Slonovi

Rižoto od gljiva

Već je bilo prošlo ponoć. Ja sam stajala u kuhinji i polirala suđe. Ne zato šta on radi najbolji rižoto od gljiva i gorgonzole, nego zato šta ima priču. On se seli i radi. Radi da bi mogao financirati ta preseljenja i živjeti onako kako smatra da je ispravno. Proveo je par mjeseci na Tajlandu učeći kuhati i prakticirao yogu. U Portugalu je surfao. U Španjolskoj učio španjolski. U Londonu živio da se pronađe. U Indiji je ostao najduže jer je tamo pronašao mir. U Minhenu radi u hotelskom restoranu i sprema najbolji rižoto od gljiva i gorgonzole. Ima plan za par mjeseci vratiti se u Aziju i istražiti neistraženo. Osim priča s putovanja i površnih razgovora, nismo ulazili u dubioze, ali je u meni definitivno potaknuo lavinu misli, želja i ideja.

Da malo pojasnim pojam hotelijerstva u Njemačkoj. Sve ono što spada u posao koji se odvija u sklopu jednog hotela, spada pod vaš posao ukoliko vi radite u tom hotelu. I tu je točka. Nema nepotrebnih pojašnjavanja. Ukoliko vi smatrate da pod vaš posao ne spada usisavanje lišća oko hotela,onda vrlo vjerojatno niste prava osoba za taj hotel. Tu je isto točka. Dakle, otkako sam se vratila iz Dalmacijen imala sam ubitačan tempo rada; peglanje košulja, kontrola sobarica, popravljanje zavjesa, usisavanje lišća oko hotela, usisavanje tepiha u restoranu, poliranje čaša, posluživanje gostiju, postavljanje doručaka, prijava i odjava gostiju, odgovaranje na mailove, javljanje na telefon, konstantno ostajanje duže i maksimalno zalaganje u svrhu zadovoljnog gosta. Moj ugovor je na prodaju i recepciju, ali ukoliko Frau XY iz sobe 106 ima zgužvanu košulju, a žuri na sastanak, onda mailovi čekaju a košulja se pegla.

Uz takav tempo rada mijenjaju vam se životne navike, očekivanja koja imate od života i ljudi oko sebe, a ono najbitnije je - mijenjate se vi. Da, sto puta sam se zapitala šta je meni ovo trebalo, ali s druge strane, zahvalna sam za svaku priliku i prepreku pred kojom sam se našla. Život je najbolja škola i svaki dan se nađete pred više vrata i sami birate koja od ponuđenih otvoriti. Možete samo i stajati u međuprostoru, ali...čemu??

Taj dan sam radila popodne, ali sam ujutro izašla na doručak. Omlet od jaja, sira i gljiva, latte macchiato i kruh sa sjemenkama mi ponekad u tom radnom tempu djeluju ko svadbena večera od 5 slijedova. Sjetim se kako on divno priča o životu. Kaže da imamo samo jedan. Kaže da smo sami odgovorni za svoju sreću ili nezadovoljstvo. Kaže da sami biramo kojim putem krenuti, te ukoliko se nađemo na onom koji nas ne čini sretnima, možemo iskopati neki samo naš koji nas vodi baš tamo gdje trebamo biti. Tek si se preselila. Smiri se. Da sam svaki put odvojila 50 lipa za to svoje Smiri se...imala bi punu vreću kovanica. Ja se ne znam smirit. Neću se smirit.

Odluka je pala. Pričekat ću neku povoljniju situaciju, recimo prvi mjesec i otići u Aziju. To djeluje realno. Bila sam realna nekih par sati. Dok nisam vidjela ponudu za 10.mj. Onda sam odlučila...to je to. To je jednostavno to. Čemu čekanje? Iz kojeg razloga bi ja čekala tamo neki januar, februar, mart?? Nije život čekanje. Život je baš to, malo nerealnosti, malo nestrpljivosti, malo hrabrosti i znatiželje koja će odvest malo tu i malo tamo.

Jučer sam došla u kuhinju i jela sirni namaz i kruh s maslinama.
"Znaš šta" - rekla sam mu - " ja sam odlučila putovati. Hvala ti puno, mislim da si mi pomogao donijeti odluku."

"Kad god se pitaš treba li ti nešto, samo se sjeti da je život jedan." - odgovorio je.

"Oćeš rižoto od gljiva?"

Otvaranje ljetnog Tollwood festivala

Ovaj put bez teksta. Fotografije će ispričati priču.

Priča tek počinje

Prvi posjet Bavarskoj bio je turistički. Spakirala sam stvari i došla u razgledavanje. Iz poprilično tople Dalmacije sletila sam na -3 i našla se okružena Božićnim štandovima prepunima kolača od cimeta, karameliziranih badema, kuhanog vina i božićnih ukrasa. Dogodila se ljubav. U samo djeliću sekunde mogla sam cijeli svoj život zamisliti tu. Baš tu. Kažu da svi mi imamo jasno definirane želje,samo problem nastaje kod dijela realizacije. Ja sam u tom trenu znala da ću se, na ovaj ili onaj način, prvom prilikom preseliti u Minhen. Neke stvari jednostavno znaš, za njih ti ne treba logično pojašnjenje.

Nakon par godina sjedila sam u uredu i pisala mailove. Ništa se nije pretjerano promijenilo. Spajala sam dane, uzimala godišnji, odlazila u Minhen kada god sam imala priliku i sanjala. U tih par godina provela sam u Bavarskoj par mjeseci pod izlikom učenja jezika. Zapravo mi je samo trebao odmak. Tražila sam svaku moguću priliku da ostanem tu, ali mi je neopisivo nedostajalo hrabrosti. Nisam bila hrabra. Bojala sam se promjena, neuspjeha, pada, razočarenja, a ono čega sam se najviše bojala bilo je napuštanje te komforne zone u kojoj nisam bila zadovoljna, ali sam bila itekako zaštićena. Jedina svijetla točka bio je moj posao. Radila sam u marketingu i prodaji i bookirala ljudima kamping mjesta i apartmane. Za razliku od brojnih poznanika kojima sam tada bila okružena, ja sam stvarno uživala biti na poslu. Takva sam. Volim taj direktni kontakt s ljudima, mogućnost da naučim nešto novo i zaradim svoje novce. Na poslu sam bila okružena ljudima od kojih sam neopisivo puno naučila i definitivno danas ne bih bila tu gdje jesam da mi nisu pružili priliku i dali mi osjećaj da moj rad nešto vrijedi.
Godinu dana trajala je ta unutarnja borba. Sve imaš, smiri se. Tako bih ponekad uvjeravala samo sebe. Imala sam bilježnicu u koju sam zapisivala svoje misli, a prijateljica mi je rekla kako je pročitala da veliki i uspješni ljudi zapisuju svoje želje na papir i na taj način konkretno fokusiraju probleme. Imala sam hrpetinu pozitivnih i logičnih stvari napisanih na jednoj strani i jednu apstraktnu, poprilično tešku, na drugoj. Imala sam posao, auto, diplomu, obitelj, osiguran životni prostor i stabilne financije. Dovoljno za ostanak rekli biste. Ali…ja nisam bila sretna. Ja jednostavno nisam bila sretna. Imala sam osjećaj da je život puno više. Imala sam osjećaj da mene čeka nešto puno više od tog ureda, tog uređenog životnog prostora i poznatih ulica kojima sam prošla bezbroj puta. Stajala sam u sobi, čitala retke iz bilježnice i plakala. Jesam li stvarno toliko slaba da se ne znam zauzeti za svoje snove? Imam samo jedan život i apsolutno ništa se neće promijeniti ukoliko maštam i plačem. Život se odvija, ja stojim. Kako sam dospjela tu? Zašto sam nepokretna? Čega se bojim? Jesu li drugi ljudi bolji, pametniji, uspješniji od mene? Nisu. Samo su hrabriji.

Odluka je pala. Pričekati ću istek ugovora i spakirati stvari. Kako su se dani izmjenjivali, tako se mijenjalo i moje raspoloženje. Nekada sam imala osjećaj da je cijeli Svijet moj, nekada da radim najgluplju moguću pogrešku. Odluka je bila tu. Nema veze ako padnem i ne uspijem, nema veze, to ću ja već lako sebi oprostiti. Bojala sam se naborane i stare sebe i one grižnje savjesti kako sam bila slobodna i mlada, a nisam napravila ono što sam cijeli život priželjkivala. Ta neka buduća naborana i stara ja me dovela tu gdje jesam.
Po ne znam koji put sletila sam u Minhen na -5. Pista je bila zaleđena, od mog disanja stvarali su se oblaci pare u zraku oko mene. „Tu si…“ – rekla sam samoj sebi -. „imaš priliku i pokreni se“. Početak je bio težak. Poslala sam dvjestotinjak molbi, primila 50ak odbijenica, odradila dva probna dana i dobila posao za koji ni sama u tom trenu nisam znala da li sam mu dorasla. Sve sam primala k srcu i doživljavala poprilično emotivno. Bila sam slabija nego ikad a u isto vrijeme neopisivo jaka. Razlozi mog odlaska nisu bili egzistencijalne prirode, nisam bila gola ni bosa, nisam bila gladna ni žedna, samo sam se u moru istih priča osjećala usamljeno. Priželjkivala sam putovanja, nove priče, nove ljude, nova iskustva. Osjećala sam da je Svijet prekrasan i raznolik i nisam vidjela smisla u sidrenju u jednom malom gradu u Dalmaciji koji više spava nego je budan. To je bila moja snaga.

Jako rijetko netko uspije sasvim sam. Ni ja nisam uspjela sama. Imala sam team ljudi koji je vjerovao u mene. Imala sam obitelj koja je bila tu u svim mogućim krizama i veseljima. I imala sam nešto što sam ponijela sa sobom – inat.
Minhen je grad koji živi. Europska metropola u kojoj se isprepleću nacije, jezici i rase. Koliko god da pojedinci gledaju na to kao na negativnu stranu velikih gradova, toliko sam uvjerena da je takva multikulti sredina obogaćena utjecajem raznih kultura. Svakako se slažem s činjenicom da je integracija bitna (učenje jezika i kulture zemlje u kojoj se nalazimo), ali ta raznolikost čak i velikim gradovima daje dušu. Od žena sa pokrivenom kosom, do afričke narodne nošnje, narančaste kose i pjegastih lica do cijele palete jezika i dijalekata, a sve to dok kročite glavnom ulicom i razgledavate izloge. Svašta čovjek nauči ukoliko otvori oči.
Ja sam tu naučila jako puno. Naučila sam da svi imaju neku svoju životnu priču, svi streme ka uspjehu i svi se boje. Naučila sam da je život onakav kakvih ga učinimo, nitko nam ga neće pokloniti već isplaniranog u kutiji s vrpcom. Naučila sam da je sreća apstraktna ali ostvariva. Naučila sam da se onaj osjećaj samoponosa ne može mjeriti s ničim. Naučila sam da je moj život isključivo moja stvar.

Naučila sam svašta, a priča tek počinje.

Sezona lubenica

Neke žene hodaju u laganim, ljetnim hlačama na leptire,livade, lubenice, cvijeće. Neke imaju narančastu kosu u valovima. Neke su odvažne, neke žive u kalupu i kukaju. A snovi?? Kakve to veze ima s onim hlačama na lubenicu? Ima. Velike. Te neke hlače na lubenicu nose neke druge žene, ne mi. Na nama to ne izgleda dobro. Nemamo baš najsjajnije noge. Nemamo ni torbicu koja bi išla uz to. Nemamo ni cipele koje pašu. Nemamo majicu koja bi u toj kombinaciji izgledala skladno. Nemamo. I onda te hlače gledamo u izlogu ili na drugim ženama. Život prolazi, a netko drugi nosi naše hlače. Netko drugi nosi naše cipele. Netko drugi živi naše živote. Netko drugi je budan i živi. Mi spavamo i čekamo petke, Božić, ljeto, snijeg, sunce. Život se odvija i kada pada kiša. Zato postoje gumene čizme i kišobrani. Neki ljudi imaju dosadne kišobrane, neki obojaju ulicu kojom kroče.

Petak je. Sunčano jutro se nacrtalo u najlipšem gradu na Svitu. Ušla sam u vlak i izašla na stanici na kojoj smo se dogovorili dan ranije. Uzela sam dvije kave za van i u salvetu zamotala par kockica smeđeg šećera. Moj dan ne započinje vremenskom prognozom ni brojanjem kumulusa, kumulonimbusa, stratusa, stratokumulusa, altostratusa i nimbostratusa. Moj dan započinje kavom. Oblake promatram isključivo da vidim u što se pretvaraju. Ponekad se tu nađu šalice, slonovi, brda, zdjele. Kumulonimbusi su OK. Čizme imam. Kišobran isto tako.

Vozimo se kroz prekrasan krajolik Bavarske na putu prema Innsbrucku. Innsbruck je bajka. Innsbruck je ulaz u jedan sasvim novi vijek. Tu zaboraviš na hlače na lubenicu i pitaš se di ti je ostala krinolina. Poželiš stavit šešir na glavu i kretati se graciozno
glavnom ulicom.

"Sandra, Italija je jako blizu, znaš?" - kaže on naivno, ko da ne zna s kim ima posla.

Sandra je u tom trenu osvojila jack-pot, oči su joj se pretvorile u staklaste zvjezdice, oko glave se zasjala aureola a osmijeh se razvukao sve do ušiju.

"A daaa?"

Vozimo se kroz južni Tirol. Pjevušim Diamante od Zucchera i gledam u kilometarsku liniju vinove loze koja se nanizala u našem smjeru. Odavno ne vidjeh takav mir, spokoj, zelenilo razbijeno potocima i šarenim planinskim kućicama. Ne bih se mogla preseliti tu, ne bih znala živjetu u tom miru. Minhen je od mene napravio frikušu koja je definitivno postala ovisna o pozitivnom stresu i adrenalinu, ali odmaranje uma u južnom Tirolu bi mi s vremena na vrijeme dobro došlo. Svaka autostrada te nekud odvede, ova te odvede u raj na zemlji. Isključiš mobitel, staviš šešir i bosim nogama brčkaš po potoku. Posao zaboraviš, njega danas ionako nema. Sve ono čega trenutno nema nije sadašnjost nego budućnost, a u budućnosti ne živiš. Živiš sada. Sada su tu potok i bose noge. Sve ostalo je nešto sasvim drugo i nebitno je.

Putovat' ćemo sutra. Živit' ćemo sutra. Bit' ćemo odvažni sutra. Sutra je budućnost a u njoj ne živimo. Ona je nekako apstraktna.

Ulazimo u Veronu. Gledam kroz prozor u nadi da ću ugledati Nicolov kiosk u kojem pravi najbolja cappuccina. Nicola sam upoznala prije par godina u Minhenu. Presjekli su nam se pravci i zalutali smo u taj neki prijateljski prostor u koji tako lako puštaš ljude kad se nađeš u sasvim novom gradu. Shvatiš da su i drugi ljudi usamljeni, pomalo izgubljeni i željni razgovora, pa se svaki osmijeh vrati stostruko. Ja sam se poslije par tjedana vratila u Dalmaciju, on nakon par mjeseci u Italiju. Sada sam tu. Stojim na pješačkom prijelazu i čekam da se crveni čovječuljak pretvori u zelenog. Naravno da on ne zna da sam tu. Do prije pola sata nisam ni ja znala da ću biti tu.

Susret s njim neću opisivati. Neke momente ne možemo prenositi uz ne znam kakve vokabularne sposobnosti. Neki momenti se prožive i posve je nebitno tko je što rekao. Život je pun takvih momenata ukoliko im odlučimo otvoriti vrata i pustimo ih da se razlete.



Jedno prijateljstvo iz Minhena odvelo me je u Veronu. Kupila sam haljinu na pruge i pitam se di me ta haljina vodi.
Svaka misao je put ka nečemu. Sezona je lubenica.

Ofucala ti se vešta. A vidi ti borše...kupi novu!

Moj ormar u Trogiru je pun robe. Čizme. Cipele. Majice. Haljine. Torbe. Torbe koje nikad u životu nisam ni izvukla iz tog ormara. Torbe koje vjerojatno nikad i neću izvuć' iz tog ormara. Torbe koje su mi dosadile i prije nego sam iz uspila iznosit'. Došla sam s koferom punim knjiga, par gegica i ravno 5 haljina. I tako sam prezimila. Odluka je pala. Ne kupujem. I točka.

Minhen je jako skup grad. Kad sam dobila prvu plaću shvatila sam da me dočekala realnost. Stanarina, hrana, prijevoz, topli obrok na poslu koji mi se oduzima od plaće, porez... Odluka je pala. Kupujem samo ono najnužnije.

Nakon druge plaće prioriteti su se vrtoglavo promijenili. Nakon još jednog mjeseca koji se svodio na posao, posao i ukupno 8 slobodnih dana došla sam do zaključka kako ne da ću kupovat' najnužnije, nego neću kupovat uopće. I tako sam počela kupovati samo ono šta mi donosi neko iskustvo a prestala gomilati stvari u ormar.

Prije tri tjedna došla sam doma s posla i na vratima me dočekala neka nova cura. Tereza. Tereza je iz Češke, uči njemački u Minhenu i uselila se u sobu do moje. Taman se spremala na koncert klasične glazbe u nekoj futurističkoj crkvi par kvartova dalje i zaključila kako bih trebala preskočit spavanje popodne i otić s njom i ukućanima na koncert. Besplatno je. Posluživat će i neku hranu. Odlično. Gladna sam a i muziku volim. Nakon sat vremena sjedim u crkvi, slušam Bacha i razmišljam o hrani. Pa čekaj, ja uopće nikad nisam bila na klasičnom koncertu. Gledam program..C mol, D mol, varijacije, virtuozne varijacije.. Gledam lustere u crkvi čiji odsjaj pada na staklene površine i stvara onaj stakleno-kristalni efekt. Pijanist se znoji. Teatralno maše rukama i zabacuje glavu. Tempo sviranja se izmjenjuje iz brzog u polagano a mene taj ritam podsjeća na bumbara u staklenci koji leti u krug i ne može iz tog malog prostora pronaći izlaz. Prestajem misliti na hranu. Ne gledam pijanistu. Sklapam oči. Slušam. Sad samo slušam. Mislim da se stvarno radi o bumbaru koji pokušava izaći iz staklenke.

Pljesak. Ograman pljesak. Bumbar nestaje. Pijanist je ponosan. Moji ukućani su na nogama i plješću. Tereza je isto gladna. Hrana. Hrana pa krevet.

Nije sve šta se besplatno nudi dobro, ali isto tako ni ono šta skupo platimo ne garantira oduševljenje.

Parkovi. Za mene su više parkovi. Kako smo imali popriličan broj sunčanih dana u zadnja 2 mjeseca, provela sam jako veliki dio svog slobodnog vremena u parkovima uz rijeku.

Računica je jednostavna. Trebaju vam dekica, knjiga, dobro društvo, voda i kava. I sve to možete donit od doma. Tu sam naučila jednu stvar koja je za mene jako bitna. Apsolutno ništa ne može popravit tvoj dan ako si nezadovoljan sam sa sobom, apsolutno ništa materijalno ne može uvjetovat tvoju sreću i apsolutno ništa od materijanih stvari nije od tolike životne važnosti da to moraš kupovat' na rate i otplaćivat 8 godina. Torba od 800 eura neće popravit tvoj život ukoliko si nezadovoljna. Novi lak za nokte ti ne treba ukoliko doma imaš kolekciju od 56 boja, a tunika s izloga je ionako sezonski hit koji će ti dosadit kroz par mj.

Sad kad sam spoznala sve to i kad mi je potpuno jasno kako život funkcionira, obukla sam se i otišla na aerodrom po svoju majčicu. "Ofucala ti se vešta. A vidi ti borše,popucala je...kupi novu! Čizme su ti se odlipile, al ti to ne vidiš? Kupi nove, nemoj takva ić okolo!"

Ta moja borša je popucala jer natrpam svašta u nju, ponekad ako je iznenada sunčano a ja se zateknem blizu parka izvadim sve iz borše i sidim na njoj i sunčam se. Moje ofucane čizme su prošle Irsku, Pariz, Minhen i pola Bavarske, a u mojoj ofucanoj vešti sam išla na klasični koncert u futurističku crkvu. Mislim halo, čekaj, stani...briga me!!! Ipak mi je kupila nove vešte.

Prije dva dana sam slučajno imala slobodan dan usred radnog tjedna i vidila plakat za Dane Afrike. Nije bilo besplatno. Ulaznicu sam platila 8 EUR, ali ono šta sam ulaskom u te šatore dobila je neprocijenjivo. Žene u šarenim haljinama, mukarci koji sviraju bubnjeve, ručno oslikana keramika, čaj od mente, kava s aromom, muzički instrumenti za koje nisam ni znala da postoje, kutura pletenja kose a povrh svega jedna velika opuštenost i osmijeh za svakoga.

Odluka je pala. Odsad kupujem ulaznice i karte. Ne skupljaju prašnu, ne zauzimaju prostor a ispunjavaju.

Neke duše su srodne

Prije par godina gledala sam božićni film o tvornici igračaka. U velikom nizu stajale su posložene drvene igračke na navijanje koje su vrijedni patuljci, zaposlenici Djeda Mraza, stavljali u šarene kutije i vezivali vrpcom. Tako ja zamišljam ljude koji šetaju gradom. K'o drvene igračke na navijanje zamotane u šareni papir. Neki ljudi šire energiju u boji i uspiju te osvojit na prvi pogled, neki su samo šareni papiri.

Proljeće je. Ležim na travi u parku i gledam stabla. Brojim ptice i promatram oblake. On kaže da se od tratinčica može napravit' vjenčić za glavu. Promatramo ptice i dalje. Pitam ga što misli o ljudima oko nas. Kakav život oni žive. Ima priču. Svi oni dobijaju priču. Neke duše su srodne.

Primjećujem krošnje prošarane crvenim cvjetovima. Primjećujem oblake u obliku slona i šalica. Primjećujem kako su najbitnije stvari u životu besplatne. U krošnji poviše naših glava stoji prazno gnijezdo. Sunce polako pada. On se pita kada te ptice dolaze doma i zašto ih još nema. Možda im je nešto iskrsnulo. Gnijezdo je i dalje prazno.

Ležimo i promatramo stabla. Pitam ga može li zamislit' da svaki put kada pogleda prema gore vidi lišće, oblake i krošnje. Može. On voli ovaj grad. On voli život. On voli sve ono šta je najbitnije. On primjećuje tratinčice, sunce, lišće, ljude oko sebe. Pijemo kavu za van i pričamo o slonovima.

Promatram tratinčice koje su iskočile oko dekice na kojoj ležimo. Uberem onu najljepšu. Žuto sunce u sredini i velike bijele latice. Nakon 20ak minuta zelena peteljka se iskrivila od sparine. On kaže da izgleda tužno. Ispružim ruku visoko i okrenem tratinčicu naopako. Peteljka se ispravi i tratinčica veselo visi. Stvar je perspektive, objasnim mu. Ništa nije potpuno veselo ili potpuno tužno. Ponekad je samo bitno promijeniti kut gledanja. Slaže se. Neke duše su srodne.

Nepovezano nabraja riječi koje zna na hrvatskom. Par glagola u infinitivu, par u imperativu, paletu boja. Ne znam ni sama odakle, ali on zna za riječ "ključ". Nabraja dalje. Ja sam ostala kod riječi "ključ" i gledam krošnje. Ptice se još nisu vratile doma, sunce je prešlo na drugu stranu, ljudi oko nas su se izmijenili, mi smo obukli duge rukave i ostajemo na istome mjestu.

Uzima moju ruku i gleda lak za nokte. Njegova omiljena boja. Nešto slično onim cvjetovima u krošnjama. Nedaleko od nas skakuću dvije vrane. Prvo polako, zatim malo brže. Kako jedna mijenja tempo, druga se prilagođava. Di one idu, pitam se ja. Idu s posla, kaže on.

Livada s cvijećem je prazna. Na njoj samo jedna deka, dvije prazne papirnate šalice kave, vesele tratinčice i dvije vrane. Pruža mi ruku i zajedno slažemo deku u ruksak. Šetamo ispod prošaranih krošnji i ja sam sretna. Izlazimo na ulicu. Stojimo na raskrižju zagrljeni. On se smije, ja sam sretna.

Odvozi se biciklom prema sjeveru. Ja šećem kroz gužvu prema jugu.
Stabala više nema, oblaci su promijenili oblik, a ljudi izgubili svoje priče.
Neki su šareni papiri, neki srodne duše.

Na ekranu jedno hvala. Smijem se i hodam dalje.
Neke duše su srodne.

London - grad pozornica

Uz Irsku i Istanbul najdraže "odrađeno" putovanje.
Europska metropola u kojoj se isprepleću nacije, jezici i rase. Koliko god da pojedinci gledaju na to kao na negativnu stranu velikih gradova, toliko sam uvjerena da je takva multikulti sredina obogaćena utjecajem raznih kultura. Svakako se slažem s činjenicom da je integracija bitna (učenje jezika i kulture zemlje u kojoj se nalazimo), ali ta raznolikost čak i velikim gradovima daje dušu.

Moda, kultura, povijest, London je središte svega.

Hrana. Počnimo od hrane.

Uvijek kada se nađem na novom terenu volim probati hranu koja je tamo ustaljena. Teško je reći što je zapravo tradicionalna spiza nekog kraja, jer doseljavanjem ljudi i ta spiza poprima nekakve utjecaje sa strane. Prije par dana sjedila sam u jednom restorančiću u centru Minhena i odmarala uz knjigu i cappuccino, a do mene je žena naručila "najbolje, tradicionalne punjene paprike". Bacila sam pogled. Oni napune papriku i onda onaj vrh s peteljkom vrate natrag i to izgleda baš zanimljivo. Ko malo veća jabuka s pireom. Obično posluže dvije paprike i to različitih boja; crvenu i žutu, ili žutu i zelenu. Možda dekoracije radi.
U Londonu nisam jela punjene paprike, ali sam probala taj njihov fish&chips. Ne mogu reći da je bilo preloše, ali ko god je probao našu ribu, teško da može naručit' fish&chips drugi put. Koliko god da sam otvorena za nove okuse, kod mene nije prošlo.

Nakon toga ipak sam se prebacila na isprobane recepte. Pizzerija i Trattoria ima na svakom koraku, pa je sve samo pitanje ukusa i trenutnog raspoloženja.



Sasvim slučajno, bez ikakvog prethodnog istraživanja zalutala sam na Borough market. Dočekala me je hrana, hrana i posvuda hrana. Štandovi prepuni raznih tipova čokolade, sira, narezaka, gotove pripremljene hrane, thai, indi, chinese mirisa i okusa pružali su se na sve strane. Naišla sam i na tradicionalne bavarske kobasice sa senfom. To je bio zapravo prvi put da sam imala priliku vidjeti toliko različitih mirisa i okusa na jednom mjestu. Jesti iz male kartonske kutije i šetati među štandovima je puno veći doživljaj nego naručiti porciju u restoranu. Ukoliko putujete i imate priliku jesti na ulici ili posjetiti neki od Street food festivala - svakako to nemojte preskakati.



Kada putujem nisam tip osobe koja se opušta i pije kavu. Putovanje je projekt. Putovanje je razgledavanje, učenje, upijanje, fotografiranje, sudjelovanje. Najčešće se vraćam doma preumorna i neispavana, ali puna dojmova i novih znanja. Kavu pijem u stankama ili uzmem u prolazu onu take away verziju. Otkako živim u Minhenu navikla sam na te kartonske šalice s cappuccinom koje kupujem dok žurim u nekom pravcu. Tu se baš ne sjedi po kavama, ili se sjedi ali isključivo ako naiđete na neku balkansku dušu koja razumije tu bit ispijanja kave. Ne prečesto jer je ritam lud, ali tu i tamo dobro dođe.

Ono što me u Londonu, ali i drugim europskim metropolama gotovo uvijek fascinira je način na koji oni naplaćuju ono što imaju.Od svega naprave atrakciju i stvore vam osjećaj da baš morate čekati 2 sata za doživjeti ono što vam nude na plakatu. Čekala sam skoro pa dva sata odjevena u tajice, haljinicu i jeans jaknicu dok je vani padao mrak a temperatura se spuštala za vidjeti što se to zapravo krije pod nazivom The London Dungeon. Kako sam se u Londonu zatekla u vrijeme Halloweena sve je bilo u znaku bundeva, vještica i zastrašivanja. Cijela grupa ljudi držala se za ruke i ulazila u mračne podrume i pazila kuda gazi. Od vožnje brodićima po tračnicama kroz vodu do prepričavanja povijesti Londona, kostimiranih glumaca koji su dali sve od sebe da nas pošteno isprepadaju, povijesnih činjenica o Londonskom mostu... ničega nije nedostajalo.




Londonski most (London bridge) je most koji se nalazi na rijeci Temzi, te je službeno izgrađen 17.03.1973.godine na mjestu staroga mosta. Most je bio naseljen u vrijeme kada je izgrađen; na njemu su bile postolarske, krojačke,
kovačke radnje (ukupno 138 radnji) te je ljudima služio kao radni i životni prostor. Unutar mosta odvijale su se prave životne drame, od bolesti, neimaštine, gladi do običnih životnih problema kroz koje prolaze i današnje moderne londonske obitelji. On je jedan od simbola Londona i ukoliko se nađete u blizini otiđite pogledati i poslušati tu priču koja se tako vješto priča po podrumima ispod mosta. Ne samo da će vam dati nova znanja i drukčiji pogled na povijest, nego ćete se zapitati kako su preživljavali ljudi u takvim uvjetima.

Tower bridge



Za samo par funti možete se popeti na Tower bridge i uživati u prekrasnom pogledu koji se odozgo pruža. Jedna zanimljivost; unutar Tower bridga možete razgledati uvećane fotografije najljepših i najzanimljivijih mostova na Svijetu. Među svim tim mostovima nalazi se i fotografija mosta u Mostaru.

Ono što me jako fasciniralo je način predstavljanja ponude turistima i zaljubljenicima u povijest. Kostimirane predstave, interaktivna predavanja, ulaganje napora kako bi animirali i uključili skupinu ljudi u razgovor. Sam taj pristup smatram odličnim načinom za privlačenje brojih turista.

Kraljevska obitelj je bitan dio Londona i Engleske. Koliko god se trudili i pokušavali gurati pod tepih činjenicu da je princeza Diana bila i ostala kraljica srca, toliko im to ne uspjeva. Ljudi se okupljaju, ostavljaju bukete cvijeća, pišu knjige zahvale. I sama sam iz tog razloga posjetila Kensingtonsku palaču, ali osim kolekcije haljina i jednog portreta ništa drugo ne podsjeća na lady Di. Njene odluke pretkraj života koštale su je ignoriranja od strane pojedinih, najutjecajnijih članova kraljevske obitelji, ali to nipošto nije umanjilo zanimanje ljudi za njen život.





Buckinghamska palača je od 1837.god dom britanskih monarha. Okružena je prekrasim vrtovima i šetalištima. Ograde i vrata ispred palače su nešto prekrasno. Slika govori više od 1000 riječi.



Putovanja su uvijek osobni doživljaj nekog mjesta. Ne smatram da morate pohitati u Nacionalnu galeriju (National Gallery ima slobodan ulaz i za sve ljubitelje umjetnina je pravo mjesto) ukoliko vas ne zanimaju slike. Ne smatram da se morate ukrcati na London Eye samo zato što to rade svi turisti i ne smatram da morate ići u muzej voštanih figura, ali pokušajte prikupiti informacije i najbolje iskoristiti ono što vam se nudi. Ja sam imala dvodnevnu kartu za bus s atrakcijama i silazila sam na stanicama koje su mi se učinile zanimljivima. Od Nacionalne galerije, parka s vjevericama, London eye-a, akvarijuma, London bridge attractions...sve se iplatilo vidjeti.





Ovo nije vodič. Ovo je isključivo jedan mali uvod...
Ostalo morate otkrivati sami.

Sjedalo 9D

27.10.2014.

Sedam sati ujutro. Te jutarnje letove volim i ne volim. Daju mi mogućnost da maksimalno iskoristim dan, ali najčešće mi se spava već u pet popodne. Zategnem pojas, sklopim oči i pokušavam se namjestiti u neki udoban položaj. Držim knjigu u ruci, ali prerano je za slova. Nakon par mjeseci ureda i rezervacija već se vidim kako šetajući prelazim Kaufinger Strasse i šetam po Sendlingeru.

"Dobro jutro, izvinite, moj muž ima sjedalo do Vas, pa ako Vam ne bi bio problem sjesti na moje mjesto..." - umiljato me gleda neka plava glava i trpa stvari poviše moje glave.

Uvijek bookiram 9D. Ne znam spada li to pod naviku, praznovjerje, sitnice koje su nebitne, nemaštovitost ili strah, ali uvijek nekako završim na tom 9D. To je do prolaza. Ukoliko moram na wc ne trebam nikome ništa pojašnjavati. Hrana dođe brzo jer se kreće od broja 1. Kada sletimo odmah ustajem i držim stvari u ruci. Avion je samo sredstvo za povezivanje točke A s točkom B. I sve preko 9D.

Umorna sam i pospana, uzimam njenu kartu, idem di me uputila i ponavljam proceduru. Stvari poviše glave. Pojas. Knjiga u ruci. Prerano je za slova. Spava mi se. Najdraže mi je kada imam na raspolaganju i sjedalo do sebe. Onda se moja torba i ja vozimo zajedno. I imam prostora za noge. Mogu izut i cipele.

Svi su se putnici ukrcali. Divno. Zadovoljna sam. Samo jedan nesvrstani putnik koji će vjerojatno sjesti kod nekog drugog i onda možemo poletjeti. A ne..on ipak ide prema meni. U ruci nosi aktovku i knjigu, oko vrata ima šal. Nosi naočale i djeluje poprilično obrazovan i načitan. Sve ok, ali di ću ja sada stavit torbu, cipele, noge i knjigu? Otkopčavam pojas, ustajem, usiljeno se smješkam.

"Good morning" - kaže on.

"Morning" - kažem ja.

Sada sam već poprilično razbuđena. Uzimam knjigu i tražim marker po torbi. Zeleni. Ne znam ni sama od kada je to počelo, ali uvijek potcrtavam dok čitam. Ne sve, samo pametne rečenice. Knjige kupujem pa te moje škrabotine i crte nisu nikoga oštetile. On otvara svoju knjigu. Ukoso pogledava prema meni i pokušava dokučit' šta radim. Virkam da vidim o čemu čita. Otvara aktovku i vadi marker. Potcrtava i on.

"Izvinite, koju knjigu čitate?" - pita on iz vedra neba.

"Preljub - P.Coelho, a Vi? - odgovaram ja.

"Stručnu, psihološku literaturu o utjecaju pozitivnog razmišljanja na život čovjeka." - kaže on.

Nakon 20ak minuta znamo da je on doktor iz Hamburga. Bivša žena se sa kćeri odselila iz Hamburga u Slavoniju te se on upravo vraća iz posjete doma. Ima jako dobre prijatelje u Bavarskoj, pa prije povratka namjerava provesti koji dan s njima. Šokiran je situacijom u Slavoniji i iskreno se nada kako će kćer ipak kada navrši 18 godina doseliti se natrag u Hamburg i iskoristiti mogućnosti koje joj se tamo nude. Ima novu curu koja je nekim čudom, eto, iz Crikvanice (Crikvenice) i ljetuje u Hrvatskoj. Voli otoke i oduševljen je hranom i morem.

"Izvinite, ali šta je Vama sa tim ženama iz Hrvatske? Pa, dobro jedna, ali kako ste našli tu drugu...?" - pitam ja.

Nakon 20ak minuta znamo i to da ja radim u prodaji, da sam se vratila iz Irske i putujem u Minhen vidit drage prijatelje. Znamo da me ne zanima politika, da mi se stalno putuje i da mi godišnji odmor traje još 7 dana. Kuda on pronalazi žene iz Hrvatske nismo dokučili. To za priču nije ni bitno.



Pijemo kavu.

On počinje priču;

"Rekli ste mi da imate 30 godina, primjećujem da nemate vjenčani prsten..."

"Nemam, nisam udana" - odgovaram ja.

"Izvinite ako sam preizravan, ali djeluje mi da niste ni u vezi..." - nastavlja on.

"U pravu ste, nisam..." - odgovaram ja.

"S obzirom na to da ste slobodni, ja Vam želim muškarca koji će imati um srodan s Vašim umom. Um je najbitniji. Danas se ljudi zaljubljuju u ono što vide - u skupu odjeću, aute, materijalni posjed. Nakon par godina braka shvate da žive s potpunim strancem koji živi svoj život te se u nijednom segmentu ne dodiruje s onim drugim i tako godine prolaze. Ljudi se ne bi trebali useljavati pod isti krov razi zaljubljenosti, jer je ona prolazna, nego zbog istog stanja uma. Znate, to Vam je ono kad se smijete istim stvarima, imate slične ili zajedničke poglede na bitna životna pitanja i shvaćate koliko je zapravo bitno da se Vaš partner razvija kao pojedinac kako bi mogao biti zadovoljan i na taj način učiniti tu vašu malu zajednicu još sretnijom. Izaberite sebi nekoga ko je dostojan toga da bude izabran. Nemojte misliti kako ćete vremenom mijenjati ikoga, nećete... Nemojte mislit kako će sve biti bolje ako je na početku loše, jer neće. Izaberite srodni um i nemojte se opterećivati nosi li odjeću koja je usklađena, jer je to tako nebitno." - objašnjava on, a meni srce kuca i nemam potrebe ništa nadodati.

"Nisam Vas ni pitao kako se zovete, ali to je zapravo nebitno, ono šta je bitno je da uvijek budete svoji. Živite život po svojim pravilima. Putujte. Uživajte. Radite. Rastite. Stvarajte. Napravite sve što je u Vašoj moći da budete sami na sebe ponosni, jer to znači da živite na ispravan način." - nastavlja on.

"Sandra, moje ime je Sandra i ja Vam se od srca zahvaljujem na tome šta ste sjedili do mene. Zahvaljujem Vam se na tome šta niste zadubljeno buljili u slova nego ste sa mnom popili kavu i podijelili misli koje su ulipšale moj dan."

"Znate, Sandra, ja sam samo odgovorio na Vašu energiju. I još nisam vidio da netko potcrtava knjigu dok čita. Želim Vam sve najbolje i iskoristite svaki dan." - dobaci on dok sam ja već uzimala svoju torbu i stajala u redu za izlazak iz aviona.

Hvala. Jedno veliko hvala.

Prošla sam kroz gate na terminalu 2, otišla po kavu i uzela sendvič sa sirom i jajima. Propustila sam prvi vlak za centar. Trebalo je položiti misli prije nego uskočim u gužvu bavarske prijestolnice.

Slijedeći put sam rezervirala 11 D. Nikoga nije bilo do mene. Imala sam dovoljno mjesta za torbu, knjigu i noge. Život ponekad pošalje poruku. Samo je bitno znati je primiti.

Moj život u Bavarskoj

U Bavarskoj se jako puno radi. Bavarci su sve samo ne dosadni. Hrana je ukusna. Festivali su odlični. Sve što ih veseli pretvore u tradiciju, a i nisu tako hladni kako se nama čini.

Radi se od 9 ujutro do 5 popodne. Naravno, radno vrijeme varira od branše do branše, ali općenito je to nekakva radna forma. Dolaskom na posao pečatira se kartica, sve je precizno,u brojkama, slovima, na papiru, dokumentirano, arhivirano. Na posao se ne kasni. Na posao dolazite uredni, uvijek malo ranije i ne pričate o privatnim stvarima. Cilj je obaviti posao najbolje što možete i postaviti standard na najveću razinu. O pogreškama i primjedbama priča se otvoreno, iza svake pogreške stoji ime i prezime i morate biti spremni preuzeti odgovornost za svoje propuste. Kritike nisu napad na vašu osobnost, one su konstruktivne u cilju boljeg obavljanja posla i taj dio ja još učim. Studenti su poprilično samostalni, rade i financiraju svoje školovanje, izlaske, putovanja i druženja. Roditelji su tu kada zatreba, ali se ipak nadaju kako ste sa 23 godine dovoljno samostalni da im ne kucate na vrata zbog nedostatka novca ili neplaćenih računa. Od malih nogu roditelju svoju djecu odgajaju na način da izrastu u sposobne, samostalne, snalažljive i hrabre ljude koji će uz dobro obrazovanje i više nego pristojnu plaću biti u mogućnosti priuštiti si kvalitetan život. Pojam neoženjenog tridesetpetogodišnjaka koji živi s roditeljima ne poznaju. Pitala sam, stvarno ne poznaju.



Živim u prekrasno opremljenom potkrovlju obiteljske kuće na tri kata i dijelim svoj život s ljudima koji su Bavarci. Kad sam tužna pozovu me u dnevni boravak na kavu, kad sam bolesna skuhaju mi čaj, kad otključavam ulazna vrata dočeka me osmijeh. Nisu emocionalno uštogljeni i itekako reagiraju na moje raspoloženje, probleme, potrebe. Naravno, radi se o osobnom iskustvu i smatram da nije potrebno naglašavati kako ima različitih tipova ljudi.

S obzirom na dugi radni tjedan jako se vesele festivalima, koncertima, kinu, izlascima, večerama te druženjima vikendom.

Najpoznatiji festivali u Minhenu;

- Fašnik, karneval u Minhenu
- Festival jakog piva (Starkbierfest)
- Proljetni festival (Frühlingsfest)
- Oktoberfest (festival piva)
- Christkindlmarkt (Božićni sajam)
- Tollwood winter festival (Multikulturalni festival koji obuhvaća kulinarske specijalitete, piće, muziku, show, prodaju hand made predmeta)



Festivali se najčešće održavaju u prostranim šatorima na Theresienwiese ( Terezijine poljane, livade ), koje su smještene svega par stanica s-bahnom/u-bahnom/tram-om od centra grada.





Statua Bavarie datira iz 19. stoljeća te predstavlja snagu i slavu Bavarske. U visoko uzdignutoj ruci drži vijenac od hrastovog lišća i ponosno gleda na cijeli Theresienwiese.

Za vrijeme trajanja festivala ( Oktoberfest, Frühlingsfest, Starkbierfest) grad je prepun turista i traži se slobodna soba, krevet, kauč,fotelja, pod. Posjetitelji dolaze obučeni u tradicionalnu bavarsku nošnju; Dirndl za žene te Lederhosen za muškarce.

Oktoberfest je tu već 200 godina, ostali festivali su se tokom vremena ustalili i postali razonoda dok se čeka onaj najbitniji - Oktoberfest. Sve se vrti oko piva. Pivo je hrana, piće, kultura, tradicija, druženje.





Bit festivala je u druženju, upoznavanju novih ljudi, pivu, slavljenju tradicionalnih vrijednosti i opuštanju od napornih radnih tjedana.

Upoznavanje novih ljudi u Minhenu je poprilično jednostavno. Potrebni su vam osmijeh, pozdrav i krigla piva/čaša koktela. Nisam odavno vidjela takvu jednostavnost. Uz malo sreće velika je vjerojatnost da ćete naići na ljubitelje knjiga, fotografija, filmova, putovanja, planinarenja. To su mahom prezaposleni, mladi ljudi koji nemaju vremena sjediti i ne raditi ništa. Kave su im poprilično stran pojam, ali će vas rado pozvati na šetnju parkom ili bicikliranje.

U svom boravku u centru Bavarske upoznala sam raznorazne ljude; od nagrađivanih kuhara, doktora, psihologa, računovođa, IT stručnjaka, bankara, turističkih radnika...
U sjećanju mi je ostala prekrasna mlada žena koja je nakoh 10 godina napornog rada odlučila doživjeti nešto sasvim novo. Dala je otkaz na poslu, odjavila stan, spakirala stvari i otišla na put koji je trebao trajati par mjeseci. U Minhen se vratila nakon 3,5 godine kada je konačno proputovala Ameriku, Aziju, Europu i Afriku te upoznala onu pravu i istinsku sebe. Na moje pitanje da li se bojala ostaviti sve i otići tek tako,odgovorila mi je; "Bojala čega?". Upoznale smo se na druženju za strance, koje se organiziralo svake srijede na različitim lokacijama. Pod istim krovom okupili bi se mladi ljudi iz svih krajeva svijeta; od Mexica i Bolivije preko Finske i Irske pa sve do Japana i Kine. Imali su jednu zajedničku točku - bili su stranci u Minhenu. I samo to je bilo dovoljno da se nađu uz šalicu kave i provedu večer slušajući tuđe životne priče. S nekim ljudima se nikada više nisam vidjela, s nekima samo osjetila neopisivu povezanost te nas danas veže prijateljstvo. Na taj način u moj život ušetale su neke divne žene, srodne duše bez kojih ne bih mogla zamisliti svoj život. Ne samo da su ušetale nego su me obogatile, naučile nečem novom i pokazale mi kako je život nepredvidiv. Jedna od njih je u Boliviji, mlada, jaka, kreativna i puna želje za rušenjem ograničenja i stereotipa, druga je odnedavno tu pod istim oblakom, samo 30 min vlakom od mene. Uvijek se pitam kakav bi mi život bio da sam te neke srijede ostala na kauču i gledala televiziju. Ne znam, ne želim znati.



Tu sam naučila još nešto - doručak je najbitniji obrok u danu.

Dakle, sve počinje od namaza, šunke, sira, voća i štrudela od jabuka u umaku od vanilije.







Ono najvažnije što sam naučila vezano je za pojam različitosti. Ljudi su različiti, kako imaju različitu boju kose tako ih krasi i različita energija. Neki streme ka poslovnom uspjehu, neki putuju i lutajući skupljaju životno iskustvo. Apsolutno je nebitno kakvi ljudi prolaze pored vas, najbitnije je da od svakoga imate priliku nešto naučiti i da ti isti ljudi imaju priliku učiti od vas. Ne osuđivati. Slušati. Slušati zatvorenih usta i otvorenih ušiju. Slušati.

Ne želim se pitati što bi bilo da ostanem srijedom doma na kauču.

Jeste li ikada jeli burger od škampi i mesa sa zapečenim sirom? Jeste li probali pire uz pureće meso, dinstane rezance od paprike i umak od krastavaca i vlasca? Danas sam u prekrasnom društvu zalutala na Truck food festival i još jednom sebi pokazala koliko je lako prigrliti svijet.

Ne, nije bilo lako spakirati se i doći tu, ne nije svaki dan med i mlijeko, ne nisam svježa i naspavana, ali sam pronašla sebe.
Zar ne bi to trebao biti smisao života?