Moj ormar u Trogiru je pun robe. Čizme. Cipele. Majice. Haljine. Torbe. Torbe koje nikad u životu nisam ni izvukla iz tog ormara. Torbe koje vjerojatno nikad i neću izvuć' iz tog ormara. Torbe koje su mi dosadile i prije nego sam iz uspila iznosit'. Došla sam s koferom punim knjiga, par gegica i ravno 5 haljina. I tako sam prezimila. Odluka je pala. Ne kupujem. I točka.
Minhen je jako skup grad. Kad sam dobila prvu plaću shvatila sam da me dočekala realnost. Stanarina, hrana, prijevoz, topli obrok na poslu koji mi se oduzima od plaće, porez... Odluka je pala. Kupujem samo ono najnužnije.
Nakon druge plaće prioriteti su se vrtoglavo promijenili. Nakon još jednog mjeseca koji se svodio na posao, posao i ukupno 8 slobodnih dana došla sam do zaključka kako ne da ću kupovat' najnužnije, nego neću kupovat uopće. I tako sam počela kupovati samo ono šta mi donosi neko iskustvo a prestala gomilati stvari u ormar.
Prije tri tjedna došla sam doma s posla i na vratima me dočekala neka nova cura. Tereza. Tereza je iz Češke, uči njemački u Minhenu i uselila se u sobu do moje. Taman se spremala na koncert klasične glazbe u nekoj futurističkoj crkvi par kvartova dalje i zaključila kako bih trebala preskočit spavanje popodne i otić s njom i ukućanima na koncert. Besplatno je. Posluživat će i neku hranu. Odlično. Gladna sam a i muziku volim. Nakon sat vremena sjedim u crkvi, slušam Bacha i razmišljam o hrani. Pa čekaj, ja uopće nikad nisam bila na klasičnom koncertu. Gledam program..C mol, D mol, varijacije, virtuozne varijacije.. Gledam lustere u crkvi čiji odsjaj pada na staklene površine i stvara onaj stakleno-kristalni efekt. Pijanist se znoji. Teatralno maše rukama i zabacuje glavu. Tempo sviranja se izmjenjuje iz brzog u polagano a mene taj ritam podsjeća na bumbara u staklenci koji leti u krug i ne može iz tog malog prostora pronaći izlaz. Prestajem misliti na hranu. Ne gledam pijanistu. Sklapam oči. Slušam. Sad samo slušam. Mislim da se stvarno radi o bumbaru koji pokušava izaći iz staklenke.
Pljesak. Ograman pljesak. Bumbar nestaje. Pijanist je ponosan. Moji ukućani su na nogama i plješću. Tereza je isto gladna. Hrana. Hrana pa krevet.
Nije sve šta se besplatno nudi dobro, ali isto tako ni ono šta skupo platimo ne garantira oduševljenje.
Parkovi. Za mene su više parkovi. Kako smo imali popriličan broj sunčanih dana u zadnja 2 mjeseca, provela sam jako veliki dio svog slobodnog vremena u parkovima uz rijeku.