09
četvrtak
srpanj
2015
Slonovi
Desnim kutkom dominirala su bonsai drvca. Teglice iz kojih su se granala bile su umotane u ukrasne papire, pridržavale su ih bakrene mašnice a na svakom je bila ceduljica koja je označavala ime i uputstvo o održavanju. „Slonova noga“ – pisalo je na jednom od njih – „ova žena stvarno voli slonove“- promislila sam. U nastavku je slijedila komoda prepuna rukopisa, već gotovih romana, ilustracija koje su čekale da ukrase neku od naslovnica, suvenira, mirisnih svijeća... Nastavljalo se dalje sa istrošenom, starinskom foteljom za ljuljanje koja je bila prekrivena šarenim pokrivačem, a usred svega, na kremastom, čupavom tepihu, smjestio se mali, ručno oslikani drveni stolić. Stajala sam usred tog malog, toplinom okupanog, dnevnog boravka i vrtila se oko svoje osi. Koliko je samo ljubavi i pažnje tu utkano – pitala sam se. Pogledom sam preletjela slike obješene po zidovima i prepoznala motiv našeg malog grada, koji je ovako na slici djelovao čak živopisno.
Najviše me se dojmila zelena figura lava koja se ustoličila na drvenoj polici prekoputa sofe. Djelovao je tako snažno, jako, odlučno i strogo.
Njen dnevni boravak odisao je divljinom. Bio je to hram svih suvenira koje je pokupila na svojim putovanjima, stopila je kontinente u jedan prostor, pomiješala njihove boje,mirise, značenja i dobila neopisivu toplinu koja je isijavala iz svakog kutka.
„Prekrasno je“ – bilo je sve što sam uspjela izustiti, omamljena divljinom koju je pripitomila i pospremila u svoju dnevnu sobu.
Ona se promijenila. Postala je žena svjesna svojih mogućnosti i pobrisala granice. Taj dnevni boravak joj je pristajao. Neke druge žene bi se u njemu izgubile. One ne. Ona zasigurno ne.
komentiraj (0) * ispiši * #
01
srijeda
srpanj
2015
Rižoto od gljiva
Već je bilo prošlo ponoć. Ja sam stajala u kuhinji i polirala suđe. Ne zato šta on radi najbolji rižoto od gljiva i gorgonzole, nego zato šta ima priču. On se seli i radi. Radi da bi mogao financirati ta preseljenja i živjeti onako kako smatra da je ispravno. Proveo je par mjeseci na Tajlandu učeći kuhati i prakticirao yogu. U Portugalu je surfao. U Španjolskoj učio španjolski. U Londonu živio da se pronađe. U Indiji je ostao najduže jer je tamo pronašao mir. U Minhenu radi u hotelskom restoranu i sprema najbolji rižoto od gljiva i gorgonzole. Ima plan za par mjeseci vratiti se u Aziju i istražiti neistraženo. Osim priča s putovanja i površnih razgovora, nismo ulazili u dubioze, ali je u meni definitivno potaknuo lavinu misli, želja i ideja.
Da malo pojasnim pojam hotelijerstva u Njemačkoj. Sve ono što spada u posao koji se odvija u sklopu jednog hotela, spada pod vaš posao ukoliko vi radite u tom hotelu. I tu je točka. Nema nepotrebnih pojašnjavanja. Ukoliko vi smatrate da pod vaš posao ne spada usisavanje lišća oko hotela,onda vrlo vjerojatno niste prava osoba za taj hotel. Tu je isto točka. Dakle, otkako sam se vratila iz Dalmacijen imala sam ubitačan tempo rada; peglanje košulja, kontrola sobarica, popravljanje zavjesa, usisavanje lišća oko hotela, usisavanje tepiha u restoranu, poliranje čaša, posluživanje gostiju, postavljanje doručaka, prijava i odjava gostiju, odgovaranje na mailove, javljanje na telefon, konstantno ostajanje duže i maksimalno zalaganje u svrhu zadovoljnog gosta. Moj ugovor je na prodaju i recepciju, ali ukoliko Frau XY iz sobe 106 ima zgužvanu košulju, a žuri na sastanak, onda mailovi čekaju a košulja se pegla.
Uz takav tempo rada mijenjaju vam se životne navike, očekivanja koja imate od života i ljudi oko sebe, a ono najbitnije je - mijenjate se vi. Da, sto puta sam se zapitala šta je meni ovo trebalo, ali s druge strane, zahvalna sam za svaku priliku i prepreku pred kojom sam se našla. Život je najbolja škola i svaki dan se nađete pred više vrata i sami birate koja od ponuđenih otvoriti. Možete samo i stajati u međuprostoru, ali...čemu??
Taj dan sam radila popodne, ali sam ujutro izašla na doručak. Omlet od jaja, sira i gljiva, latte macchiato i kruh sa sjemenkama mi ponekad u tom radnom tempu djeluju ko svadbena večera od 5 slijedova. Sjetim se kako on divno priča o životu. Kaže da imamo samo jedan. Kaže da smo sami odgovorni za svoju sreću ili nezadovoljstvo. Kaže da sami biramo kojim putem krenuti, te ukoliko se nađemo na onom koji nas ne čini sretnima, možemo iskopati neki samo naš koji nas vodi baš tamo gdje trebamo biti. Tek si se preselila. Smiri se. Da sam svaki put odvojila 50 lipa za to svoje Smiri se...imala bi punu vreću kovanica. Ja se ne znam smirit. Neću se smirit.
Odluka je pala. Pričekat ću neku povoljniju situaciju, recimo prvi mjesec i otići u Aziju. To djeluje realno. Bila sam realna nekih par sati. Dok nisam vidjela ponudu za 10.mj. Onda sam odlučila...to je to. To je jednostavno to. Čemu čekanje? Iz kojeg razloga bi ja čekala tamo neki januar, februar, mart?? Nije život čekanje. Život je baš to, malo nerealnosti, malo nestrpljivosti, malo hrabrosti i znatiželje koja će odvest malo tu i malo tamo.
Jučer sam došla u kuhinju i jela sirni namaz i kruh s maslinama.
"Znaš šta" - rekla sam mu - " ja sam odlučila putovati. Hvala ti puno, mislim da si mi pomogao donijeti odluku."
"Kad god se pitaš treba li ti nešto, samo se sjeti da je život jedan." - odgovorio je.
"Oćeš rižoto od gljiva?"
komentiraj (0) * ispiši * #
