Pregled posta

Moj život u Bavarskoj

U Bavarskoj se jako puno radi. Bavarci su sve samo ne dosadni. Hrana je ukusna. Festivali su odlični. Sve što ih veseli pretvore u tradiciju, a i nisu tako hladni kako se nama čini.

Radi se od 9 ujutro do 5 popodne. Naravno, radno vrijeme varira od branše do branše, ali općenito je to nekakva radna forma. Dolaskom na posao pečatira se kartica, sve je precizno,u brojkama, slovima, na papiru, dokumentirano, arhivirano. Na posao se ne kasni. Na posao dolazite uredni, uvijek malo ranije i ne pričate o privatnim stvarima. Cilj je obaviti posao najbolje što možete i postaviti standard na najveću razinu. O pogreškama i primjedbama priča se otvoreno, iza svake pogreške stoji ime i prezime i morate biti spremni preuzeti odgovornost za svoje propuste. Kritike nisu napad na vašu osobnost, one su konstruktivne u cilju boljeg obavljanja posla i taj dio ja još učim. Studenti su poprilično samostalni, rade i financiraju svoje školovanje, izlaske, putovanja i druženja. Roditelji su tu kada zatreba, ali se ipak nadaju kako ste sa 23 godine dovoljno samostalni da im ne kucate na vrata zbog nedostatka novca ili neplaćenih računa. Od malih nogu roditelju svoju djecu odgajaju na način da izrastu u sposobne, samostalne, snalažljive i hrabre ljude koji će uz dobro obrazovanje i više nego pristojnu plaću biti u mogućnosti priuštiti si kvalitetan život. Pojam neoženjenog tridesetpetogodišnjaka koji živi s roditeljima ne poznaju. Pitala sam, stvarno ne poznaju.



Živim u prekrasno opremljenom potkrovlju obiteljske kuće na tri kata i dijelim svoj život s ljudima koji su Bavarci. Kad sam tužna pozovu me u dnevni boravak na kavu, kad sam bolesna skuhaju mi čaj, kad otključavam ulazna vrata dočeka me osmijeh. Nisu emocionalno uštogljeni i itekako reagiraju na moje raspoloženje, probleme, potrebe. Naravno, radi se o osobnom iskustvu i smatram da nije potrebno naglašavati kako ima različitih tipova ljudi.

S obzirom na dugi radni tjedan jako se vesele festivalima, koncertima, kinu, izlascima, večerama te druženjima vikendom.

Najpoznatiji festivali u Minhenu;

- Fašnik, karneval u Minhenu
- Festival jakog piva (Starkbierfest)
- Proljetni festival (Frühlingsfest)
- Oktoberfest (festival piva)
- Christkindlmarkt (Božićni sajam)
- Tollwood winter festival (Multikulturalni festival koji obuhvaća kulinarske specijalitete, piće, muziku, show, prodaju hand made predmeta)



Festivali se najčešće održavaju u prostranim šatorima na Theresienwiese ( Terezijine poljane, livade ), koje su smještene svega par stanica s-bahnom/u-bahnom/tram-om od centra grada.





Statua Bavarie datira iz 19. stoljeća te predstavlja snagu i slavu Bavarske. U visoko uzdignutoj ruci drži vijenac od hrastovog lišća i ponosno gleda na cijeli Theresienwiese.

Za vrijeme trajanja festivala ( Oktoberfest, Frühlingsfest, Starkbierfest) grad je prepun turista i traži se slobodna soba, krevet, kauč,fotelja, pod. Posjetitelji dolaze obučeni u tradicionalnu bavarsku nošnju; Dirndl za žene te Lederhosen za muškarce.

Oktoberfest je tu već 200 godina, ostali festivali su se tokom vremena ustalili i postali razonoda dok se čeka onaj najbitniji - Oktoberfest. Sve se vrti oko piva. Pivo je hrana, piće, kultura, tradicija, druženje.





Bit festivala je u druženju, upoznavanju novih ljudi, pivu, slavljenju tradicionalnih vrijednosti i opuštanju od napornih radnih tjedana.

Upoznavanje novih ljudi u Minhenu je poprilično jednostavno. Potrebni su vam osmijeh, pozdrav i krigla piva/čaša koktela. Nisam odavno vidjela takvu jednostavnost. Uz malo sreće velika je vjerojatnost da ćete naići na ljubitelje knjiga, fotografija, filmova, putovanja, planinarenja. To su mahom prezaposleni, mladi ljudi koji nemaju vremena sjediti i ne raditi ništa. Kave su im poprilično stran pojam, ali će vas rado pozvati na šetnju parkom ili bicikliranje.

U svom boravku u centru Bavarske upoznala sam raznorazne ljude; od nagrađivanih kuhara, doktora, psihologa, računovođa, IT stručnjaka, bankara, turističkih radnika...
U sjećanju mi je ostala prekrasna mlada žena koja je nakoh 10 godina napornog rada odlučila doživjeti nešto sasvim novo. Dala je otkaz na poslu, odjavila stan, spakirala stvari i otišla na put koji je trebao trajati par mjeseci. U Minhen se vratila nakon 3,5 godine kada je konačno proputovala Ameriku, Aziju, Europu i Afriku te upoznala onu pravu i istinsku sebe. Na moje pitanje da li se bojala ostaviti sve i otići tek tako,odgovorila mi je; "Bojala čega?". Upoznale smo se na druženju za strance, koje se organiziralo svake srijede na različitim lokacijama. Pod istim krovom okupili bi se mladi ljudi iz svih krajeva svijeta; od Mexica i Bolivije preko Finske i Irske pa sve do Japana i Kine. Imali su jednu zajedničku točku - bili su stranci u Minhenu. I samo to je bilo dovoljno da se nađu uz šalicu kave i provedu večer slušajući tuđe životne priče. S nekim ljudima se nikada više nisam vidjela, s nekima samo osjetila neopisivu povezanost te nas danas veže prijateljstvo. Na taj način u moj život ušetale su neke divne žene, srodne duše bez kojih ne bih mogla zamisliti svoj život. Ne samo da su ušetale nego su me obogatile, naučile nečem novom i pokazale mi kako je život nepredvidiv. Jedna od njih je u Boliviji, mlada, jaka, kreativna i puna želje za rušenjem ograničenja i stereotipa, druga je odnedavno tu pod istim oblakom, samo 30 min vlakom od mene. Uvijek se pitam kakav bi mi život bio da sam te neke srijede ostala na kauču i gledala televiziju. Ne znam, ne želim znati.



Tu sam naučila još nešto - doručak je najbitniji obrok u danu.

Dakle, sve počinje od namaza, šunke, sira, voća i štrudela od jabuka u umaku od vanilije.







Ono najvažnije što sam naučila vezano je za pojam različitosti. Ljudi su različiti, kako imaju različitu boju kose tako ih krasi i različita energija. Neki streme ka poslovnom uspjehu, neki putuju i lutajući skupljaju životno iskustvo. Apsolutno je nebitno kakvi ljudi prolaze pored vas, najbitnije je da od svakoga imate priliku nešto naučiti i da ti isti ljudi imaju priliku učiti od vas. Ne osuđivati. Slušati. Slušati zatvorenih usta i otvorenih ušiju. Slušati.

Ne želim se pitati što bi bilo da ostanem srijedom doma na kauču.

Jeste li ikada jeli burger od škampi i mesa sa zapečenim sirom? Jeste li probali pire uz pureće meso, dinstane rezance od paprike i umak od krastavaca i vlasca? Danas sam u prekrasnom društvu zalutala na Truck food festival i još jednom sebi pokazala koliko je lako prigrliti svijet.

Ne, nije bilo lako spakirati se i doći tu, ne nije svaki dan med i mlijeko, ne nisam svježa i naspavana, ali sam pronašla sebe.
Zar ne bi to trebao biti smisao života?

Post je objavljen 19.04.2015. u 20:15 sati.