Neke duše su srodne

Prije par godina gledala sam božićni film o tvornici igračaka. U velikom nizu stajale su posložene drvene igračke na navijanje koje su vrijedni patuljci, zaposlenici Djeda Mraza, stavljali u šarene kutije i vezivali vrpcom. Tako ja zamišljam ljude koji šetaju gradom. K'o drvene igračke na navijanje zamotane u šareni papir. Neki ljudi šire energiju u boji i uspiju te osvojit na prvi pogled, neki su samo šareni papiri.

Proljeće je. Ležim na travi u parku i gledam stabla. Brojim ptice i promatram oblake. On kaže da se od tratinčica može napravit' vjenčić za glavu. Promatramo ptice i dalje. Pitam ga što misli o ljudima oko nas. Kakav život oni žive. Ima priču. Svi oni dobijaju priču. Neke duše su srodne.

Primjećujem krošnje prošarane crvenim cvjetovima. Primjećujem oblake u obliku slona i šalica. Primjećujem kako su najbitnije stvari u životu besplatne. U krošnji poviše naših glava stoji prazno gnijezdo. Sunce polako pada. On se pita kada te ptice dolaze doma i zašto ih još nema. Možda im je nešto iskrsnulo. Gnijezdo je i dalje prazno.

Ležimo i promatramo stabla. Pitam ga može li zamislit' da svaki put kada pogleda prema gore vidi lišće, oblake i krošnje. Može. On voli ovaj grad. On voli život. On voli sve ono šta je najbitnije. On primjećuje tratinčice, sunce, lišće, ljude oko sebe. Pijemo kavu za van i pričamo o slonovima.

Promatram tratinčice koje su iskočile oko dekice na kojoj ležimo. Uberem onu najljepšu. Žuto sunce u sredini i velike bijele latice. Nakon 20ak minuta zelena peteljka se iskrivila od sparine. On kaže da izgleda tužno. Ispružim ruku visoko i okrenem tratinčicu naopako. Peteljka se ispravi i tratinčica veselo visi. Stvar je perspektive, objasnim mu. Ništa nije potpuno veselo ili potpuno tužno. Ponekad je samo bitno promijeniti kut gledanja. Slaže se. Neke duše su srodne.

Nepovezano nabraja riječi koje zna na hrvatskom. Par glagola u infinitivu, par u imperativu, paletu boja. Ne znam ni sama odakle, ali on zna za riječ "ključ". Nabraja dalje. Ja sam ostala kod riječi "ključ" i gledam krošnje. Ptice se još nisu vratile doma, sunce je prešlo na drugu stranu, ljudi oko nas su se izmijenili, mi smo obukli duge rukave i ostajemo na istome mjestu.

Uzima moju ruku i gleda lak za nokte. Njegova omiljena boja. Nešto slično onim cvjetovima u krošnjama. Nedaleko od nas skakuću dvije vrane. Prvo polako, zatim malo brže. Kako jedna mijenja tempo, druga se prilagođava. Di one idu, pitam se ja. Idu s posla, kaže on.

Livada s cvijećem je prazna. Na njoj samo jedna deka, dvije prazne papirnate šalice kave, vesele tratinčice i dvije vrane. Pruža mi ruku i zajedno slažemo deku u ruksak. Šetamo ispod prošaranih krošnji i ja sam sretna. Izlazimo na ulicu. Stojimo na raskrižju zagrljeni. On se smije, ja sam sretna.

Odvozi se biciklom prema sjeveru. Ja šećem kroz gužvu prema jugu.
Stabala više nema, oblaci su promijenili oblik, a ljudi izgubili svoje priče.
Neki su šareni papiri, neki srodne duše.

Na ekranu jedno hvala. Smijem se i hodam dalje.
Neke duše su srodne.