|
"kad joj kažeš ime- nestala je"-tišina Znate li one momente kad se između vas ugnijezdi tišina. Ali to nije ona tišina koja razumije ono drugo, ili čak koja čita misli onog drugog..?? Govorim o tišini koja uznemiruje. O riječima neizgovorenim, o primjedbama prešutnim, o mnogo toga neizgovorenog. A nekad, pa ne i baš tako davno, ubrzo je bilo pokušaja da se razbije ta tišina.. blesavim komentarom, počinjanjem bezvezne teme, zamolbom, nečim, nečim.. slučajnim dodirom , slučajnim osmjehom, traženjem pogleda, ispričavanjem, dodirom nogu ispod pokrivača. prešutni sporazum.... sada tišina je često puta namjerna, zločesta, u mjeri da povrijedi, da zaboli. Stvar inata, ljutnje, frustracije, svega svega.. I najžalosnije je što nema ni naznake, ni potrebe, da se prekine, jer se možda ipak više nema što reći.. jer je sve već rećeno ranije, jer bi to sad moglo prerasti u nabrajanje, nadmetanje, novo pozljeđivanje, razočaranje da bi ipak sve ostavilo trag gorčine eto ime mi je EHO- kao ona grčka legenda, pričaš sam sa sobom i čuješ samo samog sebe...prokletstvo ili činjenica |