Ofucala ti se vešta. A vidi ti borše...kupi novu!

Moj ormar u Trogiru je pun robe. Čizme. Cipele. Majice. Haljine. Torbe. Torbe koje nikad u životu nisam ni izvukla iz tog ormara. Torbe koje vjerojatno nikad i neću izvuć' iz tog ormara. Torbe koje su mi dosadile i prije nego sam iz uspila iznosit'. Došla sam s koferom punim knjiga, par gegica i ravno 5 haljina. I tako sam prezimila. Odluka je pala. Ne kupujem. I točka.

Minhen je jako skup grad. Kad sam dobila prvu plaću shvatila sam da me dočekala realnost. Stanarina, hrana, prijevoz, topli obrok na poslu koji mi se oduzima od plaće, porez... Odluka je pala. Kupujem samo ono najnužnije.

Nakon druge plaće prioriteti su se vrtoglavo promijenili. Nakon još jednog mjeseca koji se svodio na posao, posao i ukupno 8 slobodnih dana došla sam do zaključka kako ne da ću kupovat' najnužnije, nego neću kupovat uopće. I tako sam počela kupovati samo ono šta mi donosi neko iskustvo a prestala gomilati stvari u ormar.

Prije tri tjedna došla sam doma s posla i na vratima me dočekala neka nova cura. Tereza. Tereza je iz Češke, uči njemački u Minhenu i uselila se u sobu do moje. Taman se spremala na koncert klasične glazbe u nekoj futurističkoj crkvi par kvartova dalje i zaključila kako bih trebala preskočit spavanje popodne i otić s njom i ukućanima na koncert. Besplatno je. Posluživat će i neku hranu. Odlično. Gladna sam a i muziku volim. Nakon sat vremena sjedim u crkvi, slušam Bacha i razmišljam o hrani. Pa čekaj, ja uopće nikad nisam bila na klasičnom koncertu. Gledam program..C mol, D mol, varijacije, virtuozne varijacije.. Gledam lustere u crkvi čiji odsjaj pada na staklene površine i stvara onaj stakleno-kristalni efekt. Pijanist se znoji. Teatralno maše rukama i zabacuje glavu. Tempo sviranja se izmjenjuje iz brzog u polagano a mene taj ritam podsjeća na bumbara u staklenci koji leti u krug i ne može iz tog malog prostora pronaći izlaz. Prestajem misliti na hranu. Ne gledam pijanistu. Sklapam oči. Slušam. Sad samo slušam. Mislim da se stvarno radi o bumbaru koji pokušava izaći iz staklenke.

Pljesak. Ograman pljesak. Bumbar nestaje. Pijanist je ponosan. Moji ukućani su na nogama i plješću. Tereza je isto gladna. Hrana. Hrana pa krevet.

Nije sve šta se besplatno nudi dobro, ali isto tako ni ono šta skupo platimo ne garantira oduševljenje.

Parkovi. Za mene su više parkovi. Kako smo imali popriličan broj sunčanih dana u zadnja 2 mjeseca, provela sam jako veliki dio svog slobodnog vremena u parkovima uz rijeku.

Računica je jednostavna. Trebaju vam dekica, knjiga, dobro društvo, voda i kava. I sve to možete donit od doma. Tu sam naučila jednu stvar koja je za mene jako bitna. Apsolutno ništa ne može popravit tvoj dan ako si nezadovoljan sam sa sobom, apsolutno ništa materijalno ne može uvjetovat tvoju sreću i apsolutno ništa od materijanih stvari nije od tolike životne važnosti da to moraš kupovat' na rate i otplaćivat 8 godina. Torba od 800 eura neće popravit tvoj život ukoliko si nezadovoljna. Novi lak za nokte ti ne treba ukoliko doma imaš kolekciju od 56 boja, a tunika s izloga je ionako sezonski hit koji će ti dosadit kroz par mj.

Sad kad sam spoznala sve to i kad mi je potpuno jasno kako život funkcionira, obukla sam se i otišla na aerodrom po svoju majčicu. "Ofucala ti se vešta. A vidi ti borše,popucala je...kupi novu! Čizme su ti se odlipile, al ti to ne vidiš? Kupi nove, nemoj takva ić okolo!"

Ta moja borša je popucala jer natrpam svašta u nju, ponekad ako je iznenada sunčano a ja se zateknem blizu parka izvadim sve iz borše i sidim na njoj i sunčam se. Moje ofucane čizme su prošle Irsku, Pariz, Minhen i pola Bavarske, a u mojoj ofucanoj vešti sam išla na klasični koncert u futurističku crkvu. Mislim halo, čekaj, stani...briga me!!! Ipak mi je kupila nove vešte.

Prije dva dana sam slučajno imala slobodan dan usred radnog tjedna i vidila plakat za Dane Afrike. Nije bilo besplatno. Ulaznicu sam platila 8 EUR, ali ono šta sam ulaskom u te šatore dobila je neprocijenjivo. Žene u šarenim haljinama, mukarci koji sviraju bubnjeve, ručno oslikana keramika, čaj od mente, kava s aromom, muzički instrumenti za koje nisam ni znala da postoje, kutura pletenja kose a povrh svega jedna velika opuštenost i osmijeh za svakoga.

Odluka je pala. Odsad kupujem ulaznice i karte. Ne skupljaju prašnu, ne zauzimaju prostor a ispunjavaju.

Neke duše su srodne

Prije par godina gledala sam božićni film o tvornici igračaka. U velikom nizu stajale su posložene drvene igračke na navijanje koje su vrijedni patuljci, zaposlenici Djeda Mraza, stavljali u šarene kutije i vezivali vrpcom. Tako ja zamišljam ljude koji šetaju gradom. K'o drvene igračke na navijanje zamotane u šareni papir. Neki ljudi šire energiju u boji i uspiju te osvojit na prvi pogled, neki su samo šareni papiri.

Proljeće je. Ležim na travi u parku i gledam stabla. Brojim ptice i promatram oblake. On kaže da se od tratinčica može napravit' vjenčić za glavu. Promatramo ptice i dalje. Pitam ga što misli o ljudima oko nas. Kakav život oni žive. Ima priču. Svi oni dobijaju priču. Neke duše su srodne.

Primjećujem krošnje prošarane crvenim cvjetovima. Primjećujem oblake u obliku slona i šalica. Primjećujem kako su najbitnije stvari u životu besplatne. U krošnji poviše naših glava stoji prazno gnijezdo. Sunce polako pada. On se pita kada te ptice dolaze doma i zašto ih još nema. Možda im je nešto iskrsnulo. Gnijezdo je i dalje prazno.

Ležimo i promatramo stabla. Pitam ga može li zamislit' da svaki put kada pogleda prema gore vidi lišće, oblake i krošnje. Može. On voli ovaj grad. On voli život. On voli sve ono šta je najbitnije. On primjećuje tratinčice, sunce, lišće, ljude oko sebe. Pijemo kavu za van i pričamo o slonovima.

Promatram tratinčice koje su iskočile oko dekice na kojoj ležimo. Uberem onu najljepšu. Žuto sunce u sredini i velike bijele latice. Nakon 20ak minuta zelena peteljka se iskrivila od sparine. On kaže da izgleda tužno. Ispružim ruku visoko i okrenem tratinčicu naopako. Peteljka se ispravi i tratinčica veselo visi. Stvar je perspektive, objasnim mu. Ništa nije potpuno veselo ili potpuno tužno. Ponekad je samo bitno promijeniti kut gledanja. Slaže se. Neke duše su srodne.

Nepovezano nabraja riječi koje zna na hrvatskom. Par glagola u infinitivu, par u imperativu, paletu boja. Ne znam ni sama odakle, ali on zna za riječ "ključ". Nabraja dalje. Ja sam ostala kod riječi "ključ" i gledam krošnje. Ptice se još nisu vratile doma, sunce je prešlo na drugu stranu, ljudi oko nas su se izmijenili, mi smo obukli duge rukave i ostajemo na istome mjestu.

Uzima moju ruku i gleda lak za nokte. Njegova omiljena boja. Nešto slično onim cvjetovima u krošnjama. Nedaleko od nas skakuću dvije vrane. Prvo polako, zatim malo brže. Kako jedna mijenja tempo, druga se prilagođava. Di one idu, pitam se ja. Idu s posla, kaže on.

Livada s cvijećem je prazna. Na njoj samo jedna deka, dvije prazne papirnate šalice kave, vesele tratinčice i dvije vrane. Pruža mi ruku i zajedno slažemo deku u ruksak. Šetamo ispod prošaranih krošnji i ja sam sretna. Izlazimo na ulicu. Stojimo na raskrižju zagrljeni. On se smije, ja sam sretna.

Odvozi se biciklom prema sjeveru. Ja šećem kroz gužvu prema jugu.
Stabala više nema, oblaci su promijenili oblik, a ljudi izgubili svoje priče.
Neki su šareni papiri, neki srodne duše.

Na ekranu jedno hvala. Smijem se i hodam dalje.
Neke duše su srodne.

London - grad pozornica

Uz Irsku i Istanbul najdraže "odrađeno" putovanje.
Europska metropola u kojoj se isprepleću nacije, jezici i rase. Koliko god da pojedinci gledaju na to kao na negativnu stranu velikih gradova, toliko sam uvjerena da je takva multikulti sredina obogaćena utjecajem raznih kultura. Svakako se slažem s činjenicom da je integracija bitna (učenje jezika i kulture zemlje u kojoj se nalazimo), ali ta raznolikost čak i velikim gradovima daje dušu.

Moda, kultura, povijest, London je središte svega.

Hrana. Počnimo od hrane.

Uvijek kada se nađem na novom terenu volim probati hranu koja je tamo ustaljena. Teško je reći što je zapravo tradicionalna spiza nekog kraja, jer doseljavanjem ljudi i ta spiza poprima nekakve utjecaje sa strane. Prije par dana sjedila sam u jednom restorančiću u centru Minhena i odmarala uz knjigu i cappuccino, a do mene je žena naručila "najbolje, tradicionalne punjene paprike". Bacila sam pogled. Oni napune papriku i onda onaj vrh s peteljkom vrate natrag i to izgleda baš zanimljivo. Ko malo veća jabuka s pireom. Obično posluže dvije paprike i to različitih boja; crvenu i žutu, ili žutu i zelenu. Možda dekoracije radi.
U Londonu nisam jela punjene paprike, ali sam probala taj njihov fish&chips. Ne mogu reći da je bilo preloše, ali ko god je probao našu ribu, teško da može naručit' fish&chips drugi put. Koliko god da sam otvorena za nove okuse, kod mene nije prošlo.

Nakon toga ipak sam se prebacila na isprobane recepte. Pizzerija i Trattoria ima na svakom koraku, pa je sve samo pitanje ukusa i trenutnog raspoloženja.



Sasvim slučajno, bez ikakvog prethodnog istraživanja zalutala sam na Borough market. Dočekala me je hrana, hrana i posvuda hrana. Štandovi prepuni raznih tipova čokolade, sira, narezaka, gotove pripremljene hrane, thai, indi, chinese mirisa i okusa pružali su se na sve strane. Naišla sam i na tradicionalne bavarske kobasice sa senfom. To je bio zapravo prvi put da sam imala priliku vidjeti toliko različitih mirisa i okusa na jednom mjestu. Jesti iz male kartonske kutije i šetati među štandovima je puno veći doživljaj nego naručiti porciju u restoranu. Ukoliko putujete i imate priliku jesti na ulici ili posjetiti neki od Street food festivala - svakako to nemojte preskakati.



Kada putujem nisam tip osobe koja se opušta i pije kavu. Putovanje je projekt. Putovanje je razgledavanje, učenje, upijanje, fotografiranje, sudjelovanje. Najčešće se vraćam doma preumorna i neispavana, ali puna dojmova i novih znanja. Kavu pijem u stankama ili uzmem u prolazu onu take away verziju. Otkako živim u Minhenu navikla sam na te kartonske šalice s cappuccinom koje kupujem dok žurim u nekom pravcu. Tu se baš ne sjedi po kavama, ili se sjedi ali isključivo ako naiđete na neku balkansku dušu koja razumije tu bit ispijanja kave. Ne prečesto jer je ritam lud, ali tu i tamo dobro dođe.

Ono što me u Londonu, ali i drugim europskim metropolama gotovo uvijek fascinira je način na koji oni naplaćuju ono što imaju.Od svega naprave atrakciju i stvore vam osjećaj da baš morate čekati 2 sata za doživjeti ono što vam nude na plakatu. Čekala sam skoro pa dva sata odjevena u tajice, haljinicu i jeans jaknicu dok je vani padao mrak a temperatura se spuštala za vidjeti što se to zapravo krije pod nazivom The London Dungeon. Kako sam se u Londonu zatekla u vrijeme Halloweena sve je bilo u znaku bundeva, vještica i zastrašivanja. Cijela grupa ljudi držala se za ruke i ulazila u mračne podrume i pazila kuda gazi. Od vožnje brodićima po tračnicama kroz vodu do prepričavanja povijesti Londona, kostimiranih glumaca koji su dali sve od sebe da nas pošteno isprepadaju, povijesnih činjenica o Londonskom mostu... ničega nije nedostajalo.




Londonski most (London bridge) je most koji se nalazi na rijeci Temzi, te je službeno izgrađen 17.03.1973.godine na mjestu staroga mosta. Most je bio naseljen u vrijeme kada je izgrađen; na njemu su bile postolarske, krojačke,
kovačke radnje (ukupno 138 radnji) te je ljudima služio kao radni i životni prostor. Unutar mosta odvijale su se prave životne drame, od bolesti, neimaštine, gladi do običnih životnih problema kroz koje prolaze i današnje moderne londonske obitelji. On je jedan od simbola Londona i ukoliko se nađete u blizini otiđite pogledati i poslušati tu priču koja se tako vješto priča po podrumima ispod mosta. Ne samo da će vam dati nova znanja i drukčiji pogled na povijest, nego ćete se zapitati kako su preživljavali ljudi u takvim uvjetima.

Tower bridge



Za samo par funti možete se popeti na Tower bridge i uživati u prekrasnom pogledu koji se odozgo pruža. Jedna zanimljivost; unutar Tower bridga možete razgledati uvećane fotografije najljepših i najzanimljivijih mostova na Svijetu. Među svim tim mostovima nalazi se i fotografija mosta u Mostaru.

Ono što me jako fasciniralo je način predstavljanja ponude turistima i zaljubljenicima u povijest. Kostimirane predstave, interaktivna predavanja, ulaganje napora kako bi animirali i uključili skupinu ljudi u razgovor. Sam taj pristup smatram odličnim načinom za privlačenje brojih turista.

Kraljevska obitelj je bitan dio Londona i Engleske. Koliko god se trudili i pokušavali gurati pod tepih činjenicu da je princeza Diana bila i ostala kraljica srca, toliko im to ne uspjeva. Ljudi se okupljaju, ostavljaju bukete cvijeća, pišu knjige zahvale. I sama sam iz tog razloga posjetila Kensingtonsku palaču, ali osim kolekcije haljina i jednog portreta ništa drugo ne podsjeća na lady Di. Njene odluke pretkraj života koštale su je ignoriranja od strane pojedinih, najutjecajnijih članova kraljevske obitelji, ali to nipošto nije umanjilo zanimanje ljudi za njen život.





Buckinghamska palača je od 1837.god dom britanskih monarha. Okružena je prekrasim vrtovima i šetalištima. Ograde i vrata ispred palače su nešto prekrasno. Slika govori više od 1000 riječi.



Putovanja su uvijek osobni doživljaj nekog mjesta. Ne smatram da morate pohitati u Nacionalnu galeriju (National Gallery ima slobodan ulaz i za sve ljubitelje umjetnina je pravo mjesto) ukoliko vas ne zanimaju slike. Ne smatram da se morate ukrcati na London Eye samo zato što to rade svi turisti i ne smatram da morate ići u muzej voštanih figura, ali pokušajte prikupiti informacije i najbolje iskoristiti ono što vam se nudi. Ja sam imala dvodnevnu kartu za bus s atrakcijama i silazila sam na stanicama koje su mi se učinile zanimljivima. Od Nacionalne galerije, parka s vjevericama, London eye-a, akvarijuma, London bridge attractions...sve se iplatilo vidjeti.





Ovo nije vodič. Ovo je isključivo jedan mali uvod...
Ostalo morate otkrivati sami.

Sjedalo 9D

27.10.2014.

Sedam sati ujutro. Te jutarnje letove volim i ne volim. Daju mi mogućnost da maksimalno iskoristim dan, ali najčešće mi se spava već u pet popodne. Zategnem pojas, sklopim oči i pokušavam se namjestiti u neki udoban položaj. Držim knjigu u ruci, ali prerano je za slova. Nakon par mjeseci ureda i rezervacija već se vidim kako šetajući prelazim Kaufinger Strasse i šetam po Sendlingeru.

"Dobro jutro, izvinite, moj muž ima sjedalo do Vas, pa ako Vam ne bi bio problem sjesti na moje mjesto..." - umiljato me gleda neka plava glava i trpa stvari poviše moje glave.

Uvijek bookiram 9D. Ne znam spada li to pod naviku, praznovjerje, sitnice koje su nebitne, nemaštovitost ili strah, ali uvijek nekako završim na tom 9D. To je do prolaza. Ukoliko moram na wc ne trebam nikome ništa pojašnjavati. Hrana dođe brzo jer se kreće od broja 1. Kada sletimo odmah ustajem i držim stvari u ruci. Avion je samo sredstvo za povezivanje točke A s točkom B. I sve preko 9D.

Umorna sam i pospana, uzimam njenu kartu, idem di me uputila i ponavljam proceduru. Stvari poviše glave. Pojas. Knjiga u ruci. Prerano je za slova. Spava mi se. Najdraže mi je kada imam na raspolaganju i sjedalo do sebe. Onda se moja torba i ja vozimo zajedno. I imam prostora za noge. Mogu izut i cipele.

Svi su se putnici ukrcali. Divno. Zadovoljna sam. Samo jedan nesvrstani putnik koji će vjerojatno sjesti kod nekog drugog i onda možemo poletjeti. A ne..on ipak ide prema meni. U ruci nosi aktovku i knjigu, oko vrata ima šal. Nosi naočale i djeluje poprilično obrazovan i načitan. Sve ok, ali di ću ja sada stavit torbu, cipele, noge i knjigu? Otkopčavam pojas, ustajem, usiljeno se smješkam.

"Good morning" - kaže on.

"Morning" - kažem ja.

Sada sam već poprilično razbuđena. Uzimam knjigu i tražim marker po torbi. Zeleni. Ne znam ni sama od kada je to počelo, ali uvijek potcrtavam dok čitam. Ne sve, samo pametne rečenice. Knjige kupujem pa te moje škrabotine i crte nisu nikoga oštetile. On otvara svoju knjigu. Ukoso pogledava prema meni i pokušava dokučit' šta radim. Virkam da vidim o čemu čita. Otvara aktovku i vadi marker. Potcrtava i on.

"Izvinite, koju knjigu čitate?" - pita on iz vedra neba.

"Preljub - P.Coelho, a Vi? - odgovaram ja.

"Stručnu, psihološku literaturu o utjecaju pozitivnog razmišljanja na život čovjeka." - kaže on.

Nakon 20ak minuta znamo da je on doktor iz Hamburga. Bivša žena se sa kćeri odselila iz Hamburga u Slavoniju te se on upravo vraća iz posjete doma. Ima jako dobre prijatelje u Bavarskoj, pa prije povratka namjerava provesti koji dan s njima. Šokiran je situacijom u Slavoniji i iskreno se nada kako će kćer ipak kada navrši 18 godina doseliti se natrag u Hamburg i iskoristiti mogućnosti koje joj se tamo nude. Ima novu curu koja je nekim čudom, eto, iz Crikvanice (Crikvenice) i ljetuje u Hrvatskoj. Voli otoke i oduševljen je hranom i morem.

"Izvinite, ali šta je Vama sa tim ženama iz Hrvatske? Pa, dobro jedna, ali kako ste našli tu drugu...?" - pitam ja.

Nakon 20ak minuta znamo i to da ja radim u prodaji, da sam se vratila iz Irske i putujem u Minhen vidit drage prijatelje. Znamo da me ne zanima politika, da mi se stalno putuje i da mi godišnji odmor traje još 7 dana. Kuda on pronalazi žene iz Hrvatske nismo dokučili. To za priču nije ni bitno.



Pijemo kavu.

On počinje priču;

"Rekli ste mi da imate 30 godina, primjećujem da nemate vjenčani prsten..."

"Nemam, nisam udana" - odgovaram ja.

"Izvinite ako sam preizravan, ali djeluje mi da niste ni u vezi..." - nastavlja on.

"U pravu ste, nisam..." - odgovaram ja.

"S obzirom na to da ste slobodni, ja Vam želim muškarca koji će imati um srodan s Vašim umom. Um je najbitniji. Danas se ljudi zaljubljuju u ono što vide - u skupu odjeću, aute, materijalni posjed. Nakon par godina braka shvate da žive s potpunim strancem koji živi svoj život te se u nijednom segmentu ne dodiruje s onim drugim i tako godine prolaze. Ljudi se ne bi trebali useljavati pod isti krov razi zaljubljenosti, jer je ona prolazna, nego zbog istog stanja uma. Znate, to Vam je ono kad se smijete istim stvarima, imate slične ili zajedničke poglede na bitna životna pitanja i shvaćate koliko je zapravo bitno da se Vaš partner razvija kao pojedinac kako bi mogao biti zadovoljan i na taj način učiniti tu vašu malu zajednicu još sretnijom. Izaberite sebi nekoga ko je dostojan toga da bude izabran. Nemojte misliti kako ćete vremenom mijenjati ikoga, nećete... Nemojte mislit kako će sve biti bolje ako je na početku loše, jer neće. Izaberite srodni um i nemojte se opterećivati nosi li odjeću koja je usklađena, jer je to tako nebitno." - objašnjava on, a meni srce kuca i nemam potrebe ništa nadodati.

"Nisam Vas ni pitao kako se zovete, ali to je zapravo nebitno, ono šta je bitno je da uvijek budete svoji. Živite život po svojim pravilima. Putujte. Uživajte. Radite. Rastite. Stvarajte. Napravite sve što je u Vašoj moći da budete sami na sebe ponosni, jer to znači da živite na ispravan način." - nastavlja on.

"Sandra, moje ime je Sandra i ja Vam se od srca zahvaljujem na tome šta ste sjedili do mene. Zahvaljujem Vam se na tome šta niste zadubljeno buljili u slova nego ste sa mnom popili kavu i podijelili misli koje su ulipšale moj dan."

"Znate, Sandra, ja sam samo odgovorio na Vašu energiju. I još nisam vidio da netko potcrtava knjigu dok čita. Želim Vam sve najbolje i iskoristite svaki dan." - dobaci on dok sam ja već uzimala svoju torbu i stajala u redu za izlazak iz aviona.

Hvala. Jedno veliko hvala.

Prošla sam kroz gate na terminalu 2, otišla po kavu i uzela sendvič sa sirom i jajima. Propustila sam prvi vlak za centar. Trebalo je položiti misli prije nego uskočim u gužvu bavarske prijestolnice.

Slijedeći put sam rezervirala 11 D. Nikoga nije bilo do mene. Imala sam dovoljno mjesta za torbu, knjigu i noge. Život ponekad pošalje poruku. Samo je bitno znati je primiti.