove, kak se žale da su se izrikali love i love za krstitke, prvu pričest, a o krizmi da ne govorimo...jer te slikanje, te odijelo, te svijeća, te okvir, te uspomena, te darovi, te količina ljudi, ručkovi, janjci, kolači.... Mislim dakle ja... ako si član nekog kluba, plati članarinu...ako podupireš stavove neke stranke, plati članarinu i poštuj ugovor i zastupaj stav stranke...... e...ali ovdje nema ugovora...jer lijepa je stvar krstitke... ali tko je to dijete pitao da li prihvaća zakone te vjere? ako nemrem svjetovno glasat prije punoljetnosti, za konkretnu osobu, koja mi direktno govori... zašto me netko duhovno posvečuje, nekom nevidljivom, a da još nisam ni svjesna života, svijeta, življenja...dakle unaprijed me obvezao da moram poštovati nešto, što nije obavezno, bez da me se pita...a sve njegove govore ne govori ON već se sve obavlja preko razno raznih hijerarski postavljenih glasnogovornika......i to ne preko neke direktne veze, već ON bi to napravio, ON je to već davnih dana rekao......... onda idu razne zabave koje se pretvore u bakanalije, što je problem sam po sebi, iz nečeg ipak, moguće, priznajem, ...svetog i lijepog, stvorimo kulturu žderanja, darivanja, tko će više, kolko je tko dao i koliko je osoba bilo... pa krene pričest, opet isto, ali ajde ja sudjelujem već u tome, tako da ipak imam neke veze.. .( iako ja nisam , jer sam zbog bolesti propustila i tri tjedna školu, ali i tri sata vjeronauka,koji onda nije bio predmet u školi, dakle govorim o dobu "crnoga mraka" kad se nije smjelo...lalala... da bi mi moj vjeroučitelj rekao, e ti ne možeš na pričest, moraš ponovno ići na sve, nedostajala si tri sata....i od tada ja više nemam veze sa crkvom, osim kao turistička razglednica)...... i onda čitam dalje kritike kak je sve skupo, kak su morali dići kredit jer dolazi ono najvažnije -krizma...e to je već sada vrhunac hipokrizije, vašar taštine...i sve ide na onu daj, pa daj, pa ako je susjed mogao to, kako ne bismo i mi? a što smo mi sirotinja da zovemo samo kumove i bake i djeda, a di su ostali? a jel smo mi zadnja bijeda da ne možemo "samo" dvadesetak ljudi, ko ljudi, povesti u restoran, nego na dvorište ko čerga... i tu mi sad više ništa nije jasno.... po jednoj strani zadržavamo ( da zadržavamo, ubili bi za to, a i jesmo i još ćemo ustreba li) svoje pravo na boga, svećenika, crkvu,krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, sprovode...želimo to sve imati...ali ne želimo platiti...a s druge strane se bahatimo i sve se to pretvara u festival, pijenja, žderanja i poklona...a opet ne želimo platiti...a onda svećenici , a i sami ako smo samokritični, vidimo tu našu bahatost...pa bi nam oni ipak slijedom logike ,naplatili kojih stotinjak i više kuna... ali reakcija onda bude... joj pogle ih, kak su bezobrazni? pa kaj i vi?... i stvarno mi nije jasno, hoćemo ugovor sa crkvom, a da ne platimo ništa, dobijemo sve, pa i oprost od grijeha,i vječni život.... vrlo malo ili nimalo ne živimo stavove u koje bi trebali vjerovati...ma nije dovoljno to, treba ih poštivati....za sex prije braka jesmo, za rastati se, ali crkveno vjenčanje je bilo, za pokoru jesmo, ali nakon toga opet psujemo, hulimo Boga, varamo partnera, Oholi smo, kontracepciju koristimo, umjetno začeće želimo, abortus ozakonjujemo...itd itd...etc...etc...usw,usw...i kaj sad... kakav je to ugovor, koji mi ne želimo, a želimo, zašto ne želimo platiti uslugu, a trebamo ih...i zašto je tako teško reći- ne, nisam rimokatolički vjernik, ne idem u crkvu, nisam ni ateista, ja vjerujem u vrhunsko biće kao čistu energiju, kao čistu ljubav, kao čisto praštanje, i moje dijete je čista ljubav,a nije kršten, ali odmah je poklonjen Bogu, jer je od Boga, i moje srce je čisto,... a kad pogriješim, imam svoju savjest, i ona me više mući nego što to može napisani grijeh, pa nikad više ne napravim slično,... i On je uz mene, ja sam uz njega, on je ja i ja sam ON, i ne treba mi nitko govoriti što je On mislio kad je htjeo reći, da je rekao... a i nisam se vjenčala u crkvi, jer sam odmah znala da ako to obećanje prekršim, da sam prekršila dogovor sa istinskim prijateljem, da mi je to preveliki teret i obaveza i bolje da ga ne preuzmem, jer ne znam što vrijeme nosi, a ne želim prekršiti datu riječ... jer što nam ostaje, ako to nije naša riječ i obraz...pa tek onda sve drugo... i zato želim od svećenika da naplate, ne samo 100 kn, već i više...puno više...a vi koji ne želite...tada jednostavno recite... ... ne, hvala, ili više prestanite srati kako je to što traže da se plati previše, bezobrazno, nije u duhu vjere itd, itd,......a vi i dalje pokazujte bahatost, raskoš ali i siromaštvo duha..... |
|
o da došao je i taj dan... ja nakon dobrih 5 godina ne vožnje, sjela u svoj old enffant le citroen i krenula put prema N. Marofu....morala- jer je bila izložba i biranje, i ocjenjivanje i jer sam unaprijed mjesec dana već sve uplatila.... ali naravno dva dana prije kao nešto malo vježbala po ulicama gradskim...(i u povratku sa vježbanja, ono di je treća, a kak se kreće sa ručnom uzbrdo) nešto zaštucalo, a kad ono ispala svječica... znam da se to obično veli- daje mu turažu tak da klipovi i svjećice ispadaju kroz auspuh, ....ali ja majke mi nisam, vozila sam 40 KM/H naravno to se samo meni može dogoditi... i ajde brže bolje nađi majstora, nećemo vadit mašinu ni mjenjat cilindar već eto fino čahura, novi navoj i ajde dalje...dobro...držalo to do subote, ali je opet ispalo, pa se po gradu tražio tekući metal...pa bila u jednoj kemoboji,pješice, pa bila u drugoj,na dnu petrinjske, pa pitala za treću u adžijinoj...je, da, ima...i javim ja onom mom na poslu -eto našla ja , čovjek nazvao svoju firmu, (mrcine kako su me samo slale od jedne do druge, a ja pješice, subota dopodne, gužva, a još imam plac, banku i poštu za obaviti...) da bi on reko mudro: a ne nije to rješenje...onda sam na Zrinjevcu malo urlala na mob. da kaj nećeš,?! ja tu klipšem pola grada, a ti se trebaš samo odvest i kupit...kupuj majku ti tvoju!!...i kupio, a zar je mogao išta drugo?... došla nedjelja, kišno jutro sa dva tri proloma oblaka, zima, hladnoća+ vlaga, vrijeme idealno...za one sa plivajućim kožicama ili kao uvod u Noin potop....odvezle ga na posao i krenule nas dvije u taj N. Marof i bogme sve fino išlo kad pri jednom prolomu gromova, oluje, kiše ipak se ponovno čulo prduc...i šta sad, ajmo dalje na tri cilindra, bitno da se dovučem do tamo , pa 50-60 dobro....platila bogme finu svoticu za cestarinu 18 kn sramota za samo jedan smjer, pa se vozikala, malo na plin, malo na benzin, kako je bilo zima, tako se malo plin smrzavao, pa prebacivala gumbić na benzin i stigle mi tamo...poslije tri proloma oblaka da ni cestu nisam vidjela, a ono nema putokaza, di je izložba? di se ide? jel u Marofu ili negdje drugdje? da naravno da je još 10-ak km dalje prema Ludbregu negdje...gdje im lisice raznose poštu.... i pošto sam se malo izvozala, simo tamo...došla ja...gužva... nemreš belivet da su svi došli ...i dobro...organizacija ko organizacija... tamo gdje su oni smislili parking bilo jezero vode, tako da smo se parkirali gdje god...i još si mislim dobro da nisam obukla nikakvu šminku, jer je blato, bare, evo i trenirka mi je već zmazana, a tenisice samo šljapkaju, sva sreća da su visoke.... Zamisli počelo to na vrijeme ...a ja izbornicu i ponos, još nisam ni izvela na šetnju, da se popiški, da vidi di je došla, ni cigaretu nisam stigla popušiti od kad sam je hitno mazala bijelom kremom po licu, ne bih li joj istaknula crne okice i brisala zaprskana joj bedra....pa šta da radim kad je sva bijela, bijela....izborni krugovi mali, jer je to jedini dio gdje je bilo betonirano...pa su sve smanjili.... za nas sutkinja je bila mađarica Szuszana Pettik, a mi među prvima...i dobro...malo smo vježbale hodanje po ringu, malo sam je mamila... počela parada i ocjenjivanje, imale smo bogme i konkurenciju.... ali sve je dobro prošlo... Diva dobila ocjenu- odličan+C.A.C. HR (što u prijevodu znači prvakinja ljepote u HR) super, sve 5, došle smo samo po peticu, ali smo dobile i C.A.C. yes...upisala ocjene u rodovnik,počastile smo se čokoladom i sad smo bliže uzgojnoj... i nakon još zavrzlama, jer je kreten iz hrvatskih cesta zakrčio jedini mogući izlaz pa su ga sat vremena zvali preko razglasa, drmali mu auto, dizali brisače i špricali blatom...ipak sretno došle u Zg...na tri cilindra.... a? šta su original francuska kvaliteta i šarm... nikad neće ostaviti dame u nevolji.... eto kako sam provela kišnu nedjelju...8.05.2005. |
|
ispovjedaonica...bila je tako jedna olujna večer kao ova, otprilike ovaj mjesec, ali prošlo je od tada četiri-pet godina, tu i tamo ga se sjetim... koga?... njega!.... neznanca preko žice!.... zašto? zbog njegove priče.... zvonio telefon..s druge strane oklijevajući muški glas...pita koga je dobio...predstavio se kao X...kaže ubit će se...zašto...zato što mu je rođendan i više ne može nositi svoju tajnu..koja je strašna, okrutna, za crnu kroniku, za zatvor, za tešku robiju...koja ga tišti, tjera na samouništenje...muči se tako već nekoliko godina, iako nije baš mlad, kaže da je na početku tridesetih ne može više tako...malo mu se zapliče jezik, vjerojatno je pijan...ah pomislih- još jedan nesretnik sa bojišnice... ubio sam ga....koga?... oca, svinju pijanu...ali nije u tome stvar, stvar je u tome što sam ga prekasno ubio......i što mi to one kučke nisu nikada oprostile...e tu sam ja zanijemila...potpuno....nisam ni pokušala pitati...kako?.... -Evo sestra, mlađa, imala svadbu, nisam bio pozvan,ja nisam bio pozvan,na njenu svadbu, jer sam im nepoželjan, mene ne trebaju, jer sam učinio strašnu stvar i one to znaju, sve one, kučke...bijes kojim izgovara te riječi, sve je jači...osjećam da nije psihopata ili paranoik, osjećam da to što govori ima smisla...jeza me hvata, ali slušam i slušam i slušam nastavlja on svoju priču...živio je u malom selu negdje prema Sloveniji," normalno" odrastanje,otac pijanica, po nekoliko dana, pa i tjedana izbivao iz kuće, dok mu je trajala plaća.... majka tiha povučena ženica, bitno joj je što će susjedstvo reći,redovito išla u crkvu... imao dvije starije sestre,on bio treći po redu, zatim još jednu mlađu od sebe, njegovu ljubimicu...i sve je bilo tako kako je bilo, no najstarija sestra otišla na školovanje u veliki grad i gotovo da se više nije javljala, bilo mu je čudno, ali nije previše razmišljao o tome..zatim se sve ponovilo sa drugom sestrom...tada je i on već bio u pubertetu, pa je zapazio da se nešto čudno događa,... no njegova mala seka, ljubimica bila je slatkica, od rođenja, osvajala sve svojim okicama, smijala se zvonkim zabavnim smijehom.... ide vrijeme i on shvaća da se nešto stvarno čudno događa jer kako je mala sekica punila jedva 10-ak godina, a on krenuo u srednju školu, stanovao u đačkom domu i vikendima dolazio kući,... mala se sve više povlačila, dugo ga grlila svaki put kad je odlazio i plakala, plakala...sretao se on sa svojim sestrama koje su otišle....žive svaka svojim životom...jedna se udala,od vjenčanja samo večera za par ljudi, ali je nesretna, pa pije, nema djece, brak joj je u krizi.... druga upisala studij... jednoga dana u vojsku,stiže njemu strašna vijest, njegova mala sekica , ljubimica, našli su je u potoku, utopila se....nitko to nije glasno izrekao ali svi šuškaju da se ubila...užas, sahrana, bijeli ljiljani, bijeli lijes.....no tu njegovom užasu nema kraja...sjele one sve tri..kad su obavile misu i karmine i na njegovo neprestano ...zašto?... zašto?... otkrile da je otac, koji opet negdje, vjerojatno pijan, baulja po selu, sigurno silovao i njihovu ljubimicu, kao i u ostalom i sestre, sve dok nisu otišle u grad na školovanje... njemu se zamračilo, zamutilo, mozak mu je jednostavno prestao raditi...istrčao je...lutao, došao izvan mjesta do svojih vinograda i našao starog , pijanog, leži, kod njihove klijeti,... mrtav pijan...no nedovoljno mrtav...za to se pobrinuo X...umlatio ga je kolcem....pričajući, sad već nekontrolirano plače....zakopao ga je negdje...nikad ga nisu našli...od toga je već dosta godina prošlo... i nastavlja X ....nije problem u tome što sam ja to napravio...nije mi nimalo žao....problem je u tome...što sam ja zakasnio...da sam više gledao, da sam više pitao, znao bih...spasio bih je... spriječio bih gada....ona- majka ništa nije rekla a znala je...pretpostavljala je već, što se događalo najstarijoj, kad je mlađa došla na red, nadala se da neće opet...ali to je bila samo nada, uzaludna...nikada mi ništa nije rekla,nikada njemu nije ništa rekla, nikada nije ni riječ rekla, nije ni pokušala spasiti malu...smeče jedno..i to da je majka.......ali meni nije žao da sam to učinio...to što sam njega...meni je žao što sam zakasnio.... ništa drugo nisam mogla... već ga samo slušati i reći mu ne daj se, ne daj da te to uništi, onda je sve bilo uzalud.... ..............veza se prekine....prazan ton u slušalici.... nikada se više nije javio, barem ne meni... ionako nisam imala namjeru ni da ga kao "odgovorna " građanka tjeram da se prijavi policiji, ni da se ispovijedi popu, htjela sam samo da se ne ubije... ponekad se ironično pitam ... da li bi njemu netko priznao Ptsp? kao što su ga priznali raznim službenicima koji su branili prve crte Ljubljane, Beča, Minhena o kojem ratu da on priča? taj rat...je vrlo tihi rat...bez buke...bez sirena....malo,malo možemo pročitati u crnoj kronici i tko se od nas zapita što se krije iza bombastičnog naslova..izbola ga 34 puta nožem...zatukla ga sjekirom...a ako je i TV tamo, tada uvijek neki susjedi imaju komentar da je on ..., pa da, imao malih problema, znao si je popiti, ali je uglavnom bio pristojan čovjek...i kaj se i zakaj takva tragedija njima sad dogodila, ko bi to znal?... sve tako u tom stilu.."ja se ne bi štel mešati, znate kak je?!" |
|
Priča 1. U jednom većem gradu u unutrašnjosti...grad imao korzo, gdje se svake večeri sastajala gomila ljudi, kao pravi korzo, šetalo se tamo vamo, gore dolje...i određene grupacije su imale specijalno svoje mjesto upravo na tom korzu...gledalo se, pričalo, poslije išlo u kafić..ili van mjesta..neki od njih su vrtjeli auto ključevima, tako da se odmah znalo da imaju prevozno sredstvo i po privjesku se otprilike mogla prokužiti koja je vrsta auta u pitanju...pa biraj... On je bio dijelom onih koji su vrtjeli ključeve oko prsta...imao djevojku, zgodnu,prava mačka kad se sredila, ali nikad nije bila vulgarna u tom svom predstavljanju, pametna, prodorna, koja se znala izboriti za svoje, uvijek bila nasmijana, zabavna...živa..uglavnom prijateljski raspoložena... Al da se vratimo na njega, bio je dosta zgodan, visok , crnomanjast, pametan, iako malo sarkastičan i ironičan, kad si ga pitao gdje mu je..ta- on je uvijek slegnuo ramenima..kao da mu je svejedno..al je uvijek bilo prisutno, malo oholo ponašanje u odnosu na nju...pošto mu je sve uvijek bilo, kad će, oće li..ne ide to tako... uspješan student medicine koju je (uz svesrdnu pomoć majke, koja ga je zaključavala u sobu i oduzimala iste te ključeve) na kraju i završio...hodali njih dvoje tako, izgleda ipak iz ljubavi,jer ju je on na neki način zaista volio, ali je izigravao frajera , tako da sve to nije bilo tako javno..hodali, rastajali se, pa opet hodali i trajalo to neko vrijeme, ali ništa službeno i ništa posebno, mada smo svi svojski navijali za njih jer su si baš pasali... Nitko ne zna zašto no jednom su ipak prekinuli za ozbiljno, bilo je tu komentara i sa njegove i sa njezine strane...zašto se to dogodilo... U međuvremenu on se upozna sa jednom rasnom bosankom, Hrvaticom... iz okolice nekog malog mjesta..jaka, snalažljiva visoka, snažna cura, odmah vidiš da je sposobna, vrijedna , jedra, došla u veliki grad studirati .., nešto... i spanđali se njih dvoje na brzinu, ona odmah preuzela brigu o njemu, određivati gdje se ide,kad se kući dolazi na vrijeme, a još bolje ranije, planirati za njih dvoje, počela dominirati..zapovijedati, a za njega si imao dojam da je sve skvrčeniji i skvrčeniji dok je bio sa njom...privatno...odnosno bez njene prisutnosti bio je onaj stari, nenadjebiv, sarkastičan, kritičan, ironičan... i ova ga doslovce uzela pod svoje i šta sad, nema čekanja...trudna je, ide se pred oltar..., ona glavna, ali fakat ono javno glavna, u kući, u odlukama i još jedno dijete, nakon samo par mjeseci...(žena je iz mjesta gdje se valjda smatra da je jalova ako ne rodi 5-ero-6ero djece)i stanovali kao podstanari,"planirali" treće i on dobio posao kao liječnik, pa bi specijalizaciju i sve što ide, ali na kraju nije.... prošlo vrijeme..sreli ga mi,skućio se,bolji auto, ljetovanje, mali gradić, on liječnik.. čovjek bi rekao šta mu fali... ima još one stare fore, ali nema iskre u njemu, nema životne radosti...ima neke pomirenosti sa situacijom gdje je on postavljen kao onaj tko je glavni hranilac obitelji, ali i ništa više....pardon, i kao otac sve te djece...i to je ono što mu je dužnost biti....sve odluke u vezi bilo čega, apsolutno ičega donosila je ona, na gotovo vojnički način, bez šale... i iskreno u opće mi se ne čini sretan i zadovoljan...i tu je za sada kraj njegove priče... Priča2. Ona njegova prijašnja ljubav,pomalo sakrivena, ljubazna , ljupka, sposobna, moderna, u međuvremenu našla glavnog šminkera koji je imao bolji auto od ovog starog, koji je već imao svoj mali stan, koji je slovio za nenadmašna osvajača i jebač...i fakat je bio, ak neko voli prefrigance koji imaju jaku bradu, lijepe zube, zafrkantski pristup i vražji , ali lukavo prevarantski pogled...i sve joj zavidjele, jer su mislile da je osvojila lutriju...upecavši njega...u međuvremeno hodali oni, ubrzo se vjenčali, jer je on ljubomoran, i pošto je on ona jednostrana spika, ja Tarzan a ti Jane, ja pričam ti šutiš, on gazda, odlučio da će biti djeca, odmah po mogućnosti sinovi, barem tri...pokušala se zaustaviti na jednom, ali zapela i ne da se više nagovoriti na treće, pa potajno pije kontracepciju..izlazili kao obitelj...ona sitna pored njega, trokutastog, zbildanog, bradicom od tri dana, još uvijek jebozovnom ...što vrijedi za njega ne vrijedi za nju...ona ostaje doma i eventualno primi prijateljicu na kavicu, ali brine oko djece, ručkova za njega i njegove prijatelje,sa istim takvim ženicama, pa i rodbinu, a ima ih bogu hvala... za to vrijeme on i dalje ide na taj korzo, gdje je oduvijek bilo određeno mjesto za one koji su vrtjeli ključevima od auta, pa ti biraj kojeg ćeš...pričalo se sve i svašta, šarao on, dolazio kasno, ponekad pijan.. sreli smo ih, ona iz one djevojke, nasmijane, šaljive, postala ozbiljna žena sa tugom, razočaranjem i brigom na licu...koje stoički i ponosno prikriva, zbog djece....on i dalje ljubazan kao nekad, čim vidi neko žensko, to je još uvijek neskriveno u njemu...ubrzo je "morao" na neko drugo mjesto..da bi ga ona treperećim glasom pitala..kad ćeš doći, da te čekam sa večerom...na što se on nije ni okrenuo, jer je nije više ni čuo... pa mi se i ona čini nesretnom, nezadovoljnom, kao da je prerano ostarjela, jer je dobila neku grubost u izrazu lica...i ništa je ni ne pitam, a ni ne očekujem odgovor... da li čovjek ikad stvarno može zadržati svoje snove, i kad shvati da to nije to..kakav ih nevidljivi lanac drži na tom mjestu...jel to obaveza,navika, indolentnost, komocija, strah od neizvjesnosti, strah od samoće, strah od samih sebe..???????. znamo, a ne želimo priznati, promijeniti, boriti se za sebe...krenuti iznova ako treba... ali prečesto ne učinimo ništa,jer tada valjda moramo sebi priznati da smo pogriješili i oprostiti si grešku... |