Sjedalo 9D

27.10.2014.

Sedam sati ujutro. Te jutarnje letove volim i ne volim. Daju mi mogućnost da maksimalno iskoristim dan, ali najčešće mi se spava već u pet popodne. Zategnem pojas, sklopim oči i pokušavam se namjestiti u neki udoban položaj. Držim knjigu u ruci, ali prerano je za slova. Nakon par mjeseci ureda i rezervacija već se vidim kako šetajući prelazim Kaufinger Strasse i šetam po Sendlingeru.

"Dobro jutro, izvinite, moj muž ima sjedalo do Vas, pa ako Vam ne bi bio problem sjesti na moje mjesto..." - umiljato me gleda neka plava glava i trpa stvari poviše moje glave.

Uvijek bookiram 9D. Ne znam spada li to pod naviku, praznovjerje, sitnice koje su nebitne, nemaštovitost ili strah, ali uvijek nekako završim na tom 9D. To je do prolaza. Ukoliko moram na wc ne trebam nikome ništa pojašnjavati. Hrana dođe brzo jer se kreće od broja 1. Kada sletimo odmah ustajem i držim stvari u ruci. Avion je samo sredstvo za povezivanje točke A s točkom B. I sve preko 9D.

Umorna sam i pospana, uzimam njenu kartu, idem di me uputila i ponavljam proceduru. Stvari poviše glave. Pojas. Knjiga u ruci. Prerano je za slova. Spava mi se. Najdraže mi je kada imam na raspolaganju i sjedalo do sebe. Onda se moja torba i ja vozimo zajedno. I imam prostora za noge. Mogu izut i cipele.

Svi su se putnici ukrcali. Divno. Zadovoljna sam. Samo jedan nesvrstani putnik koji će vjerojatno sjesti kod nekog drugog i onda možemo poletjeti. A ne..on ipak ide prema meni. U ruci nosi aktovku i knjigu, oko vrata ima šal. Nosi naočale i djeluje poprilično obrazovan i načitan. Sve ok, ali di ću ja sada stavit torbu, cipele, noge i knjigu? Otkopčavam pojas, ustajem, usiljeno se smješkam.

"Good morning" - kaže on.

"Morning" - kažem ja.

Sada sam već poprilično razbuđena. Uzimam knjigu i tražim marker po torbi. Zeleni. Ne znam ni sama od kada je to počelo, ali uvijek potcrtavam dok čitam. Ne sve, samo pametne rečenice. Knjige kupujem pa te moje škrabotine i crte nisu nikoga oštetile. On otvara svoju knjigu. Ukoso pogledava prema meni i pokušava dokučit' šta radim. Virkam da vidim o čemu čita. Otvara aktovku i vadi marker. Potcrtava i on.

"Izvinite, koju knjigu čitate?" - pita on iz vedra neba.

"Preljub - P.Coelho, a Vi? - odgovaram ja.

"Stručnu, psihološku literaturu o utjecaju pozitivnog razmišljanja na život čovjeka." - kaže on.

Nakon 20ak minuta znamo da je on doktor iz Hamburga. Bivša žena se sa kćeri odselila iz Hamburga u Slavoniju te se on upravo vraća iz posjete doma. Ima jako dobre prijatelje u Bavarskoj, pa prije povratka namjerava provesti koji dan s njima. Šokiran je situacijom u Slavoniji i iskreno se nada kako će kćer ipak kada navrši 18 godina doseliti se natrag u Hamburg i iskoristiti mogućnosti koje joj se tamo nude. Ima novu curu koja je nekim čudom, eto, iz Crikvanice (Crikvenice) i ljetuje u Hrvatskoj. Voli otoke i oduševljen je hranom i morem.

"Izvinite, ali šta je Vama sa tim ženama iz Hrvatske? Pa, dobro jedna, ali kako ste našli tu drugu...?" - pitam ja.

Nakon 20ak minuta znamo i to da ja radim u prodaji, da sam se vratila iz Irske i putujem u Minhen vidit drage prijatelje. Znamo da me ne zanima politika, da mi se stalno putuje i da mi godišnji odmor traje još 7 dana. Kuda on pronalazi žene iz Hrvatske nismo dokučili. To za priču nije ni bitno.



Pijemo kavu.

On počinje priču;

"Rekli ste mi da imate 30 godina, primjećujem da nemate vjenčani prsten..."

"Nemam, nisam udana" - odgovaram ja.

"Izvinite ako sam preizravan, ali djeluje mi da niste ni u vezi..." - nastavlja on.

"U pravu ste, nisam..." - odgovaram ja.

"S obzirom na to da ste slobodni, ja Vam želim muškarca koji će imati um srodan s Vašim umom. Um je najbitniji. Danas se ljudi zaljubljuju u ono što vide - u skupu odjeću, aute, materijalni posjed. Nakon par godina braka shvate da žive s potpunim strancem koji živi svoj život te se u nijednom segmentu ne dodiruje s onim drugim i tako godine prolaze. Ljudi se ne bi trebali useljavati pod isti krov razi zaljubljenosti, jer je ona prolazna, nego zbog istog stanja uma. Znate, to Vam je ono kad se smijete istim stvarima, imate slične ili zajedničke poglede na bitna životna pitanja i shvaćate koliko je zapravo bitno da se Vaš partner razvija kao pojedinac kako bi mogao biti zadovoljan i na taj način učiniti tu vašu malu zajednicu još sretnijom. Izaberite sebi nekoga ko je dostojan toga da bude izabran. Nemojte misliti kako ćete vremenom mijenjati ikoga, nećete... Nemojte mislit kako će sve biti bolje ako je na početku loše, jer neće. Izaberite srodni um i nemojte se opterećivati nosi li odjeću koja je usklađena, jer je to tako nebitno." - objašnjava on, a meni srce kuca i nemam potrebe ništa nadodati.

"Nisam Vas ni pitao kako se zovete, ali to je zapravo nebitno, ono šta je bitno je da uvijek budete svoji. Živite život po svojim pravilima. Putujte. Uživajte. Radite. Rastite. Stvarajte. Napravite sve što je u Vašoj moći da budete sami na sebe ponosni, jer to znači da živite na ispravan način." - nastavlja on.

"Sandra, moje ime je Sandra i ja Vam se od srca zahvaljujem na tome šta ste sjedili do mene. Zahvaljujem Vam se na tome šta niste zadubljeno buljili u slova nego ste sa mnom popili kavu i podijelili misli koje su ulipšale moj dan."

"Znate, Sandra, ja sam samo odgovorio na Vašu energiju. I još nisam vidio da netko potcrtava knjigu dok čita. Želim Vam sve najbolje i iskoristite svaki dan." - dobaci on dok sam ja već uzimala svoju torbu i stajala u redu za izlazak iz aviona.

Hvala. Jedno veliko hvala.

Prošla sam kroz gate na terminalu 2, otišla po kavu i uzela sendvič sa sirom i jajima. Propustila sam prvi vlak za centar. Trebalo je položiti misli prije nego uskočim u gužvu bavarske prijestolnice.

Slijedeći put sam rezervirala 11 D. Nikoga nije bilo do mene. Imala sam dovoljno mjesta za torbu, knjigu i noge. Život ponekad pošalje poruku. Samo je bitno znati je primiti.