Otvaranje ljetnog Tollwood festivala

Ovaj put bez teksta. Fotografije će ispričati priču.

Priča tek počinje

Prvi posjet Bavarskoj bio je turistički. Spakirala sam stvari i došla u razgledavanje. Iz poprilično tople Dalmacije sletila sam na -3 i našla se okružena Božićnim štandovima prepunima kolača od cimeta, karameliziranih badema, kuhanog vina i božićnih ukrasa. Dogodila se ljubav. U samo djeliću sekunde mogla sam cijeli svoj život zamisliti tu. Baš tu. Kažu da svi mi imamo jasno definirane želje,samo problem nastaje kod dijela realizacije. Ja sam u tom trenu znala da ću se, na ovaj ili onaj način, prvom prilikom preseliti u Minhen. Neke stvari jednostavno znaš, za njih ti ne treba logično pojašnjenje.

Nakon par godina sjedila sam u uredu i pisala mailove. Ništa se nije pretjerano promijenilo. Spajala sam dane, uzimala godišnji, odlazila u Minhen kada god sam imala priliku i sanjala. U tih par godina provela sam u Bavarskoj par mjeseci pod izlikom učenja jezika. Zapravo mi je samo trebao odmak. Tražila sam svaku moguću priliku da ostanem tu, ali mi je neopisivo nedostajalo hrabrosti. Nisam bila hrabra. Bojala sam se promjena, neuspjeha, pada, razočarenja, a ono čega sam se najviše bojala bilo je napuštanje te komforne zone u kojoj nisam bila zadovoljna, ali sam bila itekako zaštićena. Jedina svijetla točka bio je moj posao. Radila sam u marketingu i prodaji i bookirala ljudima kamping mjesta i apartmane. Za razliku od brojnih poznanika kojima sam tada bila okružena, ja sam stvarno uživala biti na poslu. Takva sam. Volim taj direktni kontakt s ljudima, mogućnost da naučim nešto novo i zaradim svoje novce. Na poslu sam bila okružena ljudima od kojih sam neopisivo puno naučila i definitivno danas ne bih bila tu gdje jesam da mi nisu pružili priliku i dali mi osjećaj da moj rad nešto vrijedi.
Godinu dana trajala je ta unutarnja borba. Sve imaš, smiri se. Tako bih ponekad uvjeravala samo sebe. Imala sam bilježnicu u koju sam zapisivala svoje misli, a prijateljica mi je rekla kako je pročitala da veliki i uspješni ljudi zapisuju svoje želje na papir i na taj način konkretno fokusiraju probleme. Imala sam hrpetinu pozitivnih i logičnih stvari napisanih na jednoj strani i jednu apstraktnu, poprilično tešku, na drugoj. Imala sam posao, auto, diplomu, obitelj, osiguran životni prostor i stabilne financije. Dovoljno za ostanak rekli biste. Ali…ja nisam bila sretna. Ja jednostavno nisam bila sretna. Imala sam osjećaj da je život puno više. Imala sam osjećaj da mene čeka nešto puno više od tog ureda, tog uređenog životnog prostora i poznatih ulica kojima sam prošla bezbroj puta. Stajala sam u sobi, čitala retke iz bilježnice i plakala. Jesam li stvarno toliko slaba da se ne znam zauzeti za svoje snove? Imam samo jedan život i apsolutno ništa se neće promijeniti ukoliko maštam i plačem. Život se odvija, ja stojim. Kako sam dospjela tu? Zašto sam nepokretna? Čega se bojim? Jesu li drugi ljudi bolji, pametniji, uspješniji od mene? Nisu. Samo su hrabriji.

Odluka je pala. Pričekati ću istek ugovora i spakirati stvari. Kako su se dani izmjenjivali, tako se mijenjalo i moje raspoloženje. Nekada sam imala osjećaj da je cijeli Svijet moj, nekada da radim najgluplju moguću pogrešku. Odluka je bila tu. Nema veze ako padnem i ne uspijem, nema veze, to ću ja već lako sebi oprostiti. Bojala sam se naborane i stare sebe i one grižnje savjesti kako sam bila slobodna i mlada, a nisam napravila ono što sam cijeli život priželjkivala. Ta neka buduća naborana i stara ja me dovela tu gdje jesam.
Po ne znam koji put sletila sam u Minhen na -5. Pista je bila zaleđena, od mog disanja stvarali su se oblaci pare u zraku oko mene. „Tu si…“ – rekla sam samoj sebi -. „imaš priliku i pokreni se“. Početak je bio težak. Poslala sam dvjestotinjak molbi, primila 50ak odbijenica, odradila dva probna dana i dobila posao za koji ni sama u tom trenu nisam znala da li sam mu dorasla. Sve sam primala k srcu i doživljavala poprilično emotivno. Bila sam slabija nego ikad a u isto vrijeme neopisivo jaka. Razlozi mog odlaska nisu bili egzistencijalne prirode, nisam bila gola ni bosa, nisam bila gladna ni žedna, samo sam se u moru istih priča osjećala usamljeno. Priželjkivala sam putovanja, nove priče, nove ljude, nova iskustva. Osjećala sam da je Svijet prekrasan i raznolik i nisam vidjela smisla u sidrenju u jednom malom gradu u Dalmaciji koji više spava nego je budan. To je bila moja snaga.

Jako rijetko netko uspije sasvim sam. Ni ja nisam uspjela sama. Imala sam team ljudi koji je vjerovao u mene. Imala sam obitelj koja je bila tu u svim mogućim krizama i veseljima. I imala sam nešto što sam ponijela sa sobom – inat.
Minhen je grad koji živi. Europska metropola u kojoj se isprepleću nacije, jezici i rase. Koliko god da pojedinci gledaju na to kao na negativnu stranu velikih gradova, toliko sam uvjerena da je takva multikulti sredina obogaćena utjecajem raznih kultura. Svakako se slažem s činjenicom da je integracija bitna (učenje jezika i kulture zemlje u kojoj se nalazimo), ali ta raznolikost čak i velikim gradovima daje dušu. Od žena sa pokrivenom kosom, do afričke narodne nošnje, narančaste kose i pjegastih lica do cijele palete jezika i dijalekata, a sve to dok kročite glavnom ulicom i razgledavate izloge. Svašta čovjek nauči ukoliko otvori oči.
Ja sam tu naučila jako puno. Naučila sam da svi imaju neku svoju životnu priču, svi streme ka uspjehu i svi se boje. Naučila sam da je život onakav kakvih ga učinimo, nitko nam ga neće pokloniti već isplaniranog u kutiji s vrpcom. Naučila sam da je sreća apstraktna ali ostvariva. Naučila sam da se onaj osjećaj samoponosa ne može mjeriti s ničim. Naučila sam da je moj život isključivo moja stvar.

Naučila sam svašta, a priča tek počinje.

Sezona lubenica

Neke žene hodaju u laganim, ljetnim hlačama na leptire,livade, lubenice, cvijeće. Neke imaju narančastu kosu u valovima. Neke su odvažne, neke žive u kalupu i kukaju. A snovi?? Kakve to veze ima s onim hlačama na lubenicu? Ima. Velike. Te neke hlače na lubenicu nose neke druge žene, ne mi. Na nama to ne izgleda dobro. Nemamo baš najsjajnije noge. Nemamo ni torbicu koja bi išla uz to. Nemamo ni cipele koje pašu. Nemamo majicu koja bi u toj kombinaciji izgledala skladno. Nemamo. I onda te hlače gledamo u izlogu ili na drugim ženama. Život prolazi, a netko drugi nosi naše hlače. Netko drugi nosi naše cipele. Netko drugi živi naše živote. Netko drugi je budan i živi. Mi spavamo i čekamo petke, Božić, ljeto, snijeg, sunce. Život se odvija i kada pada kiša. Zato postoje gumene čizme i kišobrani. Neki ljudi imaju dosadne kišobrane, neki obojaju ulicu kojom kroče.

Petak je. Sunčano jutro se nacrtalo u najlipšem gradu na Svitu. Ušla sam u vlak i izašla na stanici na kojoj smo se dogovorili dan ranije. Uzela sam dvije kave za van i u salvetu zamotala par kockica smeđeg šećera. Moj dan ne započinje vremenskom prognozom ni brojanjem kumulusa, kumulonimbusa, stratusa, stratokumulusa, altostratusa i nimbostratusa. Moj dan započinje kavom. Oblake promatram isključivo da vidim u što se pretvaraju. Ponekad se tu nađu šalice, slonovi, brda, zdjele. Kumulonimbusi su OK. Čizme imam. Kišobran isto tako.

Vozimo se kroz prekrasan krajolik Bavarske na putu prema Innsbrucku. Innsbruck je bajka. Innsbruck je ulaz u jedan sasvim novi vijek. Tu zaboraviš na hlače na lubenicu i pitaš se di ti je ostala krinolina. Poželiš stavit šešir na glavu i kretati se graciozno
glavnom ulicom.

"Sandra, Italija je jako blizu, znaš?" - kaže on naivno, ko da ne zna s kim ima posla.

Sandra je u tom trenu osvojila jack-pot, oči su joj se pretvorile u staklaste zvjezdice, oko glave se zasjala aureola a osmijeh se razvukao sve do ušiju.

"A daaa?"

Vozimo se kroz južni Tirol. Pjevušim Diamante od Zucchera i gledam u kilometarsku liniju vinove loze koja se nanizala u našem smjeru. Odavno ne vidjeh takav mir, spokoj, zelenilo razbijeno potocima i šarenim planinskim kućicama. Ne bih se mogla preseliti tu, ne bih znala živjetu u tom miru. Minhen je od mene napravio frikušu koja je definitivno postala ovisna o pozitivnom stresu i adrenalinu, ali odmaranje uma u južnom Tirolu bi mi s vremena na vrijeme dobro došlo. Svaka autostrada te nekud odvede, ova te odvede u raj na zemlji. Isključiš mobitel, staviš šešir i bosim nogama brčkaš po potoku. Posao zaboraviš, njega danas ionako nema. Sve ono čega trenutno nema nije sadašnjost nego budućnost, a u budućnosti ne živiš. Živiš sada. Sada su tu potok i bose noge. Sve ostalo je nešto sasvim drugo i nebitno je.

Putovat' ćemo sutra. Živit' ćemo sutra. Bit' ćemo odvažni sutra. Sutra je budućnost a u njoj ne živimo. Ona je nekako apstraktna.

Ulazimo u Veronu. Gledam kroz prozor u nadi da ću ugledati Nicolov kiosk u kojem pravi najbolja cappuccina. Nicola sam upoznala prije par godina u Minhenu. Presjekli su nam se pravci i zalutali smo u taj neki prijateljski prostor u koji tako lako puštaš ljude kad se nađeš u sasvim novom gradu. Shvatiš da su i drugi ljudi usamljeni, pomalo izgubljeni i željni razgovora, pa se svaki osmijeh vrati stostruko. Ja sam se poslije par tjedana vratila u Dalmaciju, on nakon par mjeseci u Italiju. Sada sam tu. Stojim na pješačkom prijelazu i čekam da se crveni čovječuljak pretvori u zelenog. Naravno da on ne zna da sam tu. Do prije pola sata nisam ni ja znala da ću biti tu.

Susret s njim neću opisivati. Neke momente ne možemo prenositi uz ne znam kakve vokabularne sposobnosti. Neki momenti se prožive i posve je nebitno tko je što rekao. Život je pun takvih momenata ukoliko im odlučimo otvoriti vrata i pustimo ih da se razlete.



Jedno prijateljstvo iz Minhena odvelo me je u Veronu. Kupila sam haljinu na pruge i pitam se di me ta haljina vodi.
Svaka misao je put ka nečemu. Sezona je lubenica.