|
Ljubav, savršena, velika, bajna, sjajna..daje ti krila( dulje nego red bull) daje ti osjećaj postojanja, sreće, života...daje ti vjeru, snagu, osjećaj bezgraničnog davanja i primanja Ali koji je to krajnji moment kad ljubav gasne..da li se možemo vratiti u moment kad je nit započela neumitni početak paranja, kad očice tkanja postaju iskrzane, pa ih još neko vrijeme možeš uloviti, ali ubrzo ne pomogne ni igla i konac,ni čarobna moć vjere i nadanja...taj moment je tek ugasla iskra..koju u općem iskrenju ni ne primijetiš, ali je tu..zažarena tinjajuća, pali trag sumnje, trak straha, trag prolaznosti.. Bez ljubavi smo ništa... No, tada nastupa borba za opstanak, sakupljeno dostojanstvo, tek jedva ojačalo, koristi samo da bismo rasli na novim krilima nove strasti, no ne više bezgraničnog davanja, već beskrajnog optuživanja, povređivanja, ozljeđivanja...jer nikad nije dovoljno da sami patimo, lakše nam je da i drugi pati, jer tada nismo slabi, mada smo toliko željeli tu ljubavnu slabost.. tada nismo više sami, već nas je dvoje u idili, zajedničke patnje. I kako se ljubav vremenom pretvara u plamen koji raste i jača, grije i pobuđuje a sve je nastalo od jedne male početničke iskre...tako se događa ponovno veliki plamen ovaj put plamen koji guta svako sažaljenje, suosječanje, plamen koji guta, proždire uništava.. dva plamena su potrebna za samo jednu ljubav, dvije strasti su potrebne samo za jednu ljubav.. istim plamenom i istom strašču i volimo i uništavamo... Mi smo vrlo strasni ljudi... |